Aleja veterana
Omer Pušilo pokopan je na Vlakovu, u blatnjavu parcelu koja se iz nekog razloga na smrtovnici zove Aleja veterana. Oprostili su se od njega brat i rođaci, dvije ahmedije i pedesetak prijatelja, poneki komšija, glasovi iz hora, zajebanti iz Rafaela i šaka saboraca.
Kad sam ga zadnji put vidio, šest dana prije nego će odahnuti, i dalje je bio Obeliks, samo smršao kao i prvih mjeseci rata. Pitao sam ga kako je, a on je rekao dobro, ništa me ne boli, samo ništa ne mogu.
Zajedno smo presjedili pod zemljom i stražarama sate i sate gladi i hladnoće. Obično bi govorio o hrani, ali ne o escajgu i receptima, nego društvu i prilikama koje su ga dovele za trpezu. Naprimjer, priča o nekom smuđu na nekoj čardi u Vojvodini počinjala bi u Sarajevu, kod prvog pominjanja riblje čorbe, pa preko putovanja, muzike, konobara, i smijeha. Viđao sam ga i tužnog, i ljutog, i bijesnog, i uplašenog, ali ga pamtim samo nasmijanog.
Nekoliko godina zaredom sretali smo se kod njegove majke na Bajramu. Ona bi svaki put, kao prvi, pričala kako se njen Omerica kao mali u noći razbolio, a ona bila sama kod kuće s troje djece, njen Taib na terenu, pa ga odvela doktoru, a oni ne znaju šta mu je, pa ga ostavili u bolnici, a ona kući kod ono drugo dvoje, proviri kroz prozor, vidi dobro su, pa trči nazad u bolnicu, a njen Omerica jedva diše, doktori vrte glavama, kako da javi Taibu, pa onda opet trči kući, ono dvoje zaspali, pa nazad u bolnicu…
Mi svi klimamo glavama, učestvujemo, pravimo se kao da sve to prvi put slušamo, a Omer će: ne dulji, mati, skrati. Umrijeh li ti ja na kraju?
Kad se Nana razboljela, pa joj morali pod čaršav prostrijeti mušemu, a sestra Omčina našla pa donijela neku s velikim crvenim jagodama, Omer će, već je bio obrisao suze što majku gleda takvu, o prostirci: bome se meni čini da će se te jagode brzo zgovnat.
U zimu, prvu ratnu, mene su iz naše jedinice posudili u neku diverzantsku, kao bolničara, da se nađem u pomoći kod napada na Vidikovac. Prvi dan sam cijeli proveo u kasarni na Bistriku, među nekim nepoznatim vojnicima, s povezima preko čela, bradama i s kasetofonom iz kojeg se neprekidno ponavljala neka džihadska muzika. Prvi dan sam pobjegao na sat vremena, da kažem gdje sam i da ne znam kad ću se vratiti. Nakon dva dana, a trajali su kao godina, akcija je otkazana. Samo što sam ušao u kuću i svukao uniformu, neko lupa na vrata. Otvorio sam, siguran da su došli po mene da nastavimo gdje smo stali, ali na vratima je stajao Omer: selam alejkum, Veličkoviću. I ja prasnem u smijeh, i sve postane prošlost.
Mogao je lako zamijeniti uniformu radnom obavezom, nije mu padalo na pamet. Nije nigdje jurišao, ali ni pred čim se nije povukao. Bio je na Žuči dok su je orale granate, na Stupu, na Treskavici… Pred kraj rata, neka delegacija iz grada obilazila je linije, pa došla i pred njegov rov na Borijama. Možda je u toj delegaciji bio i vrhovni komandant, ali neki prvoborci koji su s linije prekomandovani u štabove i pres-službe sigurno jesu. I među njima jedan iz Omčine jedinice. Pa kad ga je prepoznao, ispred rova, kako sjedi i šilji nožićem neku granu, a pred njim pukao pogled na kotlinu, priđe mu, i valjda da se napravi važan pred veličinama, kako poznaje prekaljene ratnike, obrati mu se: jelde, Omere, ovo kao u onoj narodnoj Omer-beže na kuli sjeđaše. A Omer, ni pet ni šest, nego: jok, nego Omer-beže na buli ležaše.
Poslije rata, u nekom društvu, neka bude u Rafaelu, žale se oko njega: jednom majka kuk slomila, tri mjeseca u gipsu, drugom majka kuk slomila, neće u bolnicu, trećem majka kuk slomila, nikakvi joj lijekovi za bolove ne pomažu, četvrta kuk slomila, neće na operaciju, a Omčo će: a jebemti, duša im kuk slomit.
Još o hrani: danima se smjenjuju riža i grah, a Omer o travarici i travničkom siru, o bureku i baklavi kad ih mati napravi, o kotliću i kazanu, o dolmi i japraku, o lignjama i pašticadi, o ribi riječnoj i ribi morskoj, o užičkom kajmaku i somborskoj paprici, od jegulja do žabljih bataka, (baš je tada Zuku ponovo čitao), od Kvarnera do Dalmacije.. Dok nekome nije dosadilo, pa ga prekinuo, i zamolio da odmori malo s tom pričom, ali ako baš mora, neka priča o bilo čemu drugom, samo ne o hrani. O čemu, prihvati Omčo. O kokama, hajde o tome, uglas će nekoliko mlađih. On klimne glavom i počne: kakvu sam ja jednom koku imao, visoka, plava, zgodna, pametna. E, kakve je ona sarme motala…
Prvih dana opsade, još dok smo svi mislili da će trajati nekoliko dana, pa raskošno trošili zalihe iz frižidera i pekli hljeb u pretisima, upadne on bez kucanja u stan. Komšo, hajmo jednu šaha. Nikad nismo ni prije ni poslije igrali, ali šta znam, tih dana je svako nalazio originalan način da prolupa. Izvadim šah, raširim ploču, nisam još ni figure poređao, kad neko lupa na vrata. Omer skoči, kao da je njegov stan, otvori vrata, merhaba momci… Merhaba, došli smo da vidimo ima li oružja. Nema, ali možete pogledat, dosta je jedan, ostali nek sačekaju… Ok, ne treba. Tako smo izbjegli premetačinu, i možda nešto gore.
Kad nije bio smijeh, bio je nježnost. Držao je do riječi i poštovao je. Psovao je u čuđenju, rijetko u ljutnji. Nije samo živio uspravan, kao svijeća, tako je i svijetlio. Osmijehom i očima.
Malo prije nego će nam Nana ispričati onaj svoj san, uginuće joj mačka. Sanjam ti ja tako, priča Nana, kako stojim na balkonu i pitam se, na glas, Bože, kad ću ti ja umrijet. I kako sam to pitala, tako čujem glas iza sebe, znam da je Njegov. Vidiš li te ljude dole? Ja pogledam, a ono dole, ispod balkona, more ljudi. Vidim, kažem ja. A On će: e, kad svi oni pomru, onda ćeš i ti. A ja kažem: Bože, puno je to ljudi. A on meni: brzo to ide.
Uginula mačka, i ona zove Omera da dođe da je zakopa pod balkonom, ali se on bio negdje zapio, pa ga nije uspjela dozvati. Pa zamolila mene. Pod balkonom tvrda zemlja, srećom sam imao krampu, uglavnom, ispala dobra rupa za mačku. Ja taman završio, zadnje lopate na humčicu bacam, kad eto Omera, zarumenio se, malo od rakije, a malo od žurbe, pa kad me ugledao, s lopatom, u smijeh: gotova dženaza?
Jednom sam ga i rasplakao, javio mi se da to kaže, kad je pročitao šta sam napisao o Naninom receptu za burek. Jer je čuo majčin glas:
Ovisno kolko ćeš jufki. Naprimjer, recimo, za tri velike jufke, ko ovaj stolnjak. Prosiješ brašno, i odvojiš rukom na tri dijela. Staviš u brašno soli, ulja iz ruke, onako, ni malo ni previše, i mlake malo vode. Zakuhaš, i to se dobro izradi, izradi se, i formiraš onda tijesto. Kad izradiš, onda ti ostane na stolu onih mrvica. To se nožem sastruže, i naspe se u to ulja malo. I onda kad formiraš, tijesto, pomastiš malo, i ostaviš da stoji onako oko pola sata. Poklopljeno. Onako da ne dođe zraka, šerpom il neščim, poklopiš. Onda razvučeš tijesto, skineš krajeve, kad ga razvučeš, jer ne valja u bureku kad se nađe ono debelo. Onda rasiječeš jufku, i staviš meso, prvo pomastiš jufku pa staviš meso. Meso ne smije bit nemasno, ne smiješ od buta uzet meso. Mora bit onako prošarano. Da ne bude nemasno, da ne bude premasno. I u to staviš luka sitno isjeckanog, posoliš, bibera malo, e! i dodaš vode malo u to meso, malo ga izradiš viljuškom, da ono bude ono mekano, fino. Onda zahvatiš pola jufke, i onda opet isto tako drugo pola, i sad kako ćeš, hoćeš li ravno, ili u kovrce, ili u tepsiju okruglu, to nema veze kako ćeš složiti. Pomastiš i staviš da se ispeče. Kad se ispeče, zagriješ puter, i puterom pomastiš, i ništa više. Ni kap vode, ništ ništa apsolutno. Samo pomastiš puterom, i onda bude hrskava ona jufka, puca, ne bude ono, bljutava, da se razvlači. E to ti je sav kunst.
Kad je Mašu ošišao na njen prvi rođendan, devedeset treće, prestao me zvati Velinger, nego otada samo kume. Kad imaš Omera za kuma, ne radiš stvari zbog kojih bi ga bilo stid zbog tebe. Toga što se tiče, kao da nije umro.
Bio je na Žuči, pod zemljom, dok je gorila. Sad su tamo ogromna krila, nalik onim u Šumaricama, na njima lete iznad kotline delegacije s Borija. A veterane odlažu na kraj groblja Vlakovo, u blato koje zovu aleja.
Jebiga, Omčo, nije smiješno.
AF036 Živi Gavrilo

Odlomak iz romana Sahib 2.0
Gospođa Lidija se vratila s gospodinom Cigom natovarenim cegerima. Morao sam popiti lošu kafu koju oni smatraju izuzetnom, jer je sami prže, na pravoj vatri u nekakvoj čađavoj konzervi.
Na jednom od ekrana je Predsednik pred nekom punom sportskom halom reklamirao nekakvu majicu sa sloganom Živi, Gavrilo, za budućnost Srbije, a onda je ženama delio cveće. Mislio sam da je prešao na stranu blokadera i da je dobio reč na nekom plenumu, ali mi je gospodin Ciga objasnio da nije, nego da su Gospodaru rekli da ne sme da dođe u taj grad pa je on zainat otišao, i usput na Dan žena osmog marta održao svima lekciju o tome šta je balkansko džentlmenstvo.
Ja sam mislio da se Gavrilo zove onaj mladić na koga je pala nadstrešnica i koji je već četvrti mesec u komi, ali me je gospodin Ciga korigovao. Nije, nego je Gavrilo još nerođeno dete povređeno u desantu opozicije na Skupštinu.
To je događaj od pre neki dan. Jedan deo opozicije je tokom sednice parlamenta aktivirao nekoliko dimnih bombi, a drugi ih je onda gasio požarnim aparatima. To je kod poslanika iz Gospodareve stranke izazvalo šok sa nesagledivim posledicama. Jedna poslanica je dobila moždani udar, jedan se zagrcnuo zubnom protezom i umalo se nije udavio, jedan se na mestu uneredio, ali je srećom imao pelene, jedan je oslepeo pa je udario glavom u mermerni stub i ulubio ga, dvojicu su u onom dimu pretukli njegovi, a najgore je prošla Gavrilova mama. Ona je inače u osmom mesecu trudnoće i u petoj deceniji života, pa je za nju svaki šok smrtno opasan po porođaj.
Nju su odmah sproveli ambulantnim kolima u bolnicu da se bore za njen i Gavrilov život, ali ne bi uspeli uz svu najmoderniju medicinu da Gospodar nije došao i stavio joj lekovite usne na stomak i šapnuo bebi, citiram, živi, Gavrilo, kraj citata.A to nije prvi put da Gospodar oživi mrtve. Jednom su kola iz njegove pratnje pregazila trudnu ovcu, to dok su jurili kroz stado da ne zakasne na Kosovo, i vozač je već bio otvorio gepek da je nosi u pečenjaru, ali je Gospodar poljubio ovcu u stomak i ona je ustala i na dve noge otplesala nazad u stado i rodila dvoje prekrasne janjadi kojima je Gospodar dao imena Vojislav i Tomislav.
Problem s imenima je bio taj što su ta imena muška, a jagnjad su bila ženska, ali sam od potpitanja odustao jer je došla Irena.
AF073 Otac Nikita

Odlomak iz romana Sahib 2.0
S pravom nezadovoljni Erle,
Priznajem da previše Vašeg vremena i strpljenja trošim na detalje koji nemaju veze s ciljem mog boravka ovde, ali naš dil mi to dopušta. Rekli ste da od mene očekujete da posmatram i opisujem u maniru Vašeg prijatelja. Što sve vreme činim. Ali naravno da sve vreme pratim i trag.
Evo primera.
Otac Nikita, poznatiji kao Ruski Pop, primio me u svojoj kancelariji zatrpanoj knjigama tačno u dogovoreno vreme.
Pre nego što je progovorio, dao mi je znak da se soba prisluškuje. Zatim me je pitao za razlog dolaska, iako mu je to već od ranije bilo poznato. O Tomi zna da je u manastiru Dobrun, u Bosni, blizu granice sa Srbijom. Zna ponešto i o razlozima zašto je napustio studije, ali to je privatna stvar, pa neće o tome. To je osetljivo pitanje, nakon celog niza afera koje su potresle Crkvu. Prost svet veruje svemu što pročita na internetu, a internet je veliko zlo. Sotona je uzeo oblik veštačke inteligencije. Možda sam video slike iz episkopskog dvora, zlatni nameštaj, zlatni escajg, zlatni okvirovi za slike, zlatne brave na vratima, ali to je sve pozlata, ne treba verovati svemu što se vidi. Danas sve može da se montira. Niko više nema potrebe nikoga da prisluškuje, sad svačiji glas može da se napravi i da se najčasnijem svešteniku metnu u usta najpoganije reči. Ako sam čuo za onog jednog sveštenika što je skupa s veroučiteljem uhvaćen sa punim gepekom marihuane, to je preterano. Šta može da stane u jugin gepek, ništa.
Nakon svake rečenice gospodin Nikita bi trepnuo okom. Nisam odmah shvatio da mi namiguje, mislio sam da ima neki urođeni tik. Crkvu obeđuju oni što su izgubili veru. Ako je istina da se preko sodomije parohije dobijaju, zašto je Toma nije dobio? Greši svako ko veruje da je Srpska pravoslavna crkva u krizi. Pa Sinod ima bolji vozni park od Vlade. Nema vladike ispod sto kila žive vage, bez krsta i brojanice. A što se pedofilije tiče, u svakom žitu ima kukolja. Izgleda dete, a u duši razvratnik. Zamera se episkopima što daju blagoslove i odlikuju ratne zločince, kao da Hrist nije isto činio s kurvama.
Tu se tri puta prekrstio, pa me pitao koje sam vere i jesam li kršten, a kad sam odgovorio, rekao je da nisam ja za to kriv i dao mi sa stola neke letke sa cenovnikom krštenica i turističkom ponudom za obilazak manastira. I na kraju, kad sam već mislio da sam uzalud dolazio, dao mi je kutiju knjiga koje je Toma ostavio u svojoj sobi u domu. Jedva sam čekao da izađem, da je otvorim.
AF089 Gospodar u vrtiću

Odlomak iz romana Sahib 2.0
Juče je gospodin Ciga bio s Gospodarem na otvaranju dečjeg vrtića. Celo vreme je Gospodara neki maler pratio. Prvo se slomila stoličica pod njim kad je seo da jede s decom, kao Snežana sa sedam patuljaka. To je deci bilo smešno, a on se rastužio: tako maleni, a već opozicija. Za kaznu su decu poslali na spavanje bez ručka, pa se niko nije smejao kad mu je kravata upala u supu. Dok ju je cedio, umastio je ruke, pa je otišao da ih opere, ali kako je u toaletu sve namešteno na dečju visinu, morao je da ih pere klečeći, a onda su i svi drugi klekli jer su mislili da se moli bogu. Posle su Gospodar i onaj klempavi što liči na lemura izašli u dvorište i seli na klackalicu, pa je klackalica pukla. Kamerman je već naučio da mora da izvadi karticu iz kamere i preda je obezbeđenju. Dok je stavljao novu, Gospodar je stigao da se zaglavi u onom toboganu što liči na uvrnutu cev. Lemur ga je vukao za cipele, pa mu je jednu izuo, pa su svi videli kako mu je progledala čarapa, jer su mu nokti kao kandže, zato i nosi veće cipele, inače se ne bi lako sazuvale kad se jače povuku. A na poslu i kod kuće nosi borosane. Jedna je vaspitačica odmah otrčala po iglu i konac, dve su prišle da vide nokte, mislile su da su veštački pa da pitaju kod koga je radio, a ostale su htele da vide kakve su to cipele koje vrede više od njihove cele plate. Irena je pomerila časove za uveče, pa sam izašao da prošetam.
AF096 Varšava

Odlomak iz romana Sahib 2.0
Plemeniti Džordže,
Oslobađam Vas krivice koju Vam je pripisala moja zavist. Da mogu, oslobodio bih Vas i potrebe da stečene privilegije nosite kao teret, kao što sada oslobađam sebe. Zašto bih sreću da nosim pobedničke gene smatrao naslednom bolešću? Njih je Juri kupio procenivši njihovu vrednost pre i bolje od mene. Popodne sam proveo na Zumu s njim. Jurijem. Stvar sa mojim zaposlenjem u Poljskoj se dobro razvija. Iako on nikad ne bi menjao Beograd za Varšavu, što se života tiče. Varšava je dosadna i ravna. I ravnodušna prema svojoj reci. Konzervativna, što je dobro za posao i starmala, što je smešno, kad nije tužno. Najzabavniji su njeni strahovi od budućnosti. Juri završava jednu ludu stvar s Beogradom, planira da je podigne do početka leta, vidi mene u tome. Siguran je da ću se naći. Poslaće mi, da se strpim još koji dan. Pozvao sam Irenu na ručak da podelim s njom radosne vesti. Iako se nisam nadao previše, pristala je. Odvela me u neku kafanu sa kariranim stolnjacima. Za jelo koje se zove mućkalica upozorili su me da je jako ljuto, ali nisam osetio ništa. Sa tako ljutom hranom Kinezi iz Sohoa počinju dohranu bebama. Pili smo pivo marke žilet. Kad nije besna, a to je retko, Irena se smeje kao kad pucaju kokice.
AF111 Kašičice

Odlomak iz romana Sahib 2.0
I dalje cenjeni gospodine,
U odbranu svog karaktera pred Vašim teškim optužbama mogu reći samo da sam učio od najboljih. Od Vas. Sećate li se kad je Rusija napala Ukrajinu? Dva dana bili ste izvan sebe, ako niste bili u toaletu, jer ste imali depozit u ruskoj banci.
Dva dana niste spavali dok ga niste prebacili na sigurno. Posle ste držali predavanja o ruskoj pretnji Evropi. Otvorili ste nalog za pomoć ukrajinskim izbeglicama, ali je iznos bio stoti deo prihoda od ulaganja u fabriku dronova.
Ne mislim da ste bez osećaja, samo ih racionalno raspoređujete.
I sigurno ste zaboravili onu večeru s mirovnim aktivistima, kad ste dva puta umesto palestinski rekli hrabri pakistanski narod.
Posle ste se pravdali pogrešnim tabletama. Ali niste propustili da odvojite kašičicu. Gledao sam kako se ljubaznost presipa iz fraza u crvenilo obraza.
U početku sam se ja crveneo umesto Vas, posle sam naučio smeškanje stisnutih zuba. Jednom je Vaša sestra došla uplakana, jer se njena ćerka teško razbolela.
Prvo ste joj dali maramicu pa ste je onda zagrlili. Da Vam ne ubali kravatu. Dok je ona govorila, gledali ste kroz prozor.
Činilo se da pažljivo sastavljate njene iskidane rečenice. Kad je otišla, rekli ste mi da treba srediti travnjak, podrezati ogradu i okrečiti garažu.
Kad sam Vas uveče pitao od čega Vam je nećaka bolesna, niste bili sigurni. I drugi put, kad Vam je na telefon govorila o lošim prognozama, slušali ste je i ispunjavali sudoku.
Dobro, možda je duboko zamrzavanje Vaš način da se borite sa stresom, ako nije prejak, pa reagujete prolivom. Čemu onda rituali dobročinstva:
posete sirotištima, paketi Oksfamu, dobrotvorne donacije? Da sam bio samo Vaš sekretar, zaista bih verovao da ste oličenje altruizma.
Ali, išao sam s Vama i u šoping i tvrdim da je jedini razlog zašto ste poklanjali svoju staru odeću bio taj da napravite mesta u plakarima za novu.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim Vašu fascinaciju Darvinom. Prestao sam da brojim i pamtim koliko ste mi puta ispričali onaj argument sa detelinom.
Pri čemu ste prećutali, ako ste uopšte znali, da stoji na pogrešnoj tezi: da jednu vrstu deteline oprašuju samo bumbari. Iz čega onda tačno sledi da ako nema bumbara,
nema deteline, ako nema deteline, nemaju krave šta da pasu, ako krave ne pasu, nema mleka. A pošto bumbara nema jer ima previše miševa koji jedu njihova jaja,
rešenje za glad u svetu jeste ne hraniti mačke mlekom. Greška je, međutim, u tome što detelinu mogu oprašivati i pčele, samo je Darvinu iz nekog razloga to promaklo.
Možda zato ne koristite internet, da biste živeli u miru sa znanjem pohranjenim u anegdote? Pa ipak, priznajem da ima nečeg umirujućeg u slici engleskog plemića
s novinama u ruci i servisom za čaj na stoliću. Sa ukradenom kašičicom. Kad sam otkrio pravilnost u vestima koje podvlačite shvatio sam i zašto Vam iznosi donacija
za zdravlje engleskih krava daleko premašuju iznose za lečenje dece u Africi. U računu koji ste prepustili svojoj izvežbanoj intuiciji siromašnima pripada samo mali
deo onoga što im se oduzme. Čoveku u tom računu preostaje samo da ne bude siromašan. Plemićko poreklo kostimira predstavu, ali ne oplemenjuje njenu suštinu.
AF004 Sarajevska pisma

Odlomak iz romana Sahib 2.0
Plemeniti prijatelju,
Tačno 24 sata po sletanju u Beograd otvorio sam prema dogovoru kovertu s kopijama pisama koja Vam je Vaš prijatelj slao dok je radio u Sarajevu.
Pisma su u meni pobudila osećanje tuge.
Bilo mi je žao Sahiba, kako se Vaš prijatelj u jednom pismu sam nazvao. Čovek mora biti pod velikim stresom da bi bio onako kreativno ciničan. Ne znam koja me od ideja više uznemirila. Ona o minskom turizmu, gde kaže da bi umesto profesionalnih deminera minska polja mogli deminirati turisti ovisni o adrenalinu. Bukvalno kaže: umesto da mi odvajamo ogroman novac za plate deminerima, demineri amateri plaćaće deminiranje nama!
Ili, kad kaže da naša misija ovde nije da menjamo svet, nego da pomognemo razvoj tržišne ekonomije, pa onda kao samoodrživi projekat opiše pansion za pse, koji bi imao frizerski salon, ambulantu, dijetetski program, školu dresure, apoteku, vrtić za kučiće i agenciju za sparivanje koja bi se zvala Hot Dog.
Ili, taj mi je najpotresniji, projekat Spring. Sećate se, to je bila ideja da se zaustavi masovno iseljavanje mladih. Ali ne tako da se školuju i dobiju dobre poslove u svojoj zemlji, nego da ne rade ništa. Provodili bi dane u baštama, noći u disko‑klubovima, imali bi DVD, internet, vozili dobra kola, a jedina bi njihova obaveza bila da jednom mesečno daju krv za prodaju. Tako bi se manje drogirali, jer drogiranu krv ne bismo kupovali, bilo bi manje malokrvnih, manje bolesnih, svi bi bili motivisani da imaju kvalitetnu robu. Već i ovo je surovo cinično, ali poenta je još strašnija. Ta bi se krv davala našim staricama, koje bi se tom krvlju dvadesetogodišnjih devojaka podmlađivale.
Ipak, moram priznati da sam nešto naučio iz ovih pisama. Ili da sam barem na neke stvari počeo gledati drugačije.
Recimo, tamo gde pominje kvantni krug. Sećate se: nekoliko razvijenih zemalja prodaje oružje nerazvijenim, koje se međusobno unište, onda razvijene zemlje svojim zastarelim tehnologijama obnavljaju nerazvijene uzimajući im zauzvrat sirovine, energiju ili prostor za vojne baze. Iako priznajem da ne znam šta je kvantni krug (pogledao sam na Vikipediji i svejedno mi nije jasno šta bi to bilo u ovom kontekstu), razumem poentu. Isto je i s našom podrškom drvnoj industriji.
Kreditiramo ih da naprave pilane, onda kupujemo od njih jeftino drvo, od njega pravimo papir za koji im dajemo kredit da ga kupe od nas pod uslovom da na njemu štampaju slikovnice iz kojih će deca učiti kako treba čuvati pluća planete.
Ispočetka sam bio zbunjen, kakve veze Vi i ovaj čovek možete imati, ali kad sam pročitao onaj deo o nuklearnim elektranama – napraviš nuklearnu elektranu, prodaš struju, kupiš stručnjake, stručnjaci smisle kako da iskoriste nuklearni otpad, onda više ne kupuješ stručnjake, jer beže od otpada pa ti sami dođu, onda smisle kako da leče obolele od otpada, pa prodaješ lekove rođacima tih lekara koji dobro zarađuju praveći te lekove i koji deo svoje zarade šalju bolesnim rođacima – bio sam sve sigurniji da Vaš prijatelj ne misli ovako kako piše. To jest, kako je pisao pre 25 godina.
Stekao sam utisak da je posramljen lošim učinkom zapadne misije i da ovim sarkazmima kritikuje našu politiku. Zar bi Vaš blizak prijatelj zaista mogao biti tako neosetljiv da ismejava gladne penzionere koje su njegove kolege zaposlili da im izvode pse u šetnju, a penzioneri krišom jeli pseću hranu?Kad bih verovao da je zaista mislio to što je napisao, morao bih se ne slagati s njim.
Iritirali bi me njegovi arogantni aforizmi. Na primer, kad govori o donacijama za proizvodnju ribe, pa kaže da nismo natrpali potoke ribama zato da bismo im otvarali radna mesta, nego da bismo im zatvarali izvore pitke vode, jer nije cilj da mi od njih kupujemo ribu, nego da oni od nas kupuju vodu – ne verujem da iko tako može razmišljati, ali čak i ako bi mogao, ne verujem da bi to ovako brutalno napisao.
Ili, na primer, šta znači da se siromaštvo jedne kulture meri glupošću njenih žena? Ne može ozbiljno misliti da pola ovdašnjih žena pristaje da bude vlasništvo muškaraca, a pola da i se trudi da postanu muškarci. Ili kada optuži feministkinje što se ne bore za obaveznu anesteziju prilikom abortusa, a onda nastavi o tome kako ga izluđuje toalet‑papir koji je ili tanak ili krut i hrapav. Kao da svi imamo stolicu koju treba strugati sa stražnjice.
Ovaj pad u grotesku očigledno je nameran, ja ga razumem kao signal njegove ljutnje i bespomoćnosti. Nemoguće je da neko školovan na Trinitiju, proziran i nežan, kako ste ga opisali, misli ovo što piše! Ali, to bi onda bilo pravo pitanje, ljut na koga i bespomoćan pred čim?
Naročito me uznemirio ovaj pasus, citiram, Žene su u seksu podmukle. Koriste ga za manipulaciju i dominaciju. Za njih je seks biološko‑ekonomska kategorija. Razapete su između straha od trudnoće i želje za potomstvom. Glume i kad ne moraju. Za njih orgazam nije nagrada, nego obećanje nagrade.
Nekome se gadi poljubac dva muškarca. Meni se gade krvavi ulošci, i velike sise pune silikona. Poljubac dva muškarca nije ništa manje protivprirodan od silovanja, ili klanja, ili postavljanja minskih polja, ili bilo čega drugog na ovom faking heteroseksualnom Balkanu. Kraj citata.Što me dovodi do druge teme, ali moram prekinuti, jer su sada došli da me premeste u drugu sobu, pošto sam i na ovu imao izvesne reklamacije.
Laku noć, ili dobro jutro, dragi Erle.
Gostovanje u Mattersburgu

Nenad Veličković i Maša Dabić, Literaturhaus, Mattersburg, 22. januar, 2026.
Salolit

Glupost nema definiciju, glupost je apstraktna
Odlomak iz knjige Viva sexico
Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)
Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!
Ko cijeni iskrenost, pohvaliće izjavu Omiljenog Magazina da ne daje
pismene potvrde o djelotvornosti kreme protiv celulita. Ko čita pažljivo,
primijetiće da se celulit ne spominje. Nego potkožno salo.
To nije isto. Celulit imaju samo žene, a salo i muškarci. Salo je masnoća, a celulit je edematozno-fibrosklerotična panikulopatija.
Salo je kao takvo nezanimljivo, i ništa u vezi s njim ne zaslužuje pismene potvrde,
kakve se za anticelulitne kreme daju svaki čas.
Imati salo je OK, jer ga imaju i muškarci, imati celulit je grozno,
jer to znači biti žena sa svim nedaćama koje žensko tijelo trpi.
Celulit je ženama neprijatelj broj jedan, naročito kad se
približava vrijeme “badića”, sezona odmora, i kad nijedna žena ne želi biti dokaz tezi Elen Morgan kako naša vrsta vodi porijeklo od morskih krava (a ne od kopnenih majmuna).
Zašto glupost nije ženski neprijatelj broj jedan?
Zato što se glupost ne vidi, a celulit se vidi.
Celulit posjeduju devet žena od deset stisnutih za bedro, a glupost nema nijedna od milion.
Šta je, uostalom, glupost danas?
Čitati Koelja? Gledati “Sex i grad”? Prljati za jedno a prati za četvoro? Ne izaći na izbore, ili
glasati za muškog šovinistu?
Glupost nema definiciju, glupost je apstraktna, kao što su apstraktni prostor i vrijeme.
Celulit je konkretan. Kao narančina kora.
Ne postoji lijek za glupost, jer se ona ne može dijagnosticirati nikakvim mikroskopom.
Ali za celulit ih postoji desetina, jer celulit je vidljiv i prostom oku.
Ono što ostane nakon trčanja, masiranja, znojenja, trljanja i isisavanja je salo.
I koža, naravno.
Koja je meka toliko da joj On neće odoljeti, i moraće je dirati. Ona će onda biti sretna, i neće joj biti žao niti jedne kune ili dinara potrošenih na kremu.
Onda će i on biti sretan, zbog njene sreće, i njene mekoće. Oduvijek je želio imati mekanu
djevojku. A ona mekanog dečka? Kamo krema za erekciju?
Zašto je nemoguće pročitati rečenicu koja bi glasila: “Ne možemo pismeno potvrditi da će se vaša
erekcija popraviti ako na penis nanesete kremu, no morate vjerovati da će on postati neodoljivo mek, takav da će ga ona jednostavno morati dirati.”
Zato što, čini se, diranje nije dovoljno.
Jer ako se ispod meke kože krije mlitava osoba, nesigurna, uplašena,
lakovjerna i raspamećena, krema neće pomoći.
Orgazam sa hvataljkama

Odlomak iz knjige Viva sexico
Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)
Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!
Cosmoboy ne zna u šta se manje razumije, u orgazme ili u automobile.
Zato mu ovaj dio sa paljenjem nije jasan. Iz skromnog iskustva zna da to
zavisi od više faktora. Ako je akumulator prazan, naprimjer, onda se
pali na guranje, ili na kleme. A zimi je uglavnom prazan, jer se
ne isplati kupovati novi, zbog lopova. Ukradu cijeli auto samo
zbog akumulatora. Jer je auto Yugo. Nije Ferari.
Istina, Cosmoboy, nije tipičan muškarac. U njegovoj svijesti
seks i automobili nisu snažno povezani.
On ne navlači kondom kad ulazi u auto.
Ne tepa haubi kroz volan.
Ne kupa se prije vožnje.
Ne diže mu se na auto-pijacama.
Ne svršava na slike ferarija.
Možda bi mu stvar bila jasnija da je umjesto s ferarijem i automatikom
fenomen orgazma objašnjen drugim poređenjem? Naprimjer:
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam s konjima,
ženski bi definitivno bio arapski, a muški bismo mogli prispodobiti
konju sa hvataljkama… (ženski je romantičan, a muški dosadan.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam s kadama,
ženski bi definitivno bio džakuzi, a muški bismo mogli prispodobiti
sa drvenim koritom… (ženski je in, a muški je out.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam sa rijekama,
ženski bi bio Nijagara, a muški bismo mogli prispodobiti sa Miljackom…
(ženski je jak, a muški je bljak.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam sa brodovima,
ženski bi bio nosač aviona, a muški bismo mogli prispodobiti
sa Titanikom… (ženski je moć, a muški lakunoć.)
Tako cilj Cosmovog uspoređivanja neusporedivog postaje jasniji:
ne radi se o orgazmima nego o ljudima. Muškarci su slabi i dosadni, a žene
su snažne i temperamentne…
Kao Ferari.
(Međutim, i buldožer je snažan i temperamentan. Da li, dakle, žena koja
liči na buldožer može doživjeti orgazam koji liči na Ferari?)
Cosmoboy, u čijoj je svijesti seks povezan s bićima a ne sa vozilima,
ne vodi ljubav kao da vozi auto. I ne vidi kako bi ga Cosmocura mogla
jednostavno upaliti.
Osim glupus in fabula poređenjima.