Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu
Odlomak iz romana Konačari
Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.
Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.
Kad bi sad došao neki stranac, na primjer iz Beograda, sigurno bi se začudio zašto sve šoljice, tj. fildžani, stoje nahero, tj. nagnuti. (Čitalac primjećuje da opis obreda pijenja kafe – kafenisanja – pred pisca nameće obavezu da koriguje jezik koji upotrebljava.) Suđe je nahereno zato da bi se toz (teljva) bolje iscijedio. Za razliku od predratnih, ratne džezve su čiste iznutra. Dežurni prije sipanja kašičicom opere (isplakne) zidove, čime se povećava količina (pjene) kajmaka, koja se potom opet kašičicom podijeli u sve fildžane podjednako. Ova sjedenja oko tacne (poslužavnika) i kafe na njima, odnosno surogata za kafu, bitna su zbog još nečega. Ona zamjenjuju vijesti. U toku dana svi nešto čuju, svako na svojoj strani i iz svojih izvora, i onda se ta saznanja objedine u nešto što bi, da se sroči u stihove, bilo epska poezija. (Ovo je jedan primjer ostopisa.)
Julio je čuo da se može izaći iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Avionom.
To su svi čuli.
A može li mamin sin?
Može.
Sa Sanjom?
Nije siguran. Potrebno je da se plati izvesna suma, i dobije se izvesna PRESS kartica. Uredi se da ga neka strana agencija angažuje za svog dopisnika, pa ga kao takvog pozove, i on na avion, i zdravo.
Sanji se ideja dopada. Davor bi mogao da ode na ovaj način, a ona bi za njim.
Ne dolazi u obzir da ode i ostavi trudnu ženu u ovom sranju. (Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu.)