Treba vidjeti kome šteta koristi
Odlomak iz romana Konačari
Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom:
tegobom, bolom, apsurdom.
Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja.
Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.
Tata ne razumije Davora. Zašto on ne objasni kome u gradu koristi to što u Muzeju koliko već dana nema struje?
Objasniće. Bez struje nema televizora. Nema vijesti sa lica mjesta. Sve su glasine. Kome to odgovara? Onome ko gubi rat, da može da kuka i da se pravda. Bez struje nema zamrzivača. Kome to odgovara? Onome ko preprodaje zalihe mesa, povrća, ko je uzeo da dijeli hranu koja pristiže u grad. Bez struje nema grijanja. Kome to odgovara? Onome ko će na jesen prodavati ugalj i drva… Dobro Brkić kaže. Ima sicilijanska poslovica: Treba vidjeti kome šteta koristi!
Davor je zreo za ludnicu. Iz njega ne govori razum nego paranoja. Zašto bi jedna nezavisna, suverena i međunarodno priznata država na taj način pljačkala svoje građane.
Zato što nezavisna, suverena i međunarodno priznata država jedino na taj način može da isplati svoje obaveze.
Slušam ih, i ništa mi nije jasno. Zar zaista više ništa nije kao što bi bilo logično da jeste? Ovo je sve ludo, a i ja. Kao što reče Sanja jednom prilikom: ovdje više niko nije normalan, sreća pa nema ko da nam to kaže. A odavde se ne može.