Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost.
A ovu priču napiše neko drugi.
Priča iz istoimene zbirke priča “Đavo u Sarajevu”
Bio jedan carević pa se u njega zaljube dvije sestre princeze. Starija uzme da otruje mlađu, ali se prevari pa sama otrov popije i u mukama umre, a đavo joj potom dušu sakrije u zmijino jaje. Prođe neko vrijeme, zmija šest košulja promijeni i u sedmoj, crnoj i srebrnoj, u carski vrt dođe i caricu svoju mlađu sestricu pored prstena ugrize. Sluge skoče da zmiju ubiju, ali je ne stignu, i ko zna koliko bi košulja još promijenila da ne padne na nju jednog dana drvo jorgovana i ne razmaže joj šaru na leđima.
Takvu šaru izatka iste noći na ćilimu nekakva žena i na njoj začne muško dijete kojemu dadne ime Nasradin. Dijete bude pametno i poslušno i starost dočeka kao hodža. Dok jednom ne zabasa u njegovu bašču krmak i ne učini mu zijan u dinjama. Hodža zajmi krmka, namrtvo ga izdegeneči i onako u huji ispeče i pojede. Istom ga strefi damla. A duša mu ne preseli na ahiret, nego se za kaznu ponovo rodi, ali kao vlašče.
Učeći od svakoga a najmanje od učitelja, izraste ono u pjesnika, upadne u loše društvo i iz čista mira i puna pištolja opali u nekakva cara i njegovu ženu. Tu kad vidi da je njih pogodio, a sve ostalo promašio, okrene da bježi, ali upadne u vruć asfalt i zalijepi se kao muha na med. Utom stignu žandari i rastave ga prvo sa asfaltom i cipelama a potom i sa životom i dušom.
Dušu mu u grudi primi slavuj, ali iz njih ne zapjeva, jer mu đavo podmetne grančicu namazanu ljepilom i zajedno sa njom strpa ga u kavez. U novom domu najviše mu se obraduje mačka. Još mu perje ni poda nije osolilo, a nekakva Ciganka gledajući iz suha potoka zvijezdu kako pada, zanese se pa zanese i rodi blizance. Mlađi i po redu trinaesti bude pametan i poslušan i starost dočeka kao lopov. Ali kad jednom na grad napadnu dušmani, vlast natjera sve lopove pa i njega da pređu u policiju i danju da oni čuvaju zakon, a noću da zakon čuva njih. Tako on stane od bogatih uzimati i siromašnim prodavati te od ćara i jednim i drugim milostinju dijeliti. Dok jednom u nekakvom potkrovlju ne zatekne uključen televizor i na ekranu ne ugleda sebe, samo sa bradom i šubarom. Skoči da televizor ugasi, ali ne stigne, jer iz ekrana izleti granata. Od treska i udara probudi se pisac ove priče i požuri da zapiše sve kako je bilo.
* * *
Mlađa sestra i carica proživi sa carevićem neko vrijeme u sreći i ljubavi, a kad jednog dana izađe u vrt ujede je zmija. Otrov bude jak ali i ljekari budu dobri, tako da prvo umre carević od tuge i brige pa tek onda carica od straha i otrova.
Duša joj pređe u sjemenku i iz nje izraste u bašti nekakvog hodže ogromna dinja na ponos i diku čitavom kraju. Ali je zajedno sa sjemenom nečija svinja pojede.
Rodi se opet u tuđoj zemlji kao princeza. Jednom tako krene ona sa svojim mužem budućim carem da kupi ćilim sa crnom i srebrnom šarom, kad pred njihov automobil iskoči mladić u sjajnim crnim cipelama i pištoljem ubije i nju i muža.
Od pucnja se na nekakvom tavanu u starom ćilimu prepadne mačka i prije vremena omaci sedam žutih mačića. Najmlađe brzo nauči loviti miševe, postane u tome nadaleko čuveno pa ga tako na kraju neki žandar u penziji usvoji. Jednog dana zatekne mačak u sobi krletku, a drugog dana žandar u krletki mačka. Starac se razbjesni i ubije mačka osam puta. Mačak sa devetim životom pobjegne na kraj grada. Tu u suhom koritu ulovi crnu cipelu, u cipeli zlatnu ribicu, u ribici zlatan prsten sa crnim kamenom.
Duša mu jedva izađe na njušku, uzjoguni se, sakrije u beharu jorgovana i stane odatle poručivati đavolu da joj više nikakva tijela ne treba. Ali je đavo nekako prevari, i jedne noći pojavi se ona opet, u dva oka koja su više knjige čitala nego po svijetu gledala. Tim očima pročitaće jednog dana ona ovu priču, i tada će se naposljetku dosjetiti da umjesto nje živi neko drugi.
* * *
A carević u srcu izabere mlađu princezu, pa kad vidi da se starija sprema da otruje sestru, zamijeni im čaše i vjenča se sa svojom izabranicom. Kad mu ženu ujede zmija, on od tuge i brige umre i izmoli da mu duša ne ide daleko od carice u postelji.
Želja mu se ispuni i on nastavi da živi kao drvo jorgovana. Mirisao je od njega carski vrt, ali je caricu od mirisa boljela glava. Naredi da ga posijeku i sluge joj posljednju želju ispune.
Na svijet se opet vrati kao najmlađe od trinaest prasića. Zarana naučeno da se bori za svoju sisu pod suncem, prasence jednog dana odluta lopovskim putevima na drugi kraj grada i tamo u tuđoj bašti nađe crnu smrt među žutim dinjama. Ali je i mrtvo još neko vrijeme po svijetu hodalo, jer mu kožu prodaju i od nje načine cipele.
Dušu mu đavo utrapi nekakvom žandaru, čovjeku bez duše, koji se odjednom postidje svoga posla i kupi kavez i u kavezu slavuja. A kad mu slavuja očerupa mačak, sažali se nad svojim životom, sa osam metaka napuni mačka, a devetim sebi usta i zauvijek zanijemi.
Istu noć izikri se zlatna ribica, koja kad poraste proguta zlatan prsten sa crnim kamenom i nastani se u crnoj cipeli sa asfaltiranim đonom na dnu potoka. U toj je cipeli za velike suše nekakav mačak sa očima boje olova i grančicom jorgovana zalijepljenom za brkove pronađe polumrtvu i proguta poluživu. Ali se ribica uzjoguni i oboje izdahnu u međusobnom praćakanju.
Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost. A ovu priču napiše neko drugi.
