Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma.
Odlomak iz romana Sahib
Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.
Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.
Džordž, bio si u pravu. Od početka, od prve Tvoje sumnje, bio si u pravu. Vidio si to znatno prije mene.
Da, ja sam se bio zaljubio.
Zašto? Šta me privuklo?
Oči, od kad sam ih prvi put pogledao, pratio me utisak da je takve iste morao imati Isus. Koliko puta sam sjedio pored njega dok je vozio i gledao u njegove ruke, u prste sa noktima od sedefa, u plave guste malje na podlaktici, u adamovu jabučicu, u hladan oštar profil!
Ne, nije to bila ljubav, bio je to rat, od početka. Od prvog dana znao sam da je ON moja misija ovdje.
Iza tih mirnih očiju nazirao sam nešto opasno uznemirujuće. Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma. Kad sam se potpisivao kao baštovan, mislio sam na stotine mojih kolega koji čuvaju kraljevske vrtove zatirući korov stotinama milja daleko izvan ograde.
Dakle, da se vratim na onaj dan kada si me uzalud čekao na Hitrou.
U Sarajevu magla. Otkazani letovi. Moje čarape i cipele na radijatoru.
Završio sam posao, napisao sam Ti mail da me ne čekaš, svi su već otišli kući, veče je uoči Božića. Tada sam vjerovao da sjedim tu i buljim u prazan ekran jer su mi cipele mokre. Jer nemam gdje da odem. Koferi spakovani, stan hladan, frižider prazan. Sada znam da sam čekao Sakiba.
Najzad je pokucao, otvorio vrata, stao sa strane da sačeka uputstva. Na licu nije bilo ni podrugljivosti ni skrušenosti. Nije se kajao zbog onog performansa sa gelerima. Poslao sam ga po suhe cipele i čarape. Klimnuo je i izašao. Znao sam da ga žena čeka (zapravo, njeni roditelji, koji slave Božić), i nije me bilo briga. Ostavio sam papir sa otkazom da ga vidi kad se vrati, a dok se ja u kupatilu perem i presvlačim.
Dočekao me ponovo sa izrazom ravnodušnosti. I još nečeg, i još nečeg…
Takvih lica ima ovdje u Beogradu mnogo. Sa ponosom koji nikako, nikako ne priliči slugama. Riječ “Slaveni” vodi porijeklo od latinske riječi “robovi”. A ovdje imaju poslovicu: “bolje grob nego rob.” Ovdje su četrdesetprve na ulicama demonstranti tom parolom protestvovali protiv pakta njihove vlade sa Hitlerom.
Deset dana poslije Hitler je bombardovao Beograd. Iako je kolateralna šteta bila ogromna, mnogo veća nego ova koju smo mi napravili, oni su skloni da naše lidere porede sa fašistima.
Ali, to sada nije bitno. Vraćam se. Sakib. Ima slobodno veče, praznik je, čeka ga žena, a on stoji u mom ofisu i ništa ne govori. Ništa ne pita, i ništa ne traži.
Uplašio se otkaza na stolu, sjećam se da sam tada zaključio, i sad pokušava da promijeni moju odluku.
Rekao sam da nas vozi u bar. Klimnuo je glavom.
Pili smo tekilu. Dva, možda tri sata. Pili smo da se napijemo. Ruski. Kao Kolja.
Ja sam ćutao, Sakib je ćutao. Sve vrijeme nismo progovorili ni riječ. Nismo se ni gledali, osim dok smo ispijali naiskap.
(Mogao bih napisati da imam rupe u sjećanju. Poslije toliko tekile. Ali neću. Ti moraš znati šta se te noći dogodilo.)
Izvini, javljaju mi da upalim TV. Prenose neko hapšenje. Ovdje se oko toga napravi gužva kao kod nas poslije utakmice. Nastaviću…