O nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine
Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu
Ide gluhonijem čovjek ulicom, i svađa se sam sa sobom.
Ko je on? Kako se može svađati bez glasa? Zašto ulicom?
(Oprezno sa prvom rečenicom! Ako je dosadna, čitalac može preskočiti sve rečenice poslije nje, ali ako pruža lažna obećanja, ili budi pogrešna pitanja, preskočiće i sve vaše sljedeće priče.)
Ko je, dakle, gluhonijemi čovjek? Lik.
(Dobro je da lik ima ime, ili nadimak, jer čitalac zna biti podozriv prema inicijalima. Zato se, naprimjer, i K. zove Jozef.)
I zašto se Hulio, pravo ime Husein K., rođen u Sarajevu, opština Stari Grad, star 56 godina, svađa sam sa sobom?
(Broj pitanja raste literarnom progresijom: zašto u Sarajevu, zašto u opštini Stari Grad, zašto baš 56 godina? Svaki podatak u vašoj priči, svaka riječ, posebno imenica ili glagol, moraju imati razlog za pojavljivanje.)
Vrijeme je da čitalac dobije neke odgovore: Sarajevo, jer će priča biti o ratu. Stari Grad, jer je u brdima iznad Baščaršije Hulio vojnik. Zašto ne branilac? Zato jer treba izbjegavati riječi potrošene kotrljanjem u mišićavim ustima. Šta Hulio brani, kad je njegova rodna kuća između dvije linije, a njegov šljivik svake noći kraći za nekoliko voćki? Možda se to pita i sam junak, možda se zato svađa sam sa sobom.
(Jeste li primijetili, ostala je jedna zagonetka: zašto 56 godina? Čitaocu nikada ne smijete ispričati sve do kraja, prije kraja.)
Možemo zamoliti skrivenog pripovjedača da priđe Huliu, dok korača ulicama. Ljudi u kaputima, sa praznim kanistrima zavezanim za sanke, uklanjaju se pred njim.
(Na ovaj način odredili smo vrijeme zbivanja. Devedeset treća, ili četvrta, zima.)
Tvrde pahuljice udaraju u obraze. Kroz zapletene trepavice vidi se Vojna bolnica. Možda se vide i prozori Glavne ljekarske komisije? Ali to skriveni pripovjedač ne može znati. Već je vidio dovoljno, i inteligentan čitalac već naslućuje kuda Hulio ide. Da li je stvarno bolestan, ili se pretvara, da bi ga proglasili nesposobnim? To možemo saznati samo ako odstojanje između lika i pripovjedača još više smanjimo. Ako uđemo u Huliove misli.
Hulio ne vidi snijeg, kapute sa kanistrima…
(Pazi: figura sinegdoha, podvrsta metonimije, kojom se iskazuje odnos dio – cjelina: ljudi su zamijenjeni njihovom odjećom. Stilske figure koriste nam da izbjegnemo ponavljanja riječi, u ovom slučaju imenice ljudi.)
…Vojnu bolnicu. Hulio vidi svoju rodnu kuću, panjeve oko nje, i posljednju neposječenu šljivu.
Kuća je mala, od zemlje, sva kriva. Ispred nje protiče potok. Iz zidova su izvađeni ramovi vrata i prozora, i rupe podsjećaju na iskopane oči.
(Jeste li nekad vidjeli iskopane oči? Niste. Vjerovatno nije ni vaš čitalac. Ali svako može zamisliti lice sa njima. Tj. bez njih. Tj. lice sa iskopanim očima, tj. lice bez očiju. Preciznost, jasnost i pravilnost su odlike dobrog stila, od Kvintilijana naovamo. Ali sa njima ne treba pretjerivati, jer precizno, jasno i pravilno jeste samo ono što je rečeno ili napisano kratko. Ispravimo grešku: Iz zidova su izvađeni ramovi vrata i prozora, i Huliova kuća podsjeća na lice iskopanih očiju… Fasada Huliove kuće. Gdje je kraj nastojanju da se kazuje precizno?)
“Hulio, bi l’ mogli uzet tvoju žagu?”
“Za šta?”
“Za šljivu.”
“Ne dam.”
Hulio gleda krov na svojoj kući. Ali ne onaj Hulio koji korača ka Vojnoj bolnici, koji ima 56 godina i koji ide na sastanak sa glavnom ljekarskom komisijom, nego Hulio koji ima 55 godina, koji sjedi ispred rova i oštri testeru.
(Gluhonijem čovjek ne bi mogao čuti pitanje i odgovoriti ne dam. Jeste li zaboravili: pripovjedač je ušao u glavu junaka, a tamo su iznad zakona vremena i prostora zakoni mašte i priče.
Najzad, počinjemo. Hulio, dakle, gleda u krov očeve kuće.)
Sa jedne strane, one okrenute Srbima, on je pokriven izrešetanim crijepom. Sa druge ga nema. Omladina, tako Hulio zove momke iz svoje smjene koji prodaju drva da bi sakupili 3.000 maraka, koliko košta rješenje vojne komisije o nesposobnosti za služenje u Armiji, skinula je crijep, nakon što je izvadila ramove i iščupala podove, i odrezala sve grede.
(Isti subjekat ovdje smo, koristeći apoziciju, predstavili sa dvije imenice različitog roda, što je dugu rečenicu, natrpanu podacima o sporednim likovima, učinilo zanimljivom i dinamičnom.)
“Što ne daš, kad tebi ne treba?”
“Ne dam.”
(Ako Hulio sada ušuti, moraćemo odustati od dijaloga, iako ga čitaoci vole, a ni piscima koji su plaćeni po kartici, nije mrzak. Istina, tako ćemo brže ispričati zašto Hulio ne da testeru. Međutim, dobar dijalog teško je pisati, jer replike treba da su kratke, a da prikazuju karakter lika, njegovo obrazovanje i porijeklo, njegovo trenutno raspoloženje, i njegove namjere. I to još nije sve.)
“Daj Hulio, svakako je tvoj red.”
“Ne dam. Imate svoju.”
“Polomili se zupci.”
“Hoće to, kad se siječe voće.”
“Bolje da je mi povalimo, nego druga smjena.”
“Grijeh je od Boga.”
Hulio ne govori da je svaku voćku on sam sa svojim ocem sadio. Ne govori ni da je svaki rog na kući svojim rukama podizao. Hulio zna da se mladost svemu smije, a najslađe tuđoj nezgodi.
“Pusti ga, vidiš da je ters.”
“Jeb’la ga žaga!”
Hulio zna da je njegov red da donese drva. Do sada je sakupljao triješće, izvlačio grane iz potoka, prebirao smeće. Sad se više nema odakle.
Iznutra se čuje smijeh, i Besimov glas:
“Vuku ljudi kolica, curi iz kanistera, ja idem i sve molim Boga da ne zvekne odnekud neka granata, znam da bi odma zalego, a more me neko vidit, i onda ti dokaži da si gluh. Isto i u čekaonici. Jesam ja treniro, i jesu mi sve rekli kako da uradim, al opet, doktori su to, džaba što si platio, ako te ufate, gotovo ti je. Daju ti papir, ko biva, nesposoban, ti se opustiš, dofatiš se šteke, da izađeš, oni te zovnu, ti se okreneš, i jebiga! Hodnik pun ovakih ko ja, što je čoek manje bolestan, više se savio i gore izgleda. Čeko sam jedno tri sata. I prozovu me. Ja ništa. Oni opet prozovu. Ja ništa. Tako me naučilo. A ufatila me prpa, more onaj pomislit da nisam došo. I odem do vrata, i pokucam…”
(Ovdje treba prekinuti Besima, jer nije on junak ove priče, iako zahvaljujući njemu sada znamo šta se dešava sa onim Huliom koji žuri na ljekarsku komisiju. Motivi koji se u različitim varijantama ponavljaju mogu, a to je kratkim pričama ponekad neophodno, zamijeniti retrospekciju ili paralelnu kompoziciju.)
Hulio prebaci testeru preko ramena i krene prema potoku. U tri koraka pređe preko kamenja na drugu obalu, i pogrbljen, da ga snajper ne vidi, utrči u kuću. Sve su odnijeli, ne samo drvo, nego i cijevi, prekidače, keramiku, slavine. Zidovi su mokri, jer su i grede iz stropa i daske iz poda iščupane. Kuća, bez pola krova, srušiće se do kraja zime. Ako već mora donijeti drva, bolje da ih uzme odavde. Šljivu neće odrezati.
(Čitaoci vole posmatrati junaka pred izborom između zla i goreg, ali ne smiju na rukama sudbine koja ga davi prepoznati vaše prste. Drugim riječima, pazite na motivaciju, ona papirne karaktere preobražava u žive ljude. I ne zaboravite na prezent: priča u perfektu je kao uspavanka sa fanfarama.)
Ali, dok on stoji na trulim gredama, savijenog vrata pod crepovima, ostaci greda škripe i stenju, provaljen strop ugiba se pod njegovim čizmama i svakog trena prijeti da ga proguta i zatrpa krovom. Iza njega ostala bi priča kako je poginuo rušeći očevu kuću iznutra. Jok. Odavde se više ni iver ne može iznijeti bez rizika da se sve ne rasturi i skrha. Vratiće se bez drva. Neka večeras omladina loži ćebad…
Kako je moguće da ga čas nakon ove odluke vidimo na koljenima pred šljivom, onom iz naslova ove priče, posljednjom u posječenom šljiviku, jedinom pošteđenom jer je na meti snajpera? A još je i dan, i vidi se kao na dlanu.
(Obavezni smo čitaoce uvjeriti u motivisanost postupaka naših junaka, pogotovo onda kad su ti postupci neočekivani, i kad mijenjaju čitav tok priče. Hulio je ostao bez porodice (žena i djeca otišli u Njemačku), bez stana (na Dobrinji), bez očeve kuće (pitanje je dana kad će se srušiti) i bez voćnjaka (ostala još samo ova jedna šljiva); ako je Božija volja, red je da i sam pripomogne. To bi moglo biti jedno prihvatljivo objašnjenje. Iako je drugo bolje: kad mu je lovački pas ostario, Hulio ga nije odveo veterinarima, da ga zauvijek uspavaju injekcijom. Nego je stavio pušku na rame, uzeo lopatu u jednu, a povodac u drugu ruku, i…)
Gvozdeni zubi žvaću stablo, iz kore se cijedi piljevina, kao pljuvačka.
(Stigli smo do jednog od dva vrhunca priče. Naglasiti! Napetost se pojačava slikanjem opasnosti, ali i produžavanjem realnog vremena. Dakle…)
Momci se uspravili u rovu i gledaju. Jedan upire prstom, drugi maše, treći mu pokazuje da zalegne. Livada je puna kratera, a zna se da granata neće dva puta u istu rupu…
Hulio raskopčava okovratnik i nastavlja da reže.
Šta se zbiva u Huliovoj glavi? Bilo bi zanimljivo u njoj pratiti misao o grijehu. (Sjećate se njegovog odgovora da je grijeh posjeći voćku?) Naprimjer: “Ako ja ovaj grijeh uzmem na svoju dušu, jedan manje biće na nečijoj tuđoj.” Ovakve rečenice vole gimnazijski profesori, da oko njih pletu interpretacije ili rasprave. Ali Hulio nije išao u gimnaziju. Njegova vjera je krilata kad osjeća i čini, a gmizava kad govori i tumači. Kao i svaka vjera, uostalom.
(Kakva šteta što nismo na vrijeme u priču uključili sveznajućeg pripovjedača. Sada bismo znali da li gore na brdu neko sve ovo posmatra kroz snajper. Ta perspektiva uokvirena crnilom oko kruga podijeljenog končanicom (u filmu se to zove jednostavnije – “maska”) pokazala bi nam lice čovjeka koji kleči iza dopola prerezanog stabla šljivice. Lice tamno, sa sivom bradom, crnim brkovima, i plitkom vunenom kapom. Možda bismo vidjeli usne koje se pomjeraju. Molitva ili psovka? Možda bismo na reveru vidjeli značku sa Titovim potpisom.
Stop! Šta je Hulio, vjernik, ili komunista, pitaće, s pravom, čitaoci. Oni vole pronalaziti ovakve male greške. Vjernik, ili komunista, ponovićete vi pitanje, a onda odgovoriti: u čemu je razlika? Dovoljno smo odlagali rasplet, sad se nešto mora dogoditi. Zubi testere već su u sredini debla.)
U čekaonici Glavne ljekarske komisije je vruće. Starac bez ruke bezbrižno hrče, kao da će ga sigurno osloboditi.
(Lijep prelaz, sa rezanja drveta, na hrkanje. Čuje li to naš junak? Ako čuje, da li je simulant, iz Besimove škole?)
Bolničar izlazi i proziva Hulija. Hulio se i dalje svađa sam sa sobom. Bolničar proziva ponovo. Vojnik sa zavijenom glavom pogleda Huliove papire i mahne bolničaru. Hulio ulazi pred komisiju. Pet ljekara.
Da li je Hulio nekom od njih dao novac?
Da li je cijena nakon godinu dana ista?
Ljekari čitaju Huliove papire. Moraju da viču, da bi Hulio odgovorio klimanjem glave. Čini se da će ga osloboditi.
(Kome se čini?)
“Huseine, imaš li porodicu? Porodicu!! Imaš li!!”
“Gdje ti je porodica? Gdje!!”
Simulanti se obično čude i misle kako su vojne komisije više policijske nego ljekarske. Šta je Hipokratova zakletva prema zakletvi velikom vođi. Ljekari su i u Aušvicu odvajali zdrave od bolesnih. Ali Hulio ne zna ko je Hipokrat. Da mu postave pitanje na papiru, on bi ispričao kako je rezao svoju šljivu, i kako je žagom naletio na geler u dubu, i kako je slomio žagu, i kako se uspravio, i kako je nogom udarao u drvo da se slomi, i kako je onda puklo, i zacrnilo mu se pred očima. Ali kako da ispriča, kad se onoga prije i poslije slabo sjeća, i kad od tada ne čuje dobro, i kad ga jezik slabo sluša, otečen od dobrih lijekova kao od slabe šljive? Sve im piše u papirima. On bi samo da dobije otpust iz Armije, i da nekako dođe do Njemačke i da se sastavi sa ženom i djecom…
Evo, udarili su pečat, smiju mu se, bolničar ga vodi prema vratima, šta je ono htio da ih pita… Aha!
I Hulio se okrene, trenutak nakon što ga je ljekar iz komisije tiho pozvao po nadimku. Kao što je i Besima pozvao, prije godinu dana, u onoj priči koju Hulio nije dokraja čuo, jer je sa testerom išao prema svojoj srušenoj kući i posječenom šljiviku.
(Ovo je kraj. Poenta, o nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine, samo je jedna od nekoliko sporednih. Ona glavna dovodi nas do pisca koji je naručenu priču po svaku cijenu htio započeti rečenicom sa kojom već godinama ne zna šta da čini: “Ide gluhonijem čovjek ulicom i svađa se sam sa sobom.”)