Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu
Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu
Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.
Dejan nije bio ni glup, ni sebičan, ni kukavica. Nije mario za politiku, nije tragao za svojim porijeklom, nije išao u crkvu, i kad su mu odjednom, za nekoliko noći, pomeli i najdraže uspomene i najljepše planove, nije se dvoumio koju stranu da izabere, a protiv koje da se bori.
Rupe u krovu pokovao je komadima polomljenog namještaja, zakrpio najlonom i limom, i nastavio da stanuje u jednoj sobi, kao glineni golub u kavezu za kanarince. Dolazio je tu, u rijetkim zatišjima između bitaka, dok su psi rata lizali rane, da se odmori, ćuti, i da spaljuje pisma i fotografije. Usijan od ljetne jare, vrelog asfalta, zapaljenih zgrada i ruševina što tinjaju, vazduh je u Sarajevu treperio i svemu davao maglovite i krivudave obrise. Ali, krajem ljeta, sa prvim hladnijim sutonima, slike su postale jasnije, a granice vidljive. Grad je bio podijeljen, na dva dijela, i sa svih strana okružen i opsjednut. Dejan je tada već uveliko radio u Službi državne bezbjednosti.
Početkom ljeta, više zbog njegovog imena nego zbog njegovih zasluga, premješten je sa prvih borbenih linija u veliku zgradu u centru grada. Ponovo je dobio radni sto i kompjuter na njemu, saksije sa kaktusima na prozoru, kalendar na zidu iznad glave i – nove kolege. Kad je upoznao Azru, imala je 23 godine, diplomu profesorice engleskog jezika i književnosti, govorila još francuski i poljski, i bila kćerka bogate i uticajne porodice.
Obrazovana, lijepa, pametna, duhovita, mlada, više od svega bila je patriota. Znala je sve o bosanskim kraljevima, stećcima, bogumilima, Kalajevoj vladavini u Bosni i Hercegovini i velikosrpskoj hegemoniji.
I nju i Dejana ljubav je iznenadila i zatekla nespremne. Nju je, više od njegovih krupnih, tužnih očiju, lijepog lica i glasa, privukla njegova ravnodušnost prema svemu: gradu, slobodi, smrti. Čudila se tome, na izvjestan način to je vrijeđalo. Raspitivala se i saznala sve o njemu: da je sa oružjem bio vješt, na položaju pouzdan, u borbama hrabar. Posmatrala ga je u dolascima i odlascima: nije gurio ramena ni skakao pred iznenadnim praskovima granata, nije trčao preko raskršća, pa ni u samoj zgradi, u sobama ili restoranu, nije zazirao od otvorenih prozora sa pogledom na opasna brda. Sa dvije iskrzane fotografije upoznala je njegovu porodicu, ženu i sina i odlučila mu pomoći da izađe iz grada i sastane se sa njima.
Dejana je zabavljala njena veselost. Jedan dan pojavila bi se debelo i masno našminkana, sa ogromnim sjajnim plastičnim nakitom, a već sutra sasvim drugačija, sa tankim sjenama surme ispod trepavica i zlatnim naušnicama mutnim od starosti. Privukle su ga njene lake ljetne haljine, cvjetni mirisi, okrugla ramena, neobične cipele na uskim stopalima, ali prije svega ostalog, bezopasnost njihovog sve češćeg druženja. Bio je siguran u svoju odanost ženi i sinu, bebi koja se možda već rodila, baš kao što nije sumnjao da je Azra dragocjenost nad kojom stražare moćniji i važniji od njega. Od početka poznanstva učinila mu se nedostižnom, i gledao je sa neskrivenim divljenjem i nesputanom strašću, kao junakinju na filmskom platnu. Bila je to opasna igra, u kojoj se gubilo sve, a nije dobijalo ništa.
Njena poznanstva i veze uredile su da dobije pasoš i uđe u spisak kandidata za odsustva. Što je njegov odlazak postajao izvjesniji, ona je bivala tužnija. Onda je jednom posjetila njegov golubarnik, i u spavaću sobu, kao u neki plastenik, na parket isklobučan suncem i vlagom, uselila dvije saksije sa krhkim stabljikama marihuane. Dejan ih je zvao konoplje, a ona Marija i Huana. Kasnije su sjedili na podu, na dušeku, ona je pušila “marlboro” i vrhovima crvenih noktiju skidala komadiće kafe sa usana.
On je prodavao stvari: namještaj, ploče, knjige, diskete, i za taj novac od francuskih legionara kupovao konjak i cigarete. Sve više vremena provodili su zajedno, ne govoreći o svojim osjećanjima, izbjegavajući dodire, i mnogo i često smijući se svima i svemu oko sebe. Ljubav, koju još nisu imali hrabrosti prepoznati u sebi, i koju su zato potiskivali i gušili, izbijala je iz njih u toj zavjeri smijeha, dajući ružnoj i beznadnoj stvarnosti novi i drugačiji smisao. Oponašali su kolege, vijesti i glasove sa radija, hod i lica prolaznika, i smijali se do bola u potiljku i umora pod grudima. Čak su im i prva zadirkivanja na njihov račun bila smiješna. Nisu priznavali, ni drugima ni sebi, da iza njihovog prijateljstva ima nečeg drugog i dubljeg. Ona je bila Kći, on Muž. Muž koji je, sredinom prve ratne zime, dobio dozvolu da službeno otputuje, a neslužbeno i prećutno, da se sastane sa porodicom i da se više ne vrati u Sarajevo. Njegova žena rodila je kćerku.
Spremio se. Nije nosio mnogo stvari u torbi, pomalo od svega što nije imao hrabrosti prodati, cipele i diplomu. Let je bio zakazan za sutra ujutru. Ona je došla da mu pomogne u pakovanju, i da popiju posljednju bocu “Stotinu gajdaša”. Iako je imala dozvolu za kretanje u vrijeme policijskog sata, malo prije deset naglo se uozbiljila, ustala i krenula. “Za sretan put”, rekla je, i poljubila ga. Nije mu dozvolila da joj uzvrati, ni da je zagrli, isto tako brzo i neočekivano okrenula se i otrčala niz stepenice. On je ostao sam sa svojom velikom sjenom koja je drhtala na zidu, i sa okusom njenog ruža na usnama i jeziku.
Sutradan nije otputovao.
Azra nije došla na posao. Telefonirao je kući. Rekli su mu da je bolesna. Ostavio je poruku i čekao da se javi. Nije odgovorila. Dan je proveo objašnjavajući kako je i zašto svoje mjesto za službeni put ustupio drugome. Ostao je dokasna, čekajući da telefon zazvoni, i praveći se da obnavlja okončan posao listao već jednom razdužene akte, sve dok nije osjetio prve znake groznice. Nabrzinu se spremio i požurio kući. Samoća u kojoj se odjednom zatekao, žureći kroz puste ulice zamračenog grada, bila je hladna poput beskrajne ledene pustare. Na vrhu stepeništa, ispred golubarnika, sjedila je Azra. Bila je blijeda, bez šminke, otečenih kapaka. Drhtala je, umotana u bundu od stopala do grla.
Vodili su ljubav u ledenoj sobi, u mraku, u tišini. Povremeno bi odbljesci eksplozija zasvijetlili u ledenicama iznad prozora.
Njegov telefonski poziv, ali još više njegov ostanak u Sarajevu, uzbunili su njenu porodicu. Mogli su joj oprostiti njeno očijukanje sa drogom kao prolazni hir radoznale srednjoškolke, teško ali ćutke podnijeli su njeno preziranje vjere i običaja, ali vezu sa oženjenim čovjekom, ocem dvoje djece, bez imovine i budućnosti, nisu mogli dopustiti. Azri je ponuđen posao u kancelariji Ujedinjenih naroda, zanimljiviji, za nju korisniji, i neuporedivo bolje plaćen. Dok se premišljala da li da prihvati, Dejan je premješten u neku sporednu policijsku stanicu da radi kao surogat za portira ili stražara. Njeno novo radno vrijeme bilo je dnevno, on je dežurao noću. Nastavili su da se viđaju nedjeljom, kod njega, ložili parket, smeće i dječije igračke, grijali vodu, kupali jedno drugo, i dugo, zagrljeni, bez riječi i bez smijeha, pili instant-kafu iz malih zemljanih saksijica za kaktuse. Tako je došlo i prolazilo proljeće.
Početkom juna Dejan je napisao pismo ženi. Nije lagao, ni molio za oproštaj, nije krivicu svaljivao na rat. Tako se desilo. Dao je pismo Azri, i strani novinari ponijeli su ga na put za Crnu Goru. Tanki bijeli koverat Azra je dodirnula samo dva puta: kad ga je spremila u torbu, i kad ga je iz nje izvadila. Oba puta imala je strašnu potrebu da opere ruke, da sastruže prste, kao da će time skinuti i izbrisati svoje otiske sa papira. Prvi put postala je svjesna svog udjela u zločinu, i možda baš zato mirno je prihvatila kaznu. A možda je znala da nema izbora, da je sve već odlučeno bez nje, da će najbolje biti da se prikloni i povinuje, i da sačuva Dejana kad već ne može njihovu vezu. Do odlaska nije uspjela da se sretne sa njim, on je bio na nekom vanrednom zadatku i nisu imali ovlaš – ćenja da joj kažu na kakvom i gdje.
To je bilo sve što su mu dopustili da sazna i što je sam uspio da domisli i razumije. Ni kojim putem je otišla, ni u koji grad. Samo – Amerika. Ponovio je zahtjev za službeno odsustvo. Odbijen je. Pokušao je dobiti mjesto vozača u Međunarodnom crvenom krstu. Nije uspio. Dosađivao je malobrojnim zajedničkim poznanicima, nije o njoj saznao ništa novo. U jednom trenutku očajanja, usamljen, prljav, zapušten, u zamračenom potkrovlju ispod usijanih limenih zakrpa, napisao je poruku porodici, više da sebe kazni još jednim poniženjem, nego što je stvarno očekivao ili želio pomoć. Odgovor je stigao brže nego što se nadao, ne ostavljajući mu vremena da se dvoumi i predomišlja. Ušao je u bijeli oklopni trans – porter sa plavo-žutom ukrajinskom zastavicom i prešao u srpski dio grada.
Umjesto rođaka dočekali su ga oficiri za bezbjednost. Iako su imali sve podatke o njemu, tražili su da bezbroj puta ponavlja gdje je bio i šta je radio. Kao slučajno, ostavljali su pred njim izjave svjedoka, prebjega, bivših susjeda i poznanika. On je govorio, bez straha i stida, ništa ne krijući i ne pravdajući se, ne moleći i ne izvinjavajući se, i to ih je dovodilo do bijesa. Tukli su ga i bili zadovoljni kad je počeo da laže.
Bilo mu je neobično što čuje sebe da blati ljude sa kojima je do juče dijelio strah i nesreću, i pitao se: zašto to radi? Njegov život mu se gadio. Nije imao potrebu da ga na taj način spasava. A kad je u tim svojim bljuvotinama prepoznao osvetu, za Azrinu otmicu, ućutao je. Nekoliko puta vodili su ga na strijeljanje, i da nije bio od svega umoran i zgađen, bilo bi mu smiješno sa kojom su ozbiljnošću to radili. A onda je negdje odlučeno da zabludjela ovčica smije napustiti čistilište i dva policajca sprovela su ga do kasarne.
Kod kapije ga je čekao stric. Porodica je uspjela da mu izdejstvuje samo tri mjeseca službe u srpskoj vojsci, potom će biti slobodan da dođe u Crnu Goru i skrasi se sa ženom i djecom.
Iz kasarne nije izlazio, nije stvarao poznanstva, nije čak ni razgovarao rado, ali su ga podnosili: pristajao je da ih mijenja u njihovim smjenama, i davao im je svoje salate i deserte. Sjedio je satima i gledao kroz puškarnicu bunkera kako teški zimski oblaci i vlažne sive magle gutaju grad u kome je odrastao. Poslije tri mjeseca na kapiji ga je čekao drugi stric, sa dokumentima i automobilom.
Dok se vozio uskim makadamom i asfaltiranim cestama, naizmjenično, pitao se kakav će biti njegov susret, poslije dvije godine, sa ženom i sinom, i kćerkom koju nikad nije vidio.
Sačekali su ga na ulazu u selo. Žena je bila mršava, sa pramenovima srebra u kosi, postarana od umora i tuge. Njene oči bile su crne, krupne, sjajne, sa tamnim sjenama ispod dugih trepavica, i u njima nije bilo ni mržnje ni prijekora. Još uvijek ga je voljela. Strina ga je gledala očima kao u sove, i njen pogled osjećao je na potiljku kao krst snajperskog nišana.
Sin ga nije prepoznao, i krio se od njega iza majčine suknje. Kćerka se saplitala i ustajala, gledala ga sa palcem u ustima, i premišljala da li da zaplače ili da se nasmiješi. On je sa njima bio nespretan i hladan. Bili su mu kao tuđa djeca. Odahnuo je kad se strina smilovala i odvela ih u kuću.
Žena je odmah pogodila da još voli onu drugu. Rekla je to mirno, kao istinu oko koje ne treba trošiti riječi i vrijeme. Nije morao glumiti kajanje i stid. Sjetio se njenog protivljenja odlasku iz Sarajeva i njihovom rastanku, njenoj spremnosti da kroz sve najavljene strahote prođu zajedno. Sjetio se i da je ona bila ta čiji su preci živjeli u Sarajevu, i čija je sestra još uvijek tamo. Sjetio se svog navaljivanja da je skloni u ovo selo na obali mutnog jezera, u dnu golih kamenih brda.
U kući se kretala tiho i spretno, radila neprekidno i vrijedno, sa djecom bila nasmijana i vesela. Pjevala im je, pričala, igrala se sa njima. Bilo mu je žao, prepoznao je u njoj osuđenika koji, pomiren sa kaznom, izgovara molitve pred gvozdenim krstom u prozoru tamnice.
Ona je od rođaka u selu tražila i sakupila novac (i veze) za njegov put u Beograd. Još uvijek su bili ponosni na njegovu diplomu i njegove nagrade, i bilo im je razumljivo da poslije kratkog odmora krene za poslom i preuzme brigu o ženi i djeci. Pratili su ga do ceste, strina najduže. Bila se obukla kao da prati mrtve. Žena ga je poljubila, ni tad ne prestajući da grize usnu. Djecu su, zbog vjetra i mraza, ostavili u kući. Došao je “mercedesom”, odlazio je autobusom. U ruci je držao list papira, pravo na neki komad zemlje, zaboravljeni strinin miraz, u Slavoniji.
Beograd ga je dočekao tužnim osmijehom, kao začaran dvorac u kojem škripe zahrđale šarke, odjekuju koraci praznih oklopa i čuje se disanje dvorjana pod zvonima od paučine. Tu je sreo nekoliko prijatelja iz Sarajeva. Bili su sretni što su živi, i tužni što jedni drugima nemaju šta reći. Radost kod susreta bila je ravna olakšanju nakon rastanka. Njegovo znanje, iskustvo i preporuke, nakon dvije godine, svi su smatrali zastarjelim. Mogao je birati: ili da sa porodicom ode u Slavoniju, ili da na beogradskim ulicama preprodaje cigarete i benzin. Izabrao je ovo drugo, ne zbog dobre zarade i korisnih poznanstava, nego zbog veze sa Sarajevom. Nafta se prodavala Bosancima, a sa njima su odlazila i dolazila pisma. Poslao je nekoliko poruka, kratkih, da je živ, i da traži Azrinu adresu u Americi. Ali, prije nego što su odgovori mogli stići, primio je poziv za rad u Moskvi. Tražili su arhitektu, osposobljenog za rad na kompjuteru, sa programima koje je on poznavao, a koji tamo još nisu bili zastarjeli. Takvu priliku nije mogao propustiti. Ni takav razlog da odloži odlazak po ženu i djecu.
U Moskvi je brzo savladao jezik i još brže počeo napredovati. Radio je od jutra do sutra, spavajući po nekoliko časova na spojenim radnim stolicama. Nije hodočastio Crveni trg, Lenjinov mauzolej, zlatne kupole Svetog Vasilija, ali se njihovim fotografijama javio u Crnu Goru. Primio je i odgovor. Vijesti, iz Sarajeva, nije bilo. A onda, signal telefaksa i papir koji se odmotava iz mašine. U prvom redu pročitao je svoje ime, u drugom Azrino.
Ponovo je bila u Sarajevu. Tražila ga je, prije nego što je saznala za njegov bijeg i povratak ženi. Pravo sa aerodroma otrčala je u njegovo potkrovlje. Vrata su joj otvorili nepoznati ljudi, izbjeglice. A kad se sudarila, najzad, sa istinom, nekoliko dana, dok je nisu spriječili, zaustavljala se na raskrsnicama koje su drugi pretrčavali, i gledala u srušene kuće među krošnjama na srpskoj strani, nadajući se da je kroz snajperski nišan gleda on, još toliko pošten da povuče obarač i oslobodi je mučnog posrtanja kroz blato od kojeg je Bog, prema svom liku, načinio ljude. A onda su je našli… Papir se zaustavio. Tamo negdje, daleko, u nekoj kancelariji u Sarajevu, nestalo je struje. Ili je naišao neko pred kim se nisu smjele službenim kanalima uspostavljati privatne veze. Vrh papira virio je iz mašine kao isplažen jezik. Dejan se pitao ko ga šalje, i šta je značilo ono “…A onda su je našli…”
Dva sata kasnije, papir se ponovo pokrenuo. A onda su je našli u zamračenoj sobi, sa karminom oko očiju, sa odsječenim pramenovima kose u rukama. Njena majka se odmah vratila iz Amerike. Dovela je sa sobom ljekara, psihijatra. On je mlad, i izgleda da ima uspjeha. Azra je preživjela.
U svakoj pažljivo odmjerenoj riječi krila se mješavina zlurade ljubaznosti i bijesne mržnje. Dejan je prstom izbrisao potpis, ime ženine sestre, a onda, red po red, cijeli otrovni izvještaj. Istim prstom povukao je dvije linije, od vrha nosa niz obraze, i nastavio da igra “Tetris”. Kockice su propadale, kao u pakao, a broj poena na ekranu vrtoglavo i besmisleno rastao.
Sutradan je počeo slati poruke. Dopisnici, ruski diplomati, novinari, oficiri i službenici Ujedinjenih nacija, svi koji su kretali prema Sarajevu, odnosili su njegove poruke. Prolazili su dani i sedmice. Odgovora nije bilo. Počeo se nadati da pisma ne stižu do nje. Jedne noći probudio se, isprva ne znajući gdje je, u potkrovlju, u bunkeru, u birou, panično nastojeći da ne zaboravi neobičan san. Neko, u tom snu, rekao mu je da će ona, kao prevodilac za poljski jezik, biti u Krakovu nekoliko dana, u sastavu bosanske delegacije, na proslavi pedeset godina oslobađanja Aušvica. Izračunao je: ima dva mjeseca da se pripremi i isposluje dozvole za putovanje i kartu za avion. Ni jednog trenutka, ni jednog od tih šezdeset dana, nije posumnjao u taj san. Nije ga čak ni smatrao snom. Za njega je to bio glas iz njegove podsvijesti, zbir mnogih naoko beznačajnih i zaboravljenih vijesti i podataka odjednom pretvorenih u stvarnost.
Penjao se prema dvorcu Vavel, onom stranom uzvišenja sa koje se, kroz procvjetale grmove i ograde, moglo gledati u izmaglicu iznad Visle. Još je bilo rano za autobuse i čopore turista, a već kasno za radnike i đake. Bio je siguran da će je sresti. Nije žurio. Zastajao je ispred crvenih zidova zaraslih u bršljan, ispred gvozdenih kapija u visokim sivim zidinama, i zamišljao kako će, kad se okrene, ugledati nju.
Zatim je sjedio u kafani, na glavnom trgu, gledao golubove i grupice skauta u sivim i zelenim košuljama, sa crveno-bijelim maramama. Gledao je mlade djevojke, i sjećao se njenog lica, očiju mutnih od strasti, raširenih nozdrva, usana otečenih i crvenih od ujeda i poljubaca, očnjaka koji su sijevali kad se smijala. Ručao je u starom dijelu grada, zatim šetao uskim ulicama i ulazio u radnje sa slikama. Najzad je svratio u turistički biro i počeo telefonirati hotelima. Ali u onome gdje je boravila bosanska delegacija praznih soba nije bilo.
Na recepciji su ga obavijestili da je gospođica, u društvu dva gospodina, sa vodičem, otišla u turistički obilazak grada, najvjerovatnije u rudnik soli “Velička”. Počeo je uživati u neizvjesnosti, kao lovac siguran u svoj instinkt.
Rudnik se upravo zatvarao. Ponudili su mu, umjesto silaska u dubinu zemlje, suvenire: razglednice sa fotografijama podzemne kapele, sa ogradom, stepeništem, oltarom i raspećem koje su rudari uklesali u soli. Od soli su bile i figurice kopača, svetaca, životinja i biljaka, mineralne kupke, poludrago kamenje, kristalni privjesci na srebrnim lančićima. U knjizi utisaka ugledao je njen rukopis.
Vratio se u hotel. Gospođica i gospoda su ponovo izašli u grad. Potražio je i našao prenoćište, u najbližem hotelu, presvukao se, vratio, čekao do zatvaranja bara, i sa prvim zrncima straha pošao na spavanje. Na recepciji je ostavio poruku.
Ujutru se dugo tuširao pod mlazom vrele vode, i kasno čuo zvono telefona. Nije stigao da podigne slušalicu. Odjenuo se, mokre kose utrčao u taksi, na poleđini svoje poruke, na recepciji njenog hotela, pročitao je: “Zvala. Nema te. Idemo u Aušvic, prije gužve. a.” Svoje ime uvijek je započinjala malim slovom.
Poslije dva sata stajao je pred željeznom kapijom sa natpisom da rad oslobađa. Krenuo je od posljednjeg paviljona, siguran da joj ide u susret, rasijano gledajući u hrpe naočara, ošišane ljudske kose, vještačkih nogu, ruku, vilica. Jedino pred čime se zaustavio, i ostao neko vrijeme, bila je maketa unutrašnjosti gasne komore. Vidio je male ljude, figurice od gipsa, kako se u smrtnim ropcima grče i padaju, dok jači gaze i penju se preko njih, da udahnu još jedan dah čistog vazduha. “Ciklon B” bio je teži od zraka.
Kupica golih ljudskih tijela, simbol čovjekove borbe za život, i simbol njene uzaludnosti.
Prošao je kroz krematorijum, i na izlasku ugledao nju. Bila mu je leđima okrenuta, sa druge strane dvostrukog reda bodljikavih žica. Kao da je osjetila njegovo prisustvo, okrenula se. Kad ga je prepoznala, nasmiješila se, jedva primjetno, zbunjena, tužna, sa nevjericom i strahom. Primakla se sasvim uz žicu i jednom rukom uhvatila za nju. Bila je to mala, bijela ruka, sa crvenim noktima, sa dugim stisnutim prstima između kojih su virile bodlje čelične pahuljice.
Stajali su i gledali se. Mlađi od dvojice njenih pratilaca, niži, u tamnom odijelu, potkresane brade, pozvao je, ali ona ničim nije pokazala da ga čuje. Onda se i on, za njenim pogledom, okrenuo prema Dejanu.
Dejan je pokazao prema kapiji, rad oslobađa, da će je tamo čekati. Ona je odmahnula da ne može. Da je nazove. On je ispružio osam prstiju. U toliko sati doći će po nju. Klimnula je glavom. Razumjela je. I da će ga čekati. Zatim se pustila da je mladić povede. Ali se nečeg sjetila, ponovo okrenula, i bacila, kroz žice, papirnu kesicu. Dejan je podigao, i otvorio. Unutra je bila figurica, bijeli krin, od soli. U njenom osmijehu, na trenutak, zablistali su očnjaci.
Cijelim putem nazad pjevušio je, nesvjestan pogleda saputnika zgroženih takvim ponašanjem u autobusu koji vozi iz Aušvica. U svojoj sobi ponovo se tuširao, duže od sata, potom je ručao, pa se vratio i legao, ali ga je bilo strah da ne prespava, i već u sedam krstario je holom njenog hotela. U baru su, za njega, pronašli bocu “Stotinu gajdaša”. Onda mu je prišao njen pratilac iz Aušvica, predstavio se i zamolio ga da prošetaju. Pristao je.
Koračali su pored tramvajske pruge, ćuteći. Psihijatar je mnogo puta, u sebi, ponovio i napamet naučio mješavinu uvreda, prijetnji i molbi, ali sad, sasvim blizu te ljušture začahurene u Azri kao kapsula sa smrtonosnim otrovom, nije znao kako da počne. Sve mu se činilo slabo i nedovoljno. Znao je samo jedno: da je Azru pronašao polomljenu, kao pregažen ružin grm. To, što ponovo cvjeta, i opija mirisom i ljepotom, to je njegova zasluga. Sve što je znao i bio, i više od toga, uložio je u to. I sada se pojavila ova skitnica sa žarom ludila u očima, da je ubere, ponese u reveru, i baci, kad uvene. Osjećao je da se zapliće u svoje misli, kao u klupko hladnih, debelih zmija.
Dejan je zapazio da odmiču od hotela, i trudio se da zapamti put. Ćutao je i on. Bilo je pet minuta do osam. Psihijatar se zaustavio i okrenuo prema njemu. Dva puta ubo ga je prstom u rame: “Ja vam to neću dozvoliti!” Okrenuo se i istim putem pošao nazad. Dejan je ostao, zbunjen. Nije znao šta da radi. Bilo mu je glupo da potrči i prestigne psihijatra, još gluplje da pređe na drugu stranu ulice i požuri prije njega. Gušio se. Slika malih bijelih ljudi od gipsa miješala se sa njenim licem iza dva reda žica. Pred njim je zazvonio tramvaj. Utrčao je u njega, pored ljudi u redu, ne mareći za njihovo glasno negodovanje. Gledao je kroz prozor kako tramvaj promiče pored mladića sa zlatnim naočarima i potkresanom bradom. Sa druge strane ulice nailazio je hotel. Na stepeništu je stajala ona. Iako ništa nije moglo biti isto, sve na njoj bilo je kao kad je prvi put ušla u kancelariju i upoznala se sa njim. Boja i kroj duge suknje, bijeli džemper, cipele sa potpeticom.
Tramvaj se zaustavio pedesetak metara dalje, vrata otvorila, ljudi izašli, ušli, vrata ponovo zatvorila, tramvaj krenuo. On je još uvijek bio u njemu.
Ulična rasvjeta postala je jača, saobraćaj gušći, gužve veće. Odjednom se uplašio svoje naprasne odluke. Probio se do vrata i na sljedećoj stanici istrčao. Potrčao je uz šine. Malo dalje pruga se račvala, i nije znao kojim od dva kraka da nastavi. Izabrao je jedan. Pogrešan. Požurio je prečicom, zalutao u uskim i neosvijetljenim ulicama, ponovo se vratio do glavnog trga, uzeo taksi, našao hotel, ali nje nije bilo na stepeništu. Ni u holu. Nije bilo ni poruke za njega. Čekao je cijelu noć, u baru, do zatvaranja, a onda na ulici ispred hotela, do svitanja. Mislio je na svoju ženu. I u nju je bio zaljubljen, jednom davno, i nju ljubio zagnjuren u valove teške crne kose, i njena ramena pečatio otiscima svojih zuba. Ili je to bila samo strast, a on ponesen njome, kao pozorišni plakat mlazevima perača ulica.
Uveče se vratio u Moskvu i sutradan najavio povratak u Beograd. Saradnike je uveo u svoje projekte i razdijelio im knjige i diskete. Posljednja slika iz Rusije, sa moskovskog aerodroma, bila je naslovna strana nekih novina, sa licima vojnika u blatu Čečenije. Prvi put je tada, dok se avion dizao u nebo, pomislio da veliki rat koga se svijet boji već traje, i da više nema kutka na zemlji gdje mu se može sakriti i uteći. Nije imao kome i šta da kaže u Beogradu, i prvim vozom produžio je za Bar.
Još se žarilo nad kršem kad je izašao iz autobusa i zaputio stričevoj kući. Bio je siguran da će ženu zateći u crnini, za strinom, ali vrata su bila zatvorena, a tama iza njih hladna i tiha. Čuo je ciku i smijeh djece, i sjetio se plaže na jezeru. Žena je prala rublje, u koritu. Haljinu sa tankim naramenicama vezala je u čvor sa strane. Djeca, gola i preplanula, šljapkala su po plićaku i pravila kolače od blata. Dječak ga je prvi vidio i rekao to majci. Okrenula se. Pramenovi mokre kose bili su joj zalijepljeni za obraze i vrat. Prešla je podlakticom preko obrva i usana, i kao da je tako navukla na lice ledenu masku nesigurnosti i straha. Djeca su to osjetila, i privila se uz nju.
“Došao sam po vas”, rekao je Dejan.
Do večeri je bio nespretan sa djecom i jedva je dočekao da, začarana pričom iz knjige, na majčinom krilu zaspu. On je sjedio za stolom, a ona na rubu kreveta, raspletene kose, u dugačkoj bijeloj haljini za noć. Pričao je o Moskvi, o svom radu, o planovima, o strininoj zemlji u Slavoniji. Zatim je kleknuo ispred nje, uzeo njene ruke u svoje, i stavio ih na svoje lice. Gledao je u nju pogledom očajnika, koji moli za pomoć, spas, život.
“Za ono što si ti htio, potrebna su dva života. A tebi su uzeli i ovaj jedan”, rekla je, i povukla njegovu glavu u svoje krilo. Prvi put, poslije tri godine, mogao je da zaplače.
Ispred male, u bijelo okrečene kuće, oslonjen leđima na sanduk sa kalifornijskim glistama, sjedi Dejan Boljević. Ima trideset tri godine i više je sijed nego crn. Dva crna jareta ližu cvijet od soli u njegovoj ruci. Djevojčica, sin i žena smiju se, kad u moru podivljalog žita naiđu na bokor jagoda. Dejan ih gleda. Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu.