Intervju: Aida Salihbegović, 12/2017. DW
DW: U Bosni i Hercegovini i danas imamo više od 30 škola koje djecu dijele po nacionalnoj osnovi. Jedinstvenog nastavnog plana i programa za svu djecu i dalje nema, a čini se kao da ga još dugo neće ni biti. Vi zagovarate jedan nacionalni integralni sistem obrazovanja, koji bi bio jedinstven za cijelu BiH. Kakav je to sistem?
Nenad Veličković: To još nije sistem. Više je opredjeljenje, alterantiva postojećem, koji očito nije dobar. Podrazumijeva da se etničke različitosti maknu iz fokusa, da ne budu osnov i izgovor za dijeljenje djece. Da jezik nastave bude jedan, fleksibilan za sve razlike. Također, a to je najbitnije, da se (jedno)etnički sadržaji zamijene savremenim temama od opšteg značaja, da se škola okrene budućnosti. To ne znači da poučavanja o nacionalnim ili kulturnim identitetima neće biti, nego da oni neće dominirati, a da će samo poučavanje biti oslobođeno nacionalističke indoktrinacije. Naravno, i svake druge.
DW: Haški tribunal završio je svoj rad. Time se zatvara i jedno istorijsko poglavlje suočavanja sa prošlošću na prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, etničke grupe u BiH se sa svojom prošlošću nose teško, ili nikako. Hoće li ta činjenica, ali i izricanje posljednjih presuda, uticati na sistem obrazovanja u BiH?
Nenad Veličković: Na sceni su dvije opcije. Jedna koja ide za podjelama i ona je trenutno dominantna, jer su sve poluge obrazovne vlasti u rukama nacionalnih stranaka. Drugu zastupaju nevladine i međunarodne organizacije, a ona podrazumijeva ukidanje podjela, racionalizaciju i poboljšanje kvaliteta. Nažalost, nastavni kadar, koji je najpozvaniji da se uključi u ovu polemiku, uglavnom šuti i tako staje na stranu one prve opcije. Što se tiče presuda, one su važne, najviše kao satisfakcija žrtvama. Za obrazovanje, ne samo u BiH, nego i u Srbiji i Hrvatskoj (možda čak i više) važnija je sakupljena građa, dokumentacija. Onog trenutka kada državno obrazovne politike budu spremne da o istoriji govore na osnovu dokumenata i činjenica iz više perspektive i kada naše društvo sazrije da svojoj populaciji kaže šta se dešavalo i za šta je ono odgovorno, aspekt važnosti suda doći će do izražaja. To će doprinijeti pomirenju i boljem životu. Pomirenje je samo jedan korak do boljeg i sigurnijeg života na ovim prostorima.
DW: Kada bi naše društvo moglo sazrijeti za tako nešto?
Nenad Veličković: Ne znam. Donedavno sam govorio da će biti bolje kada uđemo u Evropsku uniju. Međutim, nisam više uvjeren. I ona se sve više “udešnjava”. Ako uzmemo Hrvatsku za primjer, ona je, dok je ispunjavala uslove za ulazak u EU, ličila na pristojnu građansku državu. Čim je ušla u EU, nacionalizam se ponovo razmahao. Možda bi bilo dobro da iskoristimo pristupni period, ako do njega uopšte dođe, kada se od nas bude zahtjevalo dostizanje standarda u obrazovanju, pa da ih stvarno i dostignemo. Sa boljim standardima doći će i drugačiji odnosi prema bliskoj prošlosti, pitanjima zločina i kolektivnih identiteta. Čini mi se da tu reformu ne možemo provesti bez vrlo jasnog miješanja međunarodne zajednice.
DW: I u EU postoje brojni izazovi u obrazovanju. Nedavno istraživanje je pokazalo da u Njemačkoj učenici četvrtih razreda ne razumiju tekstove iz školskih udžbenika. Pored toga, prisutna je i politizacija školskog gradiva, naročito u Mađarskoj, Rumuniji i Poljskoj.
Nenad Veličković: To su dvije povezane stvari. Činjenica da djeca ne razumiju tekst tiče se cijele generacije koja odrasta uz ekrančiće. Ta generacija odvojena je od teksta i upućena na slike. Ne čita se više na isti način, i djeca nemaju onu pažnju za papir i knjige koju smo mi imali. Druga stvar se koristi prvom, a to je vraćanje tradicionalim vrijednostima, isključivostima i jačanju identitarnih centralnih politika. Takve politike onda i dalje imaju podršku populacije, jer su je prethodno neobrazovali. Stvorena je, i stvara se, generacija koja nije sposobna da misli kritički.
DW: Tako je i u BiH?
Nenad Veličković: Da. Na sve tri strane imate vraćanje tradicionalnim vrijednostima. Mi smo u Školegijumu prije šest mjeseci objavili knjigu koja se zove “Obrazovanje u BiH – čemu (ne)učimo djecu”. To je analiza udžbenika nacionalne grupe predmeta (književnost, jezik, istorija, geografija, religija, ) i sva tri obrazovna sektora. Analizirano je 70 udžbenika. Zaključci su na prvi pogled poražavajući, ali ipak su optimistični, jer vrlo jasno govore šta se treba uraditi da bi se stvar promijenila. Nije pitanje da ne znamo šta bismo i kako bismo. Stvar je samo u tome da oni koji provode te odluke ne žele to uraditi, jer se ovakvim obrazovanjem osiguravaju i održavaju na vlasti.
DW: Vratimo se na nove tehnologije. Čini se da internet i društvene mreže danas igraju ogromnu ulogu u obrazovanju i odgoju djece u cijelom svijetu, pa tako i u BiH. Puno je neprovjerenih informacija koje mladi i djeca konzumiraju bez da se i zapitaju da li su tačne. Kako se društvo i obrazovne strukture mogu nositi sa ovim izazovom?
Nenad Veličković: Društvo, tako što bi pooštrilo kriterije zaštite novinarskih standarda, odgovornost urednika i vlasnika portala koji objavljuju ili prenose vijesti. Škola, tako što bi se od samog početka posvetila toj temi i u sklopu različitih predmeta u različitim uzrastima ukazivala na vrste zloupotreba i manipulacija i načine kako da im se suprotstavi. Ponovo, to bi bilo moguće i relativno lako izvodljivo u reformisanoj školi, čiji bi glavni cilj bio razvoj kritičkog mišljenja. Ono upravo znači to: provjeru izvora, zdravu sumnju prije provjere i potvrde, tačno logičko zaključivanje, pažljivo čitanje ili slušanje, umijeće analize…
DW: U Njemačkoj se godinama njeguje kultura sjećanja i djeca redovno uče o zločinima iz prošlosti, te obilaze mjesta stradanja Jevreja iz Drugog svjetskog rata. Da li je, i kada, moguća takva kultura sjećanja u BiH?
Nenad Veličković: Ja ne mogu zamisliti budućnost bez nečeg takvog. Vjerujem da ćemo kao društvo u jednom trenutku sazrijeti. Doći će na trenutak kada istoriju nećemo gledati kroz šablon – mi dobri, oni loši. Shvatit ćemo da je stvar složenija i da je dio istorije i ono „šta smo mi njima radili”, a ne samo „šta su oni nama”. Da kultura sjećanja bude dio nastavnih planova i programa, neće nam trebati 100 godina, ali se njen ulazak u školu neće desiti ni sutra. Mora postojati strateška odluka da bi se time uopšte počelo baviti, a te odluke još uvijek nema.
DW: Koja je uloga bh. akademske zajednice u tome?
Nenad Veličković: Ta bi zajednica, prije svih drugih, morala insistirati na vrlo strogim metodama analize i prikupljanja i valorizacije činjenica – što ona danas ne radi. Zahvaljujući tome što je pretežno u raspoloženju postmodernog relativizma, ona polazi od pretpostavke da je istinu teško ili nemoguće utvrditi. Zbog toga je neke stvari moguće dovoditi u pitanje i negirati bez obzira na nepobitne dokaze. Od nekoga ko zamagljuje ili osporava utvrđivanje istine, akademska zajednica bi morala okrenuti potpuno suprotnim ciljevima. Ona mora prepoznati metode koje do istine dovode i metode koje istinu sakrivaju. Ona ima resurse da to uradi, ali nema interesa.
DW: Kao književnik i profesor, mislite li da u suočavanju s prošlošću i zbližavanju naroda na prostoru regije može pomoći i savremena književnost Zapadnog Balkana? Na primjer Vaši romani, romani Saše Stanišića, Borisa Dežulovića, Lamije Begagić, Bekima Sejranovića i drugih književnika? Da li bi ovi romani mogli u budućnosti biti dio lektire i poslužiti kao dio ukupne kulture sjećanja?
Nenad Veličković: Mislim da književnost može pomoći, jednako kao što može odmoći. Stvar nije u njoj, pa ni u izboru lektire, nego u našoj odluci da je kao nastavnici koristimo ovako ili onako. Naravno, i o našoj stručnoj sposobnosti, znanju, motiviranosti. Ali, mi tu odluku ne možemo donijeti sami, mimo ili uprkos onoga šta propisuje nastavni plan i program, odnosno ideološki aparat koji stoji iza njega. Da bi književnost, pa i romani koje ste nabrojali, dakle, doprinosila pomirenju, neophodna je politička volja koja će cijelo obrazovanje usmjeriti ka tom cilju. Takve volje trenutno nema. O tom problemu, upotrebi književnosti u obrazovanju, pisao sam i kao književnik i kao profesor u mojoj posljednoj knjizi, “Laža i apanaža”.
DW: Šta je rješenje?
Nenad Veličković: Mi smo paralisani zbog toga što nijedna od tri strane nije napustila svoje predratne pozicije, nego ih je još i radikalizirala. Problem je što su tri etnonacionalne opcije osvojile obrazovanje kao državni aparat i što reprodukuju svoje vrijednosti i politička opredjeljenja. Teško će se to uskoro promijeniti, osim ako im međunarodna zajdnica ne “zavrne ruke”, kao što je to učinila u Dejtonu. A ne vidim naznake tome. Ustav, kao dio dejtonskog paketa, nije prepreka tome. Tu se nigdje ne kaže da moramo imati tri škole pod jednim krovom. Stvar je tumačenje, a međunarodna zajednica može učiniti da se tumačenje promijeni.
DW: Vi ste jedna od osoba koja se godinama bavi politikom školskih udžbenika i uporno zagovarate promjene u obrazovnom sistemu BiH. Međutim, promjene su spore ili nikakve. Da li se taj posao ponekad čini uzaludan?
Nenad Veličković: Ne, jer se mora stalno i uporno ukazivati na greške, motivirati i alarmirati. Ne vidim alternativu tome. Svijest o tome da je obrazovanje ključni faktor reforme društa porasla je i danas sve više političara uključuje tu temu u svoje izborne platforme. Obrazovanje je došlo na agendu i svi bi nešto da ulažu, rade i miješaju se. Vjerujem da doprinos došao i od Školegijuma, koji je već sedam godina platforma kritike postojećih obrazovnih praksi i politika. Brze promjene nismo ni očekivali. U obrazovanju svi procesi idu sporo. Roditelji će prije ili kasnije shvatiti šta je i zašto za njihovu djecu dugoročno važno. To je osjetljivo područje i mora se raditi i biti uporan i ubijeđivati ljude da vide širu sliku. Ako hoćemo da našim unucima bude bolje, mi na tome moramo početi danas raditi. Ukoliko se ne koristite nasilnim metodama, kao što to radi vlast kroz sistema, onda vam preostaje argumentovano uvjeravanje. A to je dug proces.
http://www.dw.com/bs/bih-kakva-država-takvo-i-obrazovanje/a-41911572
