Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih
Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu
Uveli su je u sobu i ostavili da čeka dežurnog komandira. Još ne vjeruje da se to njoj dešava. Upozorila je policajce, dva jedva punoljet – na blizanca, da žuri kući, da je tamo ostavila muža i bebu kojoj sutra slavi prvi rođendan. Njen je muž dobio odsustvo zbog toga.
Iz betonskih zidova bije studen. Ona zakopča dugi crni ruski kaput sa kragnom od astrahana i sjedne na drvenu klupu. Šahovski časovnik na obijenom metalnom sefu pokazuje dvadeset minuta od početka policijskog sata. Sa svakim njegovim otkucajem u njoj se gasi nada da je žrtva loše šale ili glupog nesporazuma. Život je satkan od bola, tuge i nesreće. Ta istina sačeka je na kraju svakog kratkog i varljivog spokoja.
Neko ulazi, zatvara vrata, sjeda za veliki pisarski sto, otvara ladicu, vadi i lista papire. Ona ne diže glavu, boji se da će zaplakati, dovoljno je ponižena i bez suza koje nikoga neće ganuti.
Komandir pali cigaretu i gleda je, kroz kolutove dima, sa licem u velikoj crnoj krznenoj kragni i blijedim šakama. Zna da ne spava, osjeća njen nemoćni prezir. I on ima ženu, i sina, pogriješio je, nije ih smio pustiti da odu, u Švedsku, od rata se ne može ni pobjeći ni sakriti. Sad mu je obećano odsustvo, i ne smije zabrljati, inače bi je pustio, na svoju odgovornost.
Komandir lista njenu legitimaciju, zagleda fotografiju, lijepa je, liči na njegovu ženu, smije se, ali nije sretna.
“Imate li sina ili kćer?” pita je.
Više u glasu nego u samom pitanju, ona prepozna naklonost i podigne glavu. Nizak i mršav, komandir joj se iza velikog stola čini još manji. Sitne mu oči sijaju kao da tinjaju u bolesti ili groznici.
“Sina. Sutra mu je rođendan. Prvi.”
“I ja imam sina. Pet godina. Jeste li telefonirali kući?”
Komandir gurne aparat pred nju. Ona ustane, još tužnija, sad i bez posljednje nade da će je osloboditi. Okreće brojčanik. Tamo zvoni telefon. Jednom. Zatim čuje glas svoga muža.
“Gdje si?”
“U policiji.”
“Reci im da imaš bebu. Pustiće te.”
“Rekla sam.”
“I?”
“Ništa.”
“Doći ću po tebe.”
“Nemoj.”
“Spakovaću i malog. Donijeću i njega. Neka i njega privedu, ako rade na normu!”
Muž spusti slušalicu, upali svijeću, sjedne na krevet pored djeteta. Koga da zove? Da probudi bebu, umota je u ćebad, i odnese u policiju, kao što je rekao? Ali gdje? Ne zna u kojoj je stanici. Ali zna kuda je i kojim putem išla. Nema sto policija u tih nekoliko ulica? Ustane, obuče se, ponovo sjedne. Dijete spava, na leđima, raširenih ruku, sa vunenom kapom na glavi i rukavicama na šakama. Ne, njega ne smije dirati. Ponovo ustaje. Što ga obuzima jači bijes, to dublje spoznaje svoju nemoć. Kao nikada prije, sada jasno vidi koliko je sitan i beznačajan u tuđim velikim računima, i kako se njegovim pravom i životom igraju kao vjetar zgužvanim papirima. Korača preko kuhinje, od vrata zastrtih ćebetom do prozora presvučenih najlonom, i to ga polako smiri. Zavuče se u postelju, savije oko djeteta kao dlan oko plamena svijeće, i potone u vrtlog snova, iz kojih se budi sa još težim umorom i još većim strahom. Neko je pokrenuo drugi mehanizam na šahovskom časovniku, i žena ne zna koliko je sati. Blizanci joj donose ćebad, nude kafu i cigarete. Dugačkim prstima moćnih očeva sklonjeni od rata, pod široke strehe policijskih šapki ili vatrogasnih šljemova, mladići kao oni sad uče da iza sile stoji strah, a iza zakona nepravda, i da njihovoj plavoj krvi ne priliče samilost i stid. Njoj glava pada na prsa, to je svaki put prene i ona s naporom otvara oči. San joj izgleda kao priznanje nepoznate krivice, kao oprost njihove surovosti i zaborav sopstvenog poniženja. Trudi se da ne misli na kuću, na kuhinju ušuškanu u ponjave i ćilime, na bebu i muža, i na sav svoj sadašnji i budući život, u koji, eto, kao u lokvu poslije kiše, svako može i smije da ugazi ili pljune.
Ni komandir ne spava. Pred njim je koverta iz Švedske, i slika. Ne gleda u dječaka kojeg, prvi put, nije ni prepoznao među velikim igračkama. Gleda u ženu koja sjedi iza igračaka i smješka se posljednjom snagom koju ima. Ove dvije žene pred njim, na slici i klupi, slične su, kao sestre. Ovoj ovdje mogao bi ispričati ono što onoj tamo ne može da napiše. Ona će, kao niko drugi, razumjeti koliko mu je teško i koliko se boji. A opet, bilo bi bolje, hiljadu puta poštenije, da ustane, obuče jaknu, i otprati je do njene adrese. Neka je zapisano i zavedeno, neka su najavljeni obilazak i kontrola, provjera spremnosti i gotovosti.
Zvoni telefon. Beba se namršti, ali nastavi da spava. Zovu iz kasarne. Kažu da znaju za njegovo odsustvo, i prvi sinov rođendan, ali iskrslo, oprema, naredba, pet sati ujutru. “Dobro.”
Zašto je rekao dobro? Nije dobro! Nije pošteno. Zašto jedni imaju sve, a drugi ništa? Jednima je toplo, svijetlo, čisto, drugima hladno, mračno, prljavo. Jedni nose kravate, tašne, odijela, drugi rance, uniforme, puške. Jedni se goje i bogate, drugi gladuju i siromaše. Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih.
Nikuda on neće u pet sati. Danas mu je praznik. Prvi rođendan. Sinu. I čizme su mu još mokre, košulja bez dugmadi, vjetrovka blatnjava, ženu je jedva vidio. Vraća se u krevet. Zavuče glavu među koljena, navuče prekrivače preko glave. Dijete ostane otkriveno, ali se ne budi.
Komandir gleda na šahovski časovnik, računa, pola pet. Sve u njemu poziva na oprez. Prvi je na spisku odobrenih odsustava, najmanji propust može ga maknuti odatle. Mnogi jedva čekaju. Ženi pred njim svejedno je, izdržala je cijelu noć, može i pola sata. Niti će njoj pomoći, niti sebi olakšati. Rečeno je do pet sati, a njegovo je da sluša i izvršava. Ako on popusti, šta da očekuje od jedinice koja mu je povjerena.
“Možete ići”, kaže ženi.
Ona ostane da sjedi. Gdje može ići? Kući? Mužu, bebi, nezavršenim poslovima oko dječijeg rođendana? Taj život produžio se sinoć bez nje, ona je ostala u ovom ukočenom tijelu kao u čekaonici neke beznačajne prolazne stanice. Ipak ustane, klimne glavom, i izađe.
Vani je dočeka hladna noć. Boja neba i miris vjetra slute na snijeg. Bila je sigurna da će je muž i beba čekati. Ali izašla je ranije. Iznenadiće ona njih.
Kuca. Spavaju. Otključa. Kuhinja je prazna, posteljina zgužvana, peć hladna. Ipak su pošli pred nju! Žuri nazad, istim putem, ne bi li ih sustigla ili presrela. Odnekud se u njoj budi nada da nije sve izgubljeno, da je dovoljno samo da ih zagrli, da zagnjuri glavu između njih dvojice, i ovaj beskrajni umor od sopstvenog života iščiliće u poljupcima i tepanju. Blizanci, međutim, nisu vidjeli čovjeka sa bebom.
Sjedi, u kaputu, u hladnoj kuhinji, i gleda u dvije kuke u dovratku, i vidi sebe, kako se ljulja na njima, umjesto dječije ljuljaške, lagana, kao neka lutka napuhana neizmjernom tugom. Zvoni telefon. Njen muž morao je otići u jedinicu, a beba je u susjedstvu.
Sviće. Žena prelazi ulicu, sa djetetom u naručju. Iz dekice sijaju dva velika radoznala oka i gledaju u snijeg koji pada. Neke pahulje tope se i iščezavaju odmah, a neke ostaju na bucmastim dječijim obrazima, kao suze.