Tri odlomka iz knjige Čari prepričavanja¹; poglavlje br.9 – Oproštaj s Hogvartsom

Za bajke se uglavnom vjeruje da su važan i nezamjenjiv dio odgoja.
Slušajući ih djeca se u najranijim fazama razvoja upoznaju sa pojmovima dobra i zla
i sa istinom da se dobro nagrađuje, a zlo kažnjava, da pravda na kraju
pobjeđuje nepravdu. Stvarnost, međutim, osporava takve zaključke.
Snjeguljicu spasava princ poljupcem. Njena je krotkost (da ne kažem naivnost)
izjednačena sa dobrotom, a dobrota na kraju nagrađena ljubavlju.
Nakon malo nesreće slijedi dug i sretan život. Nesreća je sudbinska i
čini se da nema veze s akterima događaja. Ali akteri su tu. U okviru zapleta
donose odluke koje se mogu propitati. Zašto, naprimjer, u varijanti braće
Grim, Snjeguljicin otac ne traži kćer? Zašto patuljci ne ostave jednog između
sebe da pazi na djevojčicu, kad već znaju u kakvoj je opasnosti? Da li se
kraljević ženi sedmogodišnjom djevojčicom, ili je Snjeguljica u staklenom
sanduku porasla u djevojku? Je li veselje na vjenčanju postalo veće, nakon
što je na njemu izvršena smrtna kazna? Zašto Snjeguljicina majka ne poželi
imati kćer koja će biti dobra; pametna; zdrava? Zašto najprije od svega:
lijepa? I BIJELA??? Koliko je ljepota važna za uspjeh žena u životu?
Ko i kada smatra udaju uspjehom? Čemu služe natjecanja u ljepoti i izbori
za miss? Zašto je normalno i podrazumijeva se da žena živi od služenja,
kao služavka? Odakle dolazi podjela na muške i ženske poslove?
Trebaju li djeca raditi za stan i hranu? Kraljević se zaljubi u mrtvu osobu,
nije li to nastrano? A ako mu srce govori da djevojka nije mrtva, šta je zamislio:
da će je, kad postane njegova svojina, nekako spasiti??? Na koje sve načine
žene bivaju tretirane kao svojina muškaraca?
Slična je stvar i sa Crvenkapicom. Zašto i majka ne ide da proslavi bakin
rođendan? (Zbog zapleta, ali to je slab zaplet.)
Kako je moguće da djevojčica koja živi na rubu šume i posjećuje baku u šumi
ne zna šta je / ko je vuk? Zašto je bitno da Crvenkapica ne skreće u šumu,
kad se vuk može sresti i na stazi? Kako je moguće da Crvenkapica koja jako dobro poznaje
baku, a upoznala je čas ranije i vuka, ne vidi odmah razliku, nego postavlja
sumnjičava pitanja? Kako to vuk proguta cijelu ženu, a potom i cijelu djevojčicu?
Kako je moguće da se vuk ne probudi dok mu lovac reže trbuh? Zašto
djevojčica nema ime? Ima li to veze s tim da ni Hasanaginica nema ime?
Zašto djevojke i žene pri vjenčanju uzimaju muškarčevo prezime? Zašto
se muškarci žene, a žene udaju? (Zašto se ne omužavaju? Omužila sam se,
umjesto udala…)
Šta je važnije poticati u odgoju djeteta: poslušnost ili radoznalost? Zašto
je roditeljima lakše djetetu reći nemoj trčati, pašćeš, nego ga pustiti da slobodno trči?
Šta su mane, a šta prednosti odgoja prijetnjama? Zašto su dvije slabe
žene (baka i Crvenkapica) plijen oko koga se bore zli i dobri muškarac?
Da li je žena manje stvar, predmet, objekt ako je od lošeg spasi dobri muškarac?
Jesu li prepredeni i zli negativci u životu uvijek mudriji od svojih žrtava?
Ako nam bajka to poručuje, tj. ako nam to kažu odrasli koji nam pričaju tu
bajku, zašto nas ne nauče da budemo mudriji od negativaca?
Jednako se može čitati i Trnoružica. Zar je moguće da na cijelom dvoru
nema dovoljno zlatnih tanjira za sve zvanice? (Motiv je preuzet iz mita o
Trojanskom ratu, koji počinje slavljem na Olimpu, na koji nije pozvana boginja svađe Erida,
pa ona dođe ljutita i baci među boginje Heru, Afroditu i Atenu zlatnu jabuku
na kojoj piše “najljepšoj”.) Kakve logike ima spaljivati vretena šesnaest godina
prije nego što će postati prijetnja i opasnost? Zašto kralj i kraljica ostave princezu
samu baš na dan kad joj prijeti najveća opasnost? I još: Ako su otišli iz dvorca poslom,
kako su se u njemu našli da zaspu stogodišnjim snom? Kakve veze s rađanjem djece imaju žabe i rode?
Da li je aseksualnost bajki pedagoški opravdana? Kada i kako treba s djecom
razgovarati o seksualnosti? Ako su vile dobre, zašto svojim darovima ne daruju sve djevojčice,
nego samo princezu? Jesu li kraljevići koji su pokušali osloboditi princezu prije isteka
sto godina glupi? Može li se čovjek oteti sudbini?
(Ili se treba pomiriti sa njom i prihvatiti bez žaljenja i pobune sve
što mu se događa?) Je li princeza koja zna da će joj vreteno donijeti nesreću
pa ipak poleti za njim također – glupa?
Ili je glupo ovakvo čitanje bajki? Bajke se ne trebaju (ne smiju!) čitati
bukvalno. One su destilat višemilenijskog ljudskog iskustva koje se ne može
verbalizovati drugačije osim simbolima.

Kratka dugovječnost

Rut Botighajmer₁₉₁₎ osporava tezu o nedoglednoj prastarosti bajki.
Ona najprije tvrdi da dokaza o toj dugovječnosti nema. Za svoj argument
smatra važnim razlikovati narodne priče od bajki. Prve jesu usmeni proizvod
ruralne zajednice, sadrže njeno iskustvo koje u pričanju prilagođavaju
okolnostima (mjestu, slušaocima, novim saznanjima). Druge su urbane i vezane
za pismenost i širenje štampe, i od prvih se razlikuju po obaveznom prisustvu
čarobnih bića i obaveznom sretnom kraju. Braća Grim, tvrdi ona
pozivajući se na druge autore koji su o tome obavili detektivski posao, nisu
svoje priče zapisali od nepismenih služavki i dadilja dovedenih u grad sa
sela, nego od gospođica koje su te zaplete čitale u tada dostupnim prevodi
ma francuskih autora. Ali ni francuski autori (na prvom mjestu Šarl Pero)
₁₉₁₎ Ruth B. Bottigheimer, Fairy Tale: A New History, New York: State University of New York Press, 2009. nisu originalni izvor, barem ne svih priča iz svojih zbirki,
nego su ideje i zaplete dobili iz Napulja, od Đanbatiste Bazila.
Koji je opet neke posudio od Đovanija Frančeska Straparole. Trag nas tako dovodi
u Veneciju i šesnaesti vijek, kad štamparska industrija osvaja tržište novim proizvodima,
a među njima i zbirkama priča s novom ideološkom porukom: da, uprkos
zakonima koji zabranjuju vjenčanja parova iz različitih društvenih klasa,
ljubav, kao nagrada za druge vrline, osigurava uspon na društvenoj ljestvici.
Rut Botighajmer takve bajke naziva rastućim, jer njihova struktura prati rast:
od siromaštva, preko prepreka, do vjenčanja i bogatstva. Plemićkoj publici,
s druge strane, namijenjene su obnavljajuće bajke, u kojima junaci visokog
roda iz blagostanja padaju u nedaće da onda opet savladavajući prepreke
vrate izgubljene blagodeti.
Nazivajući ovaj napad na folklorno porijeklo bajki naučnim senzacionalizmom,
Džek Zips₁₉₂₎ upozorava da profesorica Botighajmer ne daje sasvim
čiste dokaze, jer se u svojoj arheologiji žanra bez objašnjenja zaustavlja na
Straparoli. Pri tome ostavlja po strani vanevropske izvore, prije svih Hiljadu
i jednu noć, koju je Straparola očito poznavao. Venecija nije bila samo mjesto
procvata štamparstva i formiranja nove klase, nego i kolonijalna prestonica
u koju su skupa sa svilom i začinima dolazili motivi i fabule iz dalekih
zemalja. Kao što ne umanjuje značaj Venecije u razvoju žanra bajke kakvu
danas poznajemo ponajviše u Diznijevoj produkciji, Zips ne odriče zasluge
ni Straparoli, ali ga vezuje za Bokača i ukupnu klimu renesanse.₁₉₃₎ Straparola
je na tom humanističkom talasu u raspoložive narative uveo erotiku i
opscenost, ojačao naratora odličnim italijanskim, izbacio moralističko
propovijedanje iz priča i kritički gledao na političke borbe u Italiji.
O tome da su Snjeguljica, Pepeljuga, Mačak u čizmama, Crvenkapica, Trnoružica
i druge priče iz zbirki Straparole, preko Bazila, Peroa, gospođa Bernar,
d’Onua, Vilnev i Leprens de Bomon do braće Grim, autorska pisana djela,
da su se obraćala prije svega čitalačkoj publici, da su novijeg porijekla i
da kao takva ne sadrže neke mitske istine, nego da propagiraju svjetonazore sredine
i vremena u kojima su nastali, nauka je dakle rekla zadnju riječ.
Marija Nikolajeva odlučno tvrdi da su “tradicionalne bajke žanr nekritički uključen u
dječju književnost, uprkos tome što izvorno nikada nisu ₁₉₂₎ Jack Zipes, “Reductionist Scholarship: A ‘New’ Definition of Fairy Tale”, u: The Irresistible Fairy Tale: The Cultural and Social History of a Genre, New Jersey, Oxford: Princeton University Press, 2012.
₁₉₃₎ Jack Zipes, Fairy Tales and the Art of Subversion, New York, London: Routledge, 2006.bile namijenjene mladoj publici”.₁₉₄₎ Pri tome polazi od uvjerenja da je kognitivna
kritika, kao “međudisciplinarno područje koje se bavi pitanjem kognitivnog i
afektivnog angažmana čitatelja fikcije”, i koja nudi “teorijski okvir za povezivanje
nauke o književnosti s ljudskom spoznajom, uključujući fenomene kao što su percepcija,
pažnja, empatija, pamćenje, rasuđivanje,donošenje odluka, jezik i učenje”,
najbolji pristup kad publika, a misli na djecu, čitaoce početnike, ima drugačiji
kognitivni kapacitet od pošiljatelja.
Ona osporava etičnost bajke i zato što u njima “zlikovci nemaju priliku
braniti svoj slučaj”, dok nam je, istovremeno, prihvatljivo da “heroj postigne
svoje ciljeve kroz radnje koje inače doživljavamo kao nemoralne, poput
laganja, varanja, krađa, bluda, pretvaranja, prisluškivanja, saučesništva u
ubistvu i ponekad ubistva”. Ako je gledanje dječije pornografije neetično,
zašto onda “poticanje djece da gledaju dječje nasilje nazivamo etičkim od
gojem”, pita se Nikolajeva, ostavljajući kontekst (za koji upravo kognitivna
kritika vjeruje da je neizostavan uslov razumijevanja pročitanog) sasvim po
strani. Zato, mogao bi glasiti odgovor, što za ovo drugo u kontekstu škole i
svakodnevnog dječijeg iskustva postoje dobri obrazovni razlozi.
Sva pitanja koja Nikolajeva postavlja – “Čija etika? Šta se u dječjoj
književnosti predstavlja kao vrline, a šta kao mane? Šta se nagrađuje, a šta ka
žnjava, čije vrijednosti odražavaju nagrade i kazne? Kako su te vrijednosti
izražene narativno u tekstu? Kako tekst kognitivno i emocionalno angažuje
čitaoca kroz prikaze vrlina i mana? Kako tekstovi prenose etička znanja i
kako doprinose razumijevanju etičkih pitanja kod čitatelja početnika?” –
na mjestu su, ali izostaje (možda ga ona podrazumijeva) jasno razlikovanje
dviju različitih situacija; jedne u kojoj dijete čita samo, ili mu to čita roditelj
kao jednako nekompetentan čitalac početnik, i druge, u kojoj dijete u školi
čita uz pomoć kompetentnog nastavnika, koji zna koje nastavne ciljeve namjerava
postići i kako i zašto to treba učiniti.
Ako nastavnici djeci u školi tutkaju u ruke književna djela bez tog zna
nja, kakvo poštovanje onda uopšte zaslužuju?

Hari Poter u školskoj lektiri?

Na fakultetima gdje se obrazuju nastavnici književnosti takva se pitanja
uglavnom ne postavljaju, ili se postavljaju izuzetno i rijetko:
šta nam ₁₉₄₎ Maria Nikolajeva, Reading for Learning Cognitive Approaches to
Children’s Literature, Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins Publishing
Company, 2014. književni tekst govori i zašto nam to treba biti važno.
Šta govori Hari Poter, i kome?
Ako ga želimo u školskoj lektiri, šta je razlog? To što je bestseler među
djecom na svim kontinentima, pa time i kulturološka činjenica s kojom se
i naši učenici trebaju upoznati, ili to što se čitanjem te knjige postižu neki
vrijedni obrazovni ciljevi? Ako je drugo (mada ni prvo nije bezvrijedno),
koji su to ciljevi? Naše obrazovanje nema odgovor na takva pitanja, jer
nema jasno postavljene ciljeve. Iako nije vjerovatno da će ih postaviti onako
kako Marta Nusbaum postavlja za književnost u školi, eksperimenta radi
možemo ih suočiti s Harijem Poterom.
a. Da li se čitanjem te knjige (serijala) osigurava da đaci kompetentno
razmišljaju o političkim pitanjima koja se tiču nacije: da ispituju, reflektuju,
argumentuju i raspravljaju, bez potčinjavanja bilo tradiciji, bilo autoritetu?
Ne, osim ako nastavnik ne odvede čas(ove) u tom smjeru. Iracionalizam
i apolitičnost priče ne nude tu mogućnost. Voldemora se ne može dovesti
u vezu s konkretnim zlom koje prijeti našoj zajednici, jer to zlo ne dolazi iz
prošlosti i izvana, nego je ugrađeno u samu njenu strukturu.
b. Da li se čitanjem Harija Potera sugrađani prepoznaju kao ljudi sa
jednakim pravima, bez obzira na rasu, vjeru, rod ili seksualnu orijentaciju?
Da li se na njih gleda s poštovanjem, kao na svrhe, a ne kao na alatke kojima se
može manipulisati u sopstvenu korist?
Odgovor je i ponovo ne. Rouling odlučno izbjegava da ta pitanja postavi
pred svog junaka, pa onda i pred čitaoca. Što ponovo ne znači da ih ne
može postaviti nastavnik na času, s jasnom napomenom da ih postavlja
uprkos autorici. (Kasnije ću nešto reći i o tome uprkos.)
c. Da li se čitanjem serijala potiče kod učenika briga o životima drugih;
da li se uvidi šta različiti tipovi mjera znače za ljude izvan sopstvene nacije?
Na neki način ipak da, jer (Gupta to previđa!) Hari ipak oslobodi
Dobija. S druge strane, Voldemor je mnogo jasnija prijetnja Hogvartsu nego
svijetu, o kojem i inače ne saznajemo mnogo.
d. Da li učenici mogu zamisliti raznolikost kompleksnih pitanja koja
utiču na odvijanje priče ljudskog života: da se misli o djetinjstvu, adolescenciji,
porodičnim vezama, bolesti, smrti i mnogo čemu drugom, na način informisan
razumijevanjem širokog raspona ljudskih priča, a ne samo skupova
podataka?
Nesumnjivo da, i to je vjerovatno jedan od važnijih razloga za univerzalnu
popularnost knjige. Ali do nastavnika je hoće li postaviti i ona pitanja
koja knjiga preskače. Naprimjer, šta je šešir koji raspoređuje prvačiće u našem
svijetu? To bi u mnogim školama lako osvijetlilo raširenu praksu da se
djeca ekonomske i kulturne elite upisuju kod boljih učiteljica i da odjeljenja
već od samog početka školovanja nemaju iste šanse. A onda bi se moglo
razgovarati i o tome kako nekoga dopadne Grifindor, a nekoga Sliterin.
Naravno da će se svaki mladi čitalac poistovjetiti s glavnim likom i uživati u
njegovoj izabranosti, pritom eventualno steći i neke stoičke vrline, u šta Kern
s pravom optimistički vjeruje, ali mala je vjerovatnoća da će se te vrline aktivirati
u stvarnom svijetu, jer u njemu neće biti u stanju prepoznati stvarno
zlo. Čak i u svojim najboljim dijelovima, serijal o Hariju Poteru ne može
ostvariti zahtjevne odgojne ciljeve bez nastavnika koji će ga znati tumačiti
i bez programa u kojem će taj serijal biti samo jedan u nizu tekstova na
istom zadatku.
e. Da li se učenici potaknu da o političkim vođama misle kritički, ali uz
informisan i realističan sluh za mogućnosti koje su im otvorene?
Ne, jer su političke vođe date stereotipno; ali ako pitanje preformuliše
mo, pa umjesto vođa kažemo autoritet, onda razmišljanje o nastavnicima
može u tom smislu biti plodonosno. I opet je stvar nastavnika hoće li čas
okrenuti na tu stranu.
f. Da li učenici misle o dobru nacije kao cjeline, a ne samo o dobru svoje
lokalne grupe i da li, s druge strane, sopstvenu naciju vide kao dio komplikovanog
svjetskog poretka u kojem pitanja različitih vrsta zahtijevaju inteligentnu
transnacionalnu deliberaciju kako bi se došlo do njihovog rješenja?
Već i samo pitanje djeluje zastrašujuće složeno spram uprošćene slike
čarobnjačkog svijeta u romanu. Ne, naravno.
U zaključku eksperimenta možemo potvrditi da Hari Poter osigurava
postizanje ciljeva koje pred nastavu književnosti postavlja Marta Nusbaum,
međutim, ne bez jakog uplitanja kompetentnog nastavnika. Onoga koji će
oduševljenje Edmunda Kerna slijediti s mrštenjem Sumana Gupte. Pri
tome, prije nego što se uopšte uplete u svoj posao, nastavnika će sputavati
proizvoljnost i neprilagođenost programa potrebama i uzrastu đaka, plus
preveliki obim obaveznog štiva koje je u planiranom vremenu nemoguće
pročitati s razumijevanjem. Kad đaci brzo shvate i ispravno zaključe da se
od njih misleće čitanje niti ne očekuje, onda nastavnik više nema nikoga na
svojoj strani i preostaje mu samo da odustane. Hari Poter očito nije najbolji
odgovor na takve okolnosti, ali jeste prilika da se zaoštri pitanje šta je uopšte
svrha čitanja književnih tekstova u školi.

¹Knjiga Čari prepričavanja je dostupna u knjižarama Buybook, Kultura i Connectum, i online na Knjiga.ba

Odlomak iz romana Sahib 2.0

Gospođa Lidija se vratila s gospodinom Cigom natovarenim cegerima. Morao sam popiti lošu kafu koju oni smatraju izuzetnom, jer je sami prže, na pravoj vatri u nekakvoj čađavoj konzervi.
Na jednom od ekrana je Predsednik pred nekom punom sportskom halom reklamirao nekakvu majicu sa sloganom Živi, Gavrilo, za budućnost Srbije, a onda je ženama delio cveće. Mislio sam da je prešao na stranu blokadera i da je dobio reč na nekom plenumu, ali mi je gospodin Ciga objasnio da nije, nego da su Gospodaru rekli da ne sme da dođe u taj grad pa je on zainat otišao, i usput na Dan žena osmog marta održao svima lekciju o tome šta je balkansko džentlmenstvo.
Ja sam mislio da se Gavrilo zove onaj mladić na koga je pala nadstrešnica i koji je već četvrti mesec u komi, ali me je gospodin Ciga korigovao. Nije, nego je Gavrilo još nerođeno dete povređeno u desantu opozicije na Skupštinu.
To je događaj od pre neki dan. Jedan deo opozicije je tokom sednice parlamenta aktivirao nekoliko dimnih bombi, a drugi ih je onda gasio požarnim aparatima. To je kod poslanika iz Gospodareve stranke izazvalo šok sa nesagledivim posledicama. Jedna poslanica je dobila moždani udar, jedan se zagrcnuo zubnom protezom i umalo se nije udavio, jedan se na mestu uneredio, ali je srećom imao pelene, jedan je oslepeo pa je udario glavom u mermerni stub i ulubio ga, dvojicu su u onom dimu pretukli njegovi, a najgore je prošla Gavrilova mama. Ona je inače u osmom mesecu trudnoće i u petoj deceniji života, pa je za nju svaki šok smrtno opasan po porođaj.
Nju su odmah sproveli ambulantnim kolima u bolnicu da se bore za njen i Gavrilov život, ali ne bi uspeli uz svu najmoderniju medicinu da Gospodar nije došao i stavio joj lekovite usne na stomak i šapnuo bebi, citiram, živi, Gavrilo, kraj citata.A to nije prvi put da Gospodar oživi mrtve. Jednom su kola iz njegove pratnje pregazila trudnu ovcu, to dok su jurili kroz stado da ne zakasne na Kosovo, i vozač je već bio otvorio gepek da je nosi u pečenjaru, ali je Gospodar poljubio ovcu u stomak i ona je ustala i na dve noge otplesala nazad u stado i rodila dvoje prekrasne janjadi kojima je Gospodar dao imena Vojislav i Tomislav.
Problem s imenima je bio taj što su ta imena muška, a jagnjad su bila ženska, ali sam od potpitanja odustao jer je došla Irena.

Odlomak iz romana Sahib 2.0

S pravom nezadovoljni Erle,
Priznajem da previše Vašeg vremena i strpljenja trošim na detalje koji nemaju veze s ciljem mog boravka ovde, ali naš dil mi to dopušta. Rekli ste da od mene očekujete da posmatram i opisujem u maniru Vašeg prijatelja. Što sve vreme činim. Ali naravno da sve vreme pratim i trag.
Evo primera.
Otac Nikita, poznatiji kao Ruski Pop, primio me u svojoj kancelariji zatrpanoj knjigama tačno u dogovoreno vreme.
Pre nego što je progovorio, dao mi je znak da se soba prisluškuje. Zatim me je pitao za razlog dolaska, iako mu je to već od ranije bilo poznato. O Tomi zna da je u manastiru Dobrun, u Bosni, blizu granice sa Srbijom. Zna ponešto i o razlozima zašto je napustio studije, ali to je privatna stvar, pa neće o tome. To je osetljivo pitanje, nakon celog niza afera koje su potresle Crkvu. Prost svet veruje svemu što pročita na internetu, a internet je veliko zlo. Sotona je uzeo oblik veštačke inteligencije. Možda sam video slike iz episkopskog dvora, zlatni nameštaj, zlatni escajg, zlatni okvirovi za slike, zlatne brave na vratima, ali to je sve pozlata, ne treba verovati svemu što se vidi. Danas sve može da se montira. Niko više nema potrebe nikoga da prisluškuje, sad svačiji glas može da se napravi i da se najčasnijem svešteniku metnu u usta najpoganije reči. Ako sam čuo za onog jednog sveštenika što je skupa s veroučiteljem uhvaćen sa punim gepekom marihuane, to je preterano. Šta može da stane u jugin gepek, ništa.
Nakon svake rečenice gospodin Nikita bi trepnuo okom. Nisam odmah shvatio da mi namiguje, mislio sam da ima neki urođeni tik. Crkvu obeđuju oni što su izgubili veru. Ako je istina da se preko sodomije parohije dobijaju, zašto je Toma nije dobio? Greši svako ko veruje da je Srpska pravoslavna crkva u krizi. Pa Sinod ima bolji vozni park od Vlade. Nema vladike ispod sto kila žive vage, bez krsta i brojanice. A što se pedofilije tiče, u svakom žitu ima kukolja. Izgleda dete, a u duši razvratnik. Zamera se episkopima što daju blagoslove i odlikuju ratne zločince, kao da Hrist nije isto činio s kurvama.
Tu se tri puta prekrstio, pa me pitao koje sam vere i jesam li kršten, a kad sam odgovorio, rekao je da nisam ja za to kriv i dao mi sa stola neke letke sa cenovnikom krštenica i turističkom ponudom za obilazak manastira. I na kraju, kad sam već mislio da sam uzalud dolazio, dao mi je kutiju knjiga koje je Toma ostavio u svojoj sobi u domu. Jedva sam čekao da izađem, da je otvorim.

Odlomak iz romana Sahib 2.0

Juče je gospodin Ciga bio s Gospodarem na otvaranju dečjeg vrtića. Celo vreme je Gospodara neki maler pratio. Prvo se slomila stoličica pod njim kad je seo da jede s decom, kao Snežana sa sedam patuljaka. To je deci bilo smešno, a on se rastužio: tako maleni, a već opozicija. Za kaznu su decu poslali na spavanje bez ručka, pa se niko nije smejao kad mu je kravata upala u supu. Dok ju je cedio, umastio je ruke, pa je otišao da ih opere, ali kako je u toaletu sve namešteno na dečju visinu, morao je da ih pere klečeći, a onda su i svi drugi klekli jer su mislili da se moli bogu. Posle su Gospodar i onaj klempavi što liči na lemura izašli u dvorište i seli na klackalicu, pa je klackalica pukla. Kamerman je već naučio da mora da izvadi karticu iz kamere i preda je obezbeđenju. Dok je stavljao novu, Gospodar je stigao da se zaglavi u onom toboganu što liči na uvrnutu cev. Lemur ga je vukao za cipele, pa mu je jednu izuo, pa su svi videli kako mu je progledala čarapa, jer su mu nokti kao kandže, zato i nosi veće cipele, inače se ne bi lako sazuvale kad se jače povuku. A na poslu i kod kuće nosi borosane. Jedna je vaspitačica odmah otrčala po iglu i konac, dve su prišle da vide nokte, mislile su da su veštački pa da pitaju kod koga je radio, a ostale su htele da vide kakve su to cipele koje vrede više od njihove cele plate. Irena je pomerila časove za uveče, pa sam izašao da prošetam.

Odlomak iz romana Sahib 2.0

Plemeniti Džordže,
Oslobađam Vas krivice koju Vam je pripisala moja zavist. Da mogu, oslobodio bih Vas i potrebe da stečene privilegije nosite kao teret, kao što sada oslobađam sebe. Zašto bih sreću da nosim pobedničke gene smatrao naslednom bolešću? Njih je Juri kupio procenivši njihovu vrednost pre i bolje od mene. Popodne sam proveo na Zumu s njim. Jurijem. Stvar sa mojim zaposlenjem u Poljskoj se dobro razvija. Iako on nikad ne bi menjao Beograd za Varšavu, što se života tiče. Varšava je dosadna i ravna. I ravnodušna prema svojoj reci. Konzervativna, što je dobro za posao i starmala, što je smešno, kad nije tužno. Najzabavniji su njeni strahovi od budućnosti. Juri završava jednu ludu stvar s Beogradom, planira da je podigne do početka leta, vidi mene u tome. Siguran je da ću se naći. Poslaće mi, da se strpim još koji dan. Pozvao sam Irenu na ručak da podelim s njom radosne vesti. Iako se nisam nadao previše, pristala je. Odvela me u neku kafanu sa kariranim stolnjacima. Za jelo koje se zove mućkalica upozorili su me da je jako ljuto, ali nisam osetio ništa. Sa tako ljutom hranom Kinezi iz Sohoa počinju dohranu bebama. Pili smo pivo marke žilet. Kad nije besna, a to je retko, Irena se smeje kao kad pucaju kokice.

Odlomak iz romana Sahib 2.0

I dalje cenjeni gospodine,
U odbranu svog karaktera pred Vašim teškim optužbama mogu reći samo da sam učio od najboljih. Od Vas. Sećate li se kad je Rusija napala Ukrajinu? Dva dana bili ste izvan sebe, ako niste bili u toaletu, jer ste imali depozit u ruskoj banci.
Dva dana niste spavali dok ga niste prebacili na sigurno. Posle ste držali predavanja o ruskoj pretnji Evropi. Otvorili ste nalog za pomoć ukrajinskim izbeglicama, ali je iznos bio stoti deo prihoda od ulaganja u fabriku dronova.
Ne mislim da ste bez osećaja, samo ih racionalno raspoređujete.
I sigurno ste zaboravili onu večeru s mirovnim aktivistima, kad ste dva puta umesto palestinski rekli hrabri pakistanski narod.
Posle ste se pravdali pogrešnim tabletama. Ali niste propustili da odvojite kašičicu. Gledao sam kako se ljubaznost presipa iz fraza u crvenilo obraza.
U početku sam se ja crveneo umesto Vas, posle sam naučio smeškanje stisnutih zuba. Jednom je Vaša sestra došla uplakana, jer se njena ćerka teško razbolela.
Prvo ste joj dali maramicu pa ste je onda zagrlili. Da Vam ne ubali kravatu. Dok je ona govorila, gledali ste kroz prozor.
Činilo se da pažljivo sastavljate njene iskidane rečenice. Kad je otišla, rekli ste mi da treba srediti travnjak, podrezati ogradu i okrečiti garažu.
Kad sam Vas uveče pitao od čega Vam je nećaka bolesna, niste bili sigurni. I drugi put, kad Vam je na telefon govorila o lošim prognozama, slušali ste je i ispunjavali sudoku.
Dobro, možda je duboko zamrzavanje Vaš način da se borite sa stresom, ako nije prejak, pa reagujete prolivom. Čemu onda rituali dobročinstva:
posete sirotištima, paketi Oksfamu, dobrotvorne donacije? Da sam bio samo Vaš sekretar, zaista bih verovao da ste oličenje altruizma.
Ali, išao sam s Vama i u šoping i tvrdim da je jedini razlog zašto ste poklanjali svoju staru odeću bio taj da napravite mesta u plakarima za novu.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim Vašu fascinaciju Darvinom. Prestao sam da brojim i pamtim koliko ste mi puta ispričali onaj argument sa detelinom.
Pri čemu ste prećutali, ako ste uopšte znali, da stoji na pogrešnoj tezi: da jednu vrstu deteline oprašuju samo bumbari. Iz čega onda tačno sledi da ako nema bumbara,
nema deteline, ako nema deteline, nemaju krave šta da pasu, ako krave ne pasu, nema mleka. A pošto bumbara nema jer ima previše miševa koji jedu njihova jaja,
rešenje za glad u svetu jeste ne hraniti mačke mlekom. Greška je, međutim, u tome što detelinu mogu oprašivati i pčele, samo je Darvinu iz nekog razloga to promaklo.
Možda zato ne koristite internet, da biste živeli u miru sa znanjem pohranjenim u anegdote? Pa ipak, priznajem da ima nečeg umirujućeg u slici engleskog plemića
s novinama u ruci i servisom za čaj na stoliću. Sa ukradenom kašičicom. Kad sam otkrio pravilnost u vestima koje podvlačite shvatio sam i zašto Vam iznosi donacija
za zdravlje engleskih krava daleko premašuju iznose za lečenje dece u Africi. U računu koji ste prepustili svojoj izvežbanoj intuiciji siromašnima pripada samo mali
deo onoga što im se oduzme. Čoveku u tom računu preostaje samo da ne bude siromašan. Plemićko poreklo kostimira predstavu, ali ne oplemenjuje njenu suštinu.

Odlomak iz romana Sahib 2.0

Plemeniti prijatelju,

Tačno 24 sata po sletanju u Beograd otvorio sam prema dogovoru kovertu s kopijama pisama koja Vam je Vaš prijatelj slao dok je radio u Sarajevu.
Pisma su u meni pobudila osećanje tuge.
Bilo mi je žao Sahiba, kako se Vaš prijatelj u jednom pismu sam nazvao. Čovek mora biti pod velikim stresom da bi bio onako kreativno ciničan. Ne znam koja me od ideja više uznemirila. Ona o minskom turizmu, gde kaže da bi umesto profesionalnih deminera minska polja mogli deminirati turisti ovisni o adrenalinu. Bukvalno kaže: umesto da mi odvajamo ogroman novac za plate deminerima, demineri amateri plaćaće deminiranje nama!
Ili, kad kaže da naša misija ovde nije da menjamo svet, nego da pomognemo razvoj tržišne ekonomije, pa onda kao samoodrživi projekat opiše pansion za pse, koji bi imao frizerski salon, ambulantu, dijetetski program, školu dresure, apoteku, vrtić za kučiće i agenciju za sparivanje koja bi se zvala Hot Dog.
Ili, taj mi je najpotresniji, projekat Spring. Sećate se, to je bila ideja da se zaustavi masovno iseljavanje mladih. Ali ne tako da se školuju i dobiju dobre poslove u svojoj zemlji, nego da ne rade ništa. Provodili bi dane u baštama, noći u disko‑klubovima, imali bi DVD, internet, vozili dobra kola, a jedina bi njihova obaveza bila da jednom mesečno daju krv za prodaju. Tako bi se manje drogirali, jer drogiranu krv ne bismo kupovali, bilo bi manje malokrvnih, manje bolesnih, svi bi bili motivisani da imaju kvalitetnu robu. Već i ovo je surovo cinično, ali poenta je još strašnija. Ta bi se krv davala našim staricama, koje bi se tom krvlju dvadesetogodišnjih devojaka podmlađivale.
Ipak, moram priznati da sam nešto naučio iz ovih pisama. Ili da sam barem na neke stvari počeo gledati drugačije.
Recimo, tamo gde pominje kvantni krug. Sećate se: nekoliko razvijenih zemalja prodaje oružje nerazvijenim, koje se međusobno unište, onda razvijene zemlje svojim zastarelim tehnologijama obnavljaju nerazvijene uzimajući im zauzvrat sirovine, energiju ili prostor za vojne baze. Iako priznajem da ne znam šta je kvantni krug (pogledao sam na Vikipediji i svejedno mi nije jasno šta bi to bilo u ovom kontekstu), razumem poentu. Isto je i s našom podrškom drvnoj industriji.
Kreditiramo ih da naprave pilane, onda kupujemo od njih jeftino drvo, od njega pravimo papir za koji im dajemo kredit da ga kupe od nas pod uslovom da na njemu štampaju slikovnice iz kojih će deca učiti kako treba čuvati pluća planete.
Ispočetka sam bio zbunjen, kakve veze Vi i ovaj čovek možete imati, ali kad sam pročitao onaj deo o nuklearnim elektranama – napraviš nuklearnu elektranu, prodaš struju, kupiš stručnjake, stručnjaci smisle kako da iskoriste nuklearni otpad, onda više ne kupuješ stručnjake, jer beže od otpada pa ti sami dođu, onda smisle kako da leče obolele od otpada, pa prodaješ lekove rođacima tih lekara koji dobro zarađuju praveći te lekove i koji deo svoje zarade šalju bolesnim rođacima – bio sam sve sigurniji da Vaš prijatelj ne misli ovako kako piše. To jest, kako je pisao pre 25 godina.
Stekao sam utisak da je posramljen lošim učinkom zapadne misije i da ovim sarkazmima kritikuje našu politiku. Zar bi Vaš blizak prijatelj zaista mogao biti tako neosetljiv da ismejava gladne penzionere koje su njegove kolege zaposlili da im izvode pse u šetnju, a penzioneri krišom jeli pseću hranu?Kad bih verovao da je zaista mislio to što je napisao, morao bih se ne slagati s njim.
Iritirali bi me njegovi arogantni aforizmi. Na primer, kad govori o donacijama za proizvodnju ribe, pa kaže da nismo natrpali potoke ribama zato da bismo im otvarali radna mesta, nego da bismo im zatvarali izvore pitke vode, jer nije cilj da mi od njih kupujemo ribu, nego da oni od nas kupuju vodu – ne verujem da iko tako može razmišljati, ali čak i ako bi mogao, ne verujem da bi to ovako brutalno napisao.
Ili, na primer, šta znači da se siromaštvo jedne kulture meri glupošću njenih žena? Ne može ozbiljno misliti da pola ovdašnjih žena pristaje da bude vlasništvo muškaraca, a pola da i se trudi da postanu muškarci. Ili kada optuži feministkinje što se ne bore za obaveznu anesteziju prilikom abortusa, a onda nastavi o tome kako ga izluđuje toalet‑papir koji je ili tanak ili krut i hrapav. Kao da svi imamo stolicu koju treba strugati sa stražnjice.
Ovaj pad u grotesku očigledno je nameran, ja ga razumem kao signal njegove ljutnje i bespomoćnosti. Nemoguće je da neko školovan na Trinitiju, proziran i nežan, kako ste ga opisali, misli ovo što piše! Ali, to bi onda bilo pravo pitanje, ljut na koga i bespomoćan pred čim?
Naročito me uznemirio ovaj pasus, citiram, Žene su u seksu podmukle. Koriste ga za manipulaciju i dominaciju. Za njih je seks biološko‑ekonomska kategorija. Razapete su između straha od trudnoće i želje za potomstvom. Glume i kad ne moraju. Za njih orgazam nije nagrada, nego obećanje nagrade.
Nekome se gadi poljubac dva muškarca. Meni se gade krvavi ulošci, i velike sise pune silikona. Poljubac dva muškarca nije ništa manje protivprirodan od silovanja, ili klanja, ili postavljanja minskih polja, ili bilo čega drugog na ovom faking heteroseksualnom Balkanu. Kraj citata.Što me dovodi do druge teme, ali moram prekinuti, jer su sada došli da me premeste u drugu sobu, pošto sam i na ovu imao izvesne reklamacije.
Laku noć, ili dobro jutro, dragi Erle.