Proza

Sahib

Prvih pet pisama iz romana

1.
Dragi Džordž,
Najzad, Sarajevo!
Okruženo je planinama u kojima ima još mnogo aktivnih minskih polja. Tako mi je rekao vozač koji me dočekao na aerodoromu.
Na njegovoj ID kartici pročitao sam ime – Sakib.
Po zanimanju je profesor, ali pošto dobro govori engleski više mu se isplati da radi kao vozač nego kao predavač. Prilično je zgodan. Ima lijepe ruke i nokte. Košulja mu je čista, nije vlažna izpod pazuha, i sasvim pristojno miriši. Ni traga bijelom luku, na koji me Vilbi upozorio.
(Zapravo, lokalno stanovništvo se spolja i iz daljine, kad se gledaju iz auta, nipočemu ne razlikuje od nas. Jedina razlika koju sam zapazio jeste da svi i svuda puše.)
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Nažalost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskoh prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
U parku prekoputa hotela je neobično kamenje, koje oblikom podsjeća na kućice za pse. Oni to ovdje zovu “stećak” i misle da je to neki istorijski spomenik.
Recepcioner me obavijestio da ih ima mnogo po planinama širom Bosne.
(Riječ je o bezvrijednom kamenju, jer da je imalo neku vrijednost, oko njega bi obilazili turisti u našim muzejima, a ne ovce na njihovim livadama.)
U nekim prospektima pročitao sam da budućnost polažu u travu na tim livadama. Sve same ljekovite biljke.
A mogao bih se kladiti da uvoze mlijeko u prahu iz Ukrajine.

2.
D.Dž.
I ja volim da se budim ujutru kraj tebe.
Samo sedam dana je prošlo od kad smo se rastali, a već te želim. Budim se prije zore, onda zamotam budilnik u čupavo ćebe, položim glavu na njega, i zamišljam da spavam na tvojim grudima. Sanjam naše zagrljaje, sanjam kako smo se igrali podmornica u kadi, smiješim se u snu kad tvoj periskop izroni sa kapicom od pjene…
Onda budilnik zazvoni, i ja se probudim u ovoj faking sobi, u faking hotelu u faking Bosni.
Ali moja odluka ostaje neopoziva. Želim šest mjeseci provesti bez Tebe, da bih bio siguran želim li ostatak života provesti s Tobom.
L'absence est a lamour ce qu'est au feu le vent; il eteint le petit, il allume le grand. Roger de Bussy-Rabutin. (Odsutnost je za ljubav isto što i vjetar za vatru. Gasi malu a raspiruje veliku.)

3.
Najdraži, nemaš razloga za brigu.
Ofis je u izolovanoj zgradi, okolo je visoka betonska ograda, na vrhu su gvozdeni šiljci, dečki iz obezbjeđenja ulivaju sigurnost i poštovanje. U ofisu imam erkondišn, na spratu su još mala kuhinja i toalet sa tušem.
Bolje mi je nego Tebi.
Šef je cool, Nijemac, sretno oženjen, ima kćer na univerzitetu, ovdje živi odvojen od porodice, i voli životinje. Ima dvije pudlice, Fifi i Fufi. Trebao je biti penzionisan, ali je zbog nekih zasluga u svojoj partiji dobio posao u Bosni.
Danas sam na pauzi prvi put izašao u grad.
(Ne računam ono prvo veče, toliko me bio strah da će me napasti i opljačkati, da se ničeg ne sjećam.)
Htio sam Ti nešto kupiti. Nešto originalno, karakteristično, domestik.
Ali u ovoj zemlji se ništa ne pravi.
Proveo sam popodne u suvenir-shopovima. Vidio sam neke daščice sa izrezbarenim motivima grada. To vjerovatno kupuju Rusi i Talijani, jer na većini tih daščica naslikane su ruska ili italijanska zastava. Ima i “starih” sablji.
(Ali ti se bojiš i turpije za nokte.)
Drške su im ukrašene plastičnim dragim kamenjem. Te sablje kupuju Amerikanci.
(Međunarodne snage zadržale su ovdje svaka svoju uniformu i oznake, tako da ih nije teško razlikovati. Amerikanci su isti kao u svojim filmovima, Italijani hodaju okolo sa nekim smiješnim perom zabodenim u šešir, Ukrajinci i Rusi izgledaju kao da su iz kasarne pobjegli preko ograde u grad. Pomislio sam da Bosna nije podijeljena u Dejtonu samo na nacionalne teritorije, nego i na internacionalne zone.)
Vraćam se na šoping: folklorna odjeća je ista kao ona koju smo kupovali u Konstantinopolju. Htio sam ti kupiti turban, ali onaj iz Bombaja je i ljepši i kvalitetniji..
Vidio sam neke zanimljive kožne papuče. Imaju špic podignut uvis i zavrnut unazad. Sakib kaže da je to za ljude koji vrše nuždu u šumi. Čučnu i drže se za njih, da se ne prevale nazad. Ja sam kupio jedne i probao, i prevalio sam se. Sigurno ima neki sistem kako se treba uhvatiti.
Toaleti su inače prava ludnica. Ne znam koji su gori. Oni bez šolje (ovdje to zovu “čučavac”) koji ti skvase cipele kad pustiš vodu, ili oni sa šoljom koji uvijek imaju zapišanu dasku.
(Ovdje muškarci mokre stojeći, Džordž!)

4.
Hiljadu cmokova!
Za grad veličine predgrađa, Sarajevo ima iznenađujuće veliki broj pozorišta, dobrih restorana, i klubova u kojima sviraju džez. Za zahode u tim klubovima nemam jednaku količinu oduševljenja.
Maksimalno su minijaturni. Ponekad su toliko uski da se vrata ne mogu otvoriti do kraja. Udare u suprotni zid. Prije toga se očešu o wc-šolju, koje su valjda zbog toga ovdje često klimave, i mene je uvijek malo strah da čučim na njima. Bosna je sigurno jedina zemlja na svijetu gdje možeš dobiti morsku bolest piškeći.
Čudiš se zašto čučim na šolji?
Pa zato što je to pametnije nego piškiti stojeći.
U nekim zahodima, koji su jako mali, kao što sam ti napisao, šolja je gurnuta sasvim uza zid. Kad podigneš dasku, ona malo stoji uspravno, onda padne nazad. I prepadne te. I ti se trzneš. I onda se popiškiš po ruci.
Zašto daska čeka da počneš, pa tek onda padne? Gledao sam, nema nikakvog mehanizma. Nije neka od njihovih glupih šala. Valjda je mlaz izbaci iz ravnoteže.
Ja sam probao da jednom rukom držim dasku uspravnu, a drugom da upravljam mlaz, ali to je malo nezgodno ako ne spustiš hlače, jer na jednoj ruci nemaš dovoljno prstiju da držiš i piška i šlic otvoren, i još da se natežeš sa gumom u gaćama. A i položaj je nezgodan, pošto su ti koljena raširena, leđa savijena, ugao je skroz neprirodan. I na sve to još i grozno prljava daska.
Ovdje muškarci nemaju naviku da papirom obrišu dasku i šolju iza sebe. Možda toj navici koju nemaju doprinosi činjenica da u toaletima često nema ni papira. Gazda mi se zaklinjao da redovno ostavlja rolne, ali ne može ih ostaviti toliko koliko mu ih gosti kradu. Međutim, bolje je i da ih kradu, kaže, nego da ih koriste, jer mu onda začepe kanalizaciju.
Ostatak večeri bio sam dekoncentrisan zbog mokrih cipela i hlača, ne sjećam se o čemu smo sve razgovarali. Zapamtio sam samo argumente zbog kojih dečki iz ofisa vjeruju da je premija dobiti mandat u Sarajevu, tj:
restorani su odlični; od kuće si samo četiri sata; autobombe i teroristi-samoubice su velika rijetkost; nema malarije, side, ebole; svi govore engleski, loše, istina, ali ako se potrudiš, možeš ih razumijeti; na more, koje je toplo i u kojem nema morskih pasa, stižeš za tri sata; a plata – kao da je sve suprotno od nabrojanog!

5.
Najdraži,
U pravu si što me grdiš. Ispraviću grešku. Opisaću ti šta radim, s kim radim, gdje stanujem, kako provodim dane.
Radno vrijeme je od pola devet do šest. Imamo pravo na sat pauze, ali to važi samo za lokalce. Mi ostali možemo ostati i duže. Od devet do deset čitaju se vijesti na internetu. Ustvari, vijesti su izgovor, na njih potrošim pet minuta. Ionako je sve manje-više isto. Ja u to vrijeme malo surfam po rasprodajama i aukcijama.
Od deset do jedanaest e-mailom se šalju i primaju vicevi i druge zajebancije.
Od jedanaest do pauze pišemo i čitamo izvještaje, ili pravimo tabele, ili planiramo nešto, ili obrađujemo neke statistike, ili, ako smo dežurni, idemo na press-konferencije.
Od tri do pet surfamo, ili igramo igrica. Mislim da je to razlog zašto je u većini kancelarija monitor sakriven od pogleda s vrata. Uvijek imaš vremena da promijeniš sliku dok ti kolega ili pretpostavljeni dođe iza leđe. Ali je nezgodno, jer se svjetlo izvana reflektuje od ekran, pa još nisam dostigao rezultate kojima sam Tebe pobjeđivao.
Izuzetno, četvrtkom, imamo sastanak sa šefom. Pošto šef obično kasni ili ne dođe, to vrijeme iskoristimo za dogovore o vikendu.
Od pet do sedam čekamo da neko prvi pođe kući, a oko devet izlazimo ili idemo na neki prijem ili party.
Posao nije težak. Najteže je sastaviti dnevna saopštenja lokalnim novinarima i odgovarati na njihova pitanja. Srećom, od nas se ne očekuje da odgovori budu u vezi sa pitanjima. Važno je samo da se nekoliko puta ponovi neka riječ koju izabaremo za taj mjesec.
(Ovaj mjesec je to “korupcija. Na oglasnoj tabli već ima prijedloga i za sljedeći: meni se najviše dopadaju povratak i antiterorizam.)
Lokalni novinari obično ništa ne pitaju, ne zato što su naučili da njihova pitanja nisu dovoljno dobra za naše odgovore, nego zato što su nestrpljivi da ih poslužimo kafom i osvježenjem. Zbog posluženja zapravo i dolaze, jer saopštenja koja čitamo faxom prethodno šaljemo i u njihove redakcije.
Pojam novinarstvo ovdje se razlikuje od našeg.
Ovdje novinari nastoje da služe istini samo dok istina služi uredniku koji služi vladajućoj partiji. Zbog toga je sasvim normalno da umjesto radoznalosti koriste maštu.
Narod kupuje novine ne da bi pročitao šta se zaista desilo, nego šta bi se možda moglo desiti. Nema naslovne strane bez upitnika u naslovu: U piletini svinjsko meso? Djeca primila pogrešnu vakcinu? Radiokativna pšenica u Bosni?
Neki dan uhapšen je u svojoj vili jedan od optuženih za ratne zločine. Televizijska ekipa je iz daljine snimila kuću, dan nakon hapšenja. A onda je citirila izjavu “prvog komšije koji je želio da ostane anoniman”.
Saznao sam nešto o novinarstvu u vrijeme socijalizma. Novinari su do savršenstva razvili umjetnost eufemizma. Bili su u stanju napisati rečenicu od stotinu riječi u kojoj su i subjekat i predikat bili potpuno neodređeni. U tom sistemu nije se znalo kome šta pripada, niti ko za šta odgovara, pa su i novine morale biti takve. Umjesto riječi i stilskih figura koristile su se fraze.
Zamisli da kod nas pročitaš, recimo, “supruga premijera, koja je željela ostati anonimna”.
(Sakibova žena je novinarka, ali trenutno je bez posla. Ona je puna primjera poput navedenog. Možda ih iskoristim u članku koji ću napisati.)
Sakib i ona stanuju u novom dijelu Sarajeva. Ta naselja podsjećaju izvana na sovjetska, a iznutra na crnačka. Sa plafona u haustoru vise stalaktiti skorene pljuvačke, iz rupa u zidovima vire žice, rukohvati su odozdo obloženi žvakaćim gumama (ne pitaj me kako sam to otkrio). Odbio sam da se vozim liftom – mislim da kartonske kutiju ostavljaju utisak čvršće cjeline.
Stanovi su čistiji. Iznenadilo me kupatilo, u kojem imaju kadu, bojler, tuš, pločice, plastično bure sa nekim jakim dezinfekcionim sredstvom, mašinu za rublje, korpu za prljavo rublje, wc-šolju, vodokotlić i ormarić. I stalak za novine. A ukupna površina kupatila manja je od površine mog radnog stola.
Istina, ormarić stoji na veš-mašini, crijevo iz veš mašine završava u wc-šolji, WC-šolja je jako blizu umivaonika (dobro za povraćanje!), zbog ogromnog bojlera se može tuširati samo čučeći, ali sve skupa funkcionira. Mislim, povučeš konopac, i ne ostane ti u ruci, odvrneš slavinu, voda poteče, a papir je ljubičast i troslojni.
Sakibova spavaća soba je malo veća od kupatila. Osim bračnog kreveta u njoj je šivaća mašina, kompjuter, veliki plakar, polica sa knjigama, mali sto i dvije stolice. Osim te sobe, imaju još jednu, koja je spojena sa kuhinjom, koju nazivaju dnevni boravak.
Otkud ja u njihovom stanu?
Sakib me vodio da pogledam neke apartmane koje bih iznajmio, i nismo našli ništa adekvatno, i on me pozvao kod sebe (to je ovdje normalno! Zovu te u svoj dom na piće kao što mi zovemo jedni druge u pab.)
Na kraju su priredili party u moju čast.