Press

Oproštaj od Profesora

Da bi slika bila potpuna, dodajte ovom trenutnku boje plave i zelene, Mljeta i mirise začina dalekog istoka i zvuk listanja knjige. Andrića ili Sijarića, Šekspira ili Gorana, Ćorovića ili Kranjčevića.
Kad sam u jednoj zajedničkoj šetnji, s teško prikrivenim nestrpljenjem najzad čuo da je pročitao rukopis mog romana, i pitao ga šta misli, odgovorio je: kraj je odličan. Kad sam na to odgovorio, misleći da time odlikujem njegovu čitalačku pažljivost i kritičarsku tačnost, da je kraj dobar jer sam se oko kraja zaista trudio, on je zaključio, s osmijehom: pa potrudite se i oko ostatka.
Zdenko Lešić bio je, i ostaće, mnogima od nas – Profesor s osmijehom. Najdraži. Najvažniji. Bila je privilegija slušati ga, i učiti od njega. Njegova su predavanja bila otvaranje prozora, iz skučenih zidova u svijet. Takve su bile i njegove knjige, iz kojih smo imali šta naučiti i onda kada smo vjerovali da smo naučili i da znamo sve. Šta su i učenje i život ako ne trud oko ostatka?
Stavši jednom prilikom, svojim znanjem i ugledom, iza posla koji je uradilo nekoliko generacija njegovih studenata, on je u jednu rečenicu sažeo čemu bi nastava književnosti trebala da posluži: tome, napisao je, da oplemeni a ne da uplemeni… I ne samo nastava, nego i življenje. To Kaća, Andrea i Lara najbolje znaju.
Za njega je, svejedno da li kao romanopisca, ili teoretičara, ili nastavnika ili predavača, književnost uvijek bila izvor radosti. To zato jer je znao, kao malo ko među nama, da uživa u životu. Poput Sremčevog Kalče, koji
“kad si nastane i stigne prolet, a on sedne pod ševteliju, pa si samo gleda i sluša. Gleda behar i kako procvetalo sve i ozelenelo; sluša devojčiki kako poju tam, odgorke iz lojze, i slavejpile kako poje gor na ševteliju, pa uzme plosku s rakiju anasonliju, pa je sipne u čašku, pa ha da gu popijne, a slavej sa ševteliju otkine cvet, pa se i on zapoje, a cvet odi ševteliju padne u čašku u anasonliju, a on si tag popije i rakiju i cvet od ševteliju (kako mezel'k), pa si i on zapoje…”
Iz tako odživljenog života ne odlazi se u zemlju.
Nego u behar.