Satira

Ečo šan

Pismo Sinodskom odboru

Poštovani,

Nakon dužeg premišljanja i odlaganja, najviše iz obzira prema blagopočivšim dušama koje ću ovim pismom možda uznemiriti, odlučio sam najzad da s Vama podijelim neka svoja razmišljanja, ideje i prijedloge.

Kršten sam davne 1966. godine, u paketu s novorođenom sestrom, u polupodrumskom podstanarskom stanu u ulici Jovana Popovića broj 4, u Pofalićima. Sjećam se da smo išli oko stola i da je mene otac vodio za ruku.

Ovih dana uzeo sam pedeset i treću, bez velikih izgleda da ću u budućnosti biti bolji, pametniji i mudriji. Pošto na mjestu gdje sam zaposlen imam vremena da razmišljam o glupostima, došao sam na ideju da se raskrstim.

Uznemirava me, naime, činjenica da tamo u nekim knjigama postoji neki papir s mojim imenom i da me taj papir, protiv moje volje i savjesti, svrstava u nekakvo posebno i povlašteno stado na sve tješnjem pašnjaku. A osim toga, da ostavlja knjigovođama koje ne poznajem prava na moj pepeo, o čemu s nevjericom čitam prateći pokušaje da se urna Nikole Tesle iz njegovog muzeja preseli u vašu crkvu.

Ne znam mogu li, i kome, uputiti službeni zahtjev za brisanje iz vaše evidencije, ako takva birokratska mogućnost uopšte postoji. Tekst bi raskrštenice mogao glasiti ovako: S božijim blagoslovom, na zahtev (ime i prezime) Sinodski odbor izdaje Izvod iz knjige raskrštenih i razmiropomazanih eparhije (ime eparhije) hrama (ime hrama) u (mjesto) i dalje redom: godina, mesec, dan i vreme rođenja; mesto i opština rođenja; godina, mesec, dan i vreme raskrštenja i razmiropomazanja; i tako sve do imena i prezimena, zanimanja i mesta stanovanja raskuma.

Taj bi tekst mogao biti upisan nalivperom u obrazac udaren pečatom, na poleđinu krštenice, napisan blago, velikodušno i pomirljivo, s vjerom da bog zna šta čini kad dovodi svoje pastire u ovakva iskušenja. A ne kao neka anatema, kazna, kletva, izopštavanje, ili tako već neka zloguka i zlehuda stvar.

Ostaje pitanje troškova. Ne tražim povrat novca, s pedestogodišnjom kamatom, isplaćen onom popu u Jovana Popovića 4. Pošteno govoreći, nije te davne 1966. on došao od svoje volje; bio je pozvan, a ni novac nisam izbrojao ja nego otac, više zinat komunistima nego iz čiste vjere. Ali ne vidim ni zašto bih ja plaćao ispis iz kluba u koji se nisam svojom voljom upisao. Držim da bi gratis bilo fer. A za ubuduće sugerišem da udvostručite cijenu krštenja, uračunavajući odmah u nju i moguće raskrštenje. To bi poskupljenje navelo roditelje da razmotre i druge opcije; naprimjer, da odluku o prodaji tuđe duše ipak prepuste njenom vlasniku, prebacujući tako na njega, ili nju, finansijski aspekt transakcije. Usput, zašto taksisti imaju fiskalne kase, a popovi ih nemaju? U svakom slučaju, to bi sve trebalo biti jeftinije nego da mi se, da sam kojim slučajem obrezan, sada morala prišiti nazad štucovana kožica.

Ovo ne pišem isprovociran nekim konkretnim razlogom, iako ih svakodnevno nudite, baveći se ljudskim dušama i pepelom na jedan stočarski način, nego iz uvjerenja da je cijela ta operacija hodanja oko stola bila nelegalna, s aspekta ljudskih prava, u kojima se kaže da je vjera stvar slobodnog izbora pojedinca. Ako se ne varam, pojedinac sam u mom konkretnom slučaju bio ja, na način, složićemo se, da slobodnog izbora nisam imao.

U tom podstanarskom stanu sjećam se da sam gledao na crnobijelom televizoru Bonanzu, i vjerovatno u toj kaubojskoj seriji vidio one scene hvatanja i žigosanja teladi. Uznemirava me sličnost tih kauboja i vas koji isto činite prstima umočenim u neke tekućine.

Istina je, kao tele nisam baš često blenuo u crkvena vrata. Jednom sam, kao turista u Makedoniji, ostao ispred njih, jer nisam imao dovoljno duge hlače, dok su mi sve ponuđene raspoložive suknje bile prekratke. Tako nisam vidio čuvenu fresku nekog od vaših kraljeva, možda baš onog koji je postao svetac odsijecajući uši i čupajući jezike jereticima.

Najbliže što sam stajao uz neko svešteno lice bilo je na djedovoj sahrani. Još čujem njegovo popijevanje kroz nos i hrkljanje, ni danas siguran je li uzrok tome bio odnjegovan stil ili nakupljeni šlajm. Sve skupa odradio je tezgu brzo i nerazgovijetno, kao spiker u reklami za lijekove – zaneželjeneefekteinuspojavepitajtesvogaliječnikailifarmaceuta, amen… Jednim je okom gledao na krst, jer nije zapamtio djedovo ime, a drugim na tepsije poređane oko groba. Meni taj reš batak, to je izgovorio, kao u Eshilovoj tragediji, moderirajući dijalog smrtnika i neba. Ali ne bih da pomislite kako je izjava odanosti jednog popa pečenom piletu na djedovoj sahrani razlog mojoj odluci da zatražim raskrštenicu. Ta me epizoda samo vratila Matavuljevom Bakonji. (Uzgred, je li taj roman obavezna lektira bogoslova?)

Pišem vam iz uvjerenja da je književnost mnogo šira i veća i dublja i zanimljivija od te vaše jedne knjige, za koju se vi starate da je dobro izvježbanim logičkim trikovima rastegnete na dimenzije kosmosa. U toj književnosti moguće je, dok tata u drugoj sobi zadeveran misli kako će sutra od sramote svetom Alimpiju u oči pogledati, da me raskum Omer golog i mokrog nosi na jastuku unazad oko stola, dok svešteno lice (nipošto kiselo!) mrmlja Ečo Šan, držeći u rukama rasrkštavajući sunđer, da pokupi svetu vodicu sa mene, kad me Omer spusti u lavor, kao Botičelijevu Veneru u školjku, vraćajući me među bezbožnike.