
Odlomak iz romana Sahib 2.0
Plemeniti prijatelju,
Tačno 24 sata po sletanju u Beograd otvorio sam prema dogovoru kovertu s kopijama pisama koja Vam je Vaš prijatelj slao dok je radio u Sarajevu.
Pisma su u meni pobudila osećanje tuge.
Bilo mi je žao Sahiba, kako se Vaš prijatelj u jednom pismu sam nazvao. Čovek mora biti pod velikim stresom da bi bio onako kreativno ciničan. Ne znam koja me od ideja više uznemirila. Ona o minskom turizmu, gde kaže da bi umesto profesionalnih deminera minska polja mogli deminirati turisti ovisni o adrenalinu. Bukvalno kaže: umesto da mi odvajamo ogroman novac za plate deminerima, demineri amateri plaćaće deminiranje nama!
Ili, kad kaže da naša misija ovde nije da menjamo svet, nego da pomognemo razvoj tržišne ekonomije, pa onda kao samoodrživi projekat opiše pansion za pse, koji bi imao frizerski salon, ambulantu, dijetetski program, školu dresure, apoteku, vrtić za kučiće i agenciju za sparivanje koja bi se zvala Hot Dog.
Ili, taj mi je najpotresniji, projekat Spring. Sećate se, to je bila ideja da se zaustavi masovno iseljavanje mladih. Ali ne tako da se školuju i dobiju dobre poslove u svojoj zemlji, nego da ne rade ništa. Provodili bi dane u baštama, noći u disko‑klubovima, imali bi DVD, internet, vozili dobra kola, a jedina bi njihova obaveza bila da jednom mesečno daju krv za prodaju. Tako bi se manje drogirali, jer drogiranu krv ne bismo kupovali, bilo bi manje malokrvnih, manje bolesnih, svi bi bili motivisani da imaju kvalitetnu robu. Već i ovo je surovo cinično, ali poenta je još strašnija. Ta bi se krv davala našim staricama, koje bi se tom krvlju dvadesetogodišnjih devojaka podmlađivale.
Ipak, moram priznati da sam nešto naučio iz ovih pisama. Ili da sam barem na neke stvari počeo gledati drugačije.
Recimo, tamo gde pominje kvantni krug. Sećate se: nekoliko razvijenih zemalja prodaje oružje nerazvijenim, koje se međusobno unište, onda razvijene zemlje svojim zastarelim tehnologijama obnavljaju nerazvijene uzimajući im zauzvrat sirovine, energiju ili prostor za vojne baze. Iako priznajem da ne znam šta je kvantni krug (pogledao sam na Vikipediji i svejedno mi nije jasno šta bi to bilo u ovom kontekstu), razumem poentu. Isto je i s našom podrškom drvnoj industriji.
Kreditiramo ih da naprave pilane, onda kupujemo od njih jeftino drvo, od njega pravimo papir za koji im dajemo kredit da ga kupe od nas pod uslovom da na njemu štampaju slikovnice iz kojih će deca učiti kako treba čuvati pluća planete.
Ispočetka sam bio zbunjen, kakve veze Vi i ovaj čovek možete imati, ali kad sam pročitao onaj deo o nuklearnim elektranama – napraviš nuklearnu elektranu, prodaš struju, kupiš stručnjake, stručnjaci smisle kako da iskoriste nuklearni otpad, onda više ne kupuješ stručnjake, jer beže od otpada pa ti sami dođu, onda smisle kako da leče obolele od otpada, pa prodaješ lekove rođacima tih lekara koji dobro zarađuju praveći te lekove i koji deo svoje zarade šalju bolesnim rođacima – bio sam sve sigurniji da Vaš prijatelj ne misli ovako kako piše. To jest, kako je pisao pre 25 godina.
Stekao sam utisak da je posramljen lošim učinkom zapadne misije i da ovim sarkazmima kritikuje našu politiku. Zar bi Vaš blizak prijatelj zaista mogao biti tako neosetljiv da ismejava gladne penzionere koje su njegove kolege zaposlili da im izvode pse u šetnju, a penzioneri krišom jeli pseću hranu?Kad bih verovao da je zaista mislio to što je napisao, morao bih se ne slagati s njim.
Iritirali bi me njegovi arogantni aforizmi. Na primer, kad govori o donacijama za proizvodnju ribe, pa kaže da nismo natrpali potoke ribama zato da bismo im otvarali radna mesta, nego da bismo im zatvarali izvore pitke vode, jer nije cilj da mi od njih kupujemo ribu, nego da oni od nas kupuju vodu – ne verujem da iko tako može razmišljati, ali čak i ako bi mogao, ne verujem da bi to ovako brutalno napisao.
Ili, na primer, šta znači da se siromaštvo jedne kulture meri glupošću njenih žena? Ne može ozbiljno misliti da pola ovdašnjih žena pristaje da bude vlasništvo muškaraca, a pola da i se trudi da postanu muškarci. Ili kada optuži feministkinje što se ne bore za obaveznu anesteziju prilikom abortusa, a onda nastavi o tome kako ga izluđuje toalet‑papir koji je ili tanak ili krut i hrapav. Kao da svi imamo stolicu koju treba strugati sa stražnjice.
Ovaj pad u grotesku očigledno je nameran, ja ga razumem kao signal njegove ljutnje i bespomoćnosti. Nemoguće je da neko školovan na Trinitiju, proziran i nežan, kako ste ga opisali, misli ovo što piše! Ali, to bi onda bilo pravo pitanje, ljut na koga i bespomoćan pred čim?
Naročito me uznemirio ovaj pasus, citiram, Žene su u seksu podmukle. Koriste ga za manipulaciju i dominaciju. Za njih je seks biološko‑ekonomska kategorija. Razapete su između straha od trudnoće i želje za potomstvom. Glume i kad ne moraju. Za njih orgazam nije nagrada, nego obećanje nagrade.
Nekome se gadi poljubac dva muškarca. Meni se gade krvavi ulošci, i velike sise pune silikona. Poljubac dva muškarca nije ništa manje protivprirodan od silovanja, ili klanja, ili postavljanja minskih polja, ili bilo čega drugog na ovom faking heteroseksualnom Balkanu. Kraj citata.Što me dovodi do druge teme, ali moram prekinuti, jer su sada došli da me premeste u drugu sobu, pošto sam i na ovu imao izvesne reklamacije.
Laku noć, ili dobro jutro, dragi Erle.