Pozorište

Krilati jelen

Prve scene pozorišne igre za djecu; tekst nagrađen na konkursima za radio dramu u Beogradu i Sarajevu 1990. godine.

Lica
U sobi:
Djed
Mama
Tata
Neca
U bajci:
Car
Luda
Lovac
Trgovac
Princeza
Mačak sa sedam brkova
Mačak u čizmama
Mačak Uspavljivač
Mačak na usijanom limenom krovu
Fon Mišić
Prva, Druga, Treća i Četvrta Seljanka
Ovjek Čovjek
Vojnik, Plavokosa, Šaptač
i i drugi ljudi iz Grada lutaka

1.
Djed je došao u grad

(Dnevni boravak u stanu porodice Kiš. Soba je prazna, stvari su u kutijama, porodica očekuje novi namještaj iz Italije. Jedino je veliko ogledalo naslonjeno na zid.)
(Djed je vitalan šezdesetogodišnjak, penzioner, nekada lutkar u pozorištu, sada živi u vikendici na selu. Otac i Majka su tridesetpetogodišnji moć derni poslovni ljudi, a njihova sedmogodišnja kćer Neca je djevojčica koja je odlučila da neće govoriti.)
(Otac i Djed, sa Djedovom putnom torbom, ulaze u dnevni boravak. Mama je pušila i listala Cosmopolitan.)
Djed:
Zdravo, djeco.
Otac:
(Neci) 
Neco, vidi ko ti je došao!
Majka:
Izvinite, kuća je u haosu, majstori su izašli, a namještaj još nije stigao. A rekli su nam da iz Italije stigne prije nego iz Zavidovića…
(Neca izlazi iz svoje sobe, ćuti, na jednoj ruci ima navučenu rukavicu, kojoj je na svakom prstu napravljena po jedna lutka)
Majka:
Hajde, kaži Djedu dobar dan.
Djed:
Ne govori se djetetu.
Otac:
Poprilično traje to njeno ne govori se djetetu. Moraće kod ljekara.
Majka:
Nema šta joj nismo kupili. Druga djeca nemaju ni video, ona ima svoj lični DVD. Druga djeca ako imaju polovne drvene gitare, sretna su, a mi smo njoj kupili harfu.
Otac:
A ona samo mrmolja ovim rukavicama.
Djed:
To su prstolutke. To sam joj ja napravio. Sjećaš se kad si bila kod mene na selu, kad smo pravili malo pozorište?
Neca:
(Šuti)
Djed:
(Izvadi lutku, navuče je na šaku, i stavi da mu sjedi na ramenu. Lutka je jelen sa krilima. Govori promijenjenim glasom, kao jelen)
Dobar dan. Ja sam Krilati Jelen. Čuo sam da ovdje živi princeza koja ima čaroban glas. Kad ona pjeva, oblaci se razilaze, topi se mraz sa prozora, od njene pjesme bolesni ozdravljaju…
(Neca gleda sa zanimanjem. Trudi se da se ne nasmiješi)
Otac:
(Prekida Jelena)
Tata, ja sad moram da idem. Posao… Izašao samo da tebe dovezem… Honorarno.
Djed:
Moraš?
Otac:
Život košta.
Djed:
Ako košta znači li da vrijedi?
(Majka prati Oca, oboje za trenutak napuštaju sobu)
Djed:
(Jelenovim glasom)
Što više radiš, više zaradiš, a što više zaradiš, manje vremena imaš da potrošiš to što zaradiš. Kad sve oduzmeš i sabereš zamijenio si mladost za nekakve stvari…
(Svojim glasom)
Neco, dedino pile, kako ti izlaziš s njima na kraj?
Majka:
(Vraća se, u međuvremenu se obukla)
Djede, idem i ja. Pizza vam je u mikrovalnoj, u frižideru imate ananas, otvarač za konzerve vam je ono što liči na krokodila, to je original Bugati-dizajn…
Djed:
A gdje ti ideš?
Majka:
Kod frizera.
Djed:
Bogami, i tako si lijepa.
Majka:
Idem zbog priče, pustim malo mozak na pašu.
(Izađe)
Djed:
(Jelenovim glasom)
Na selu se ovce ne puštaju kao ovdje mozak. Šta ti veliš?
(Neca ćuti. Sjedne u fotelju i više je ne vidimo)
E, baš si se zarekla na ćutanje. Neka. Bolje je nekad ćutati, nego vazda blebetati. Zato ja volim moju vikendicu. Tišina, čuješ kako oblaci prolaze. A ne bih ni sad došao, nego me nešto sapelo ovdje. I što se ja više opirem, više me steže. Ko mreža neka nevidljiva…
Vidiš, nisu stigli ni da me pitaju šta je bilo u bolnici.
(Dok govori, Djed skine Jelena sa ruke, raskopča džemper, skine ga i sjedne. Pjevuši, za sebe:
Kad bi jelen imo krila,
to bi brza ptica bila…)

2.
Djed i luda lutak

(Dnevni boravak pretvara se u kraljevsku dvoranu)
(Djed razmješta kutije, iz njih vadi kapu dvorske lude i stavlja je na glavu. Zvoni zvončićima na kapi. Soba se pretvara u kraljevsku dvoranu. Djed zvoni.)
(Pojavljuju se Otac i Majka, tek ustali, u kućnim ogrtačima. Probudilo ih je zvono. Kad prođu ispred ogledala, popravljaju svoj izgled.)
Majka:
Tata, nismo stigli da vas pitamo šta je bilo juče u bolnici.
Otac:
Ne kažu šta je?
Djed:
Kažu, ali na latinskom.
(Djed na ruku navlači drugu lutku, ne Jelena, nego Ludu, sa kapom kakvu i on ima na glavi)
Luda (Lutak):
Hej, znaš li šta se priča?
Luda (Djed):
Šta?
Luda (Lutak):
Lovac Trgovac odveo je Princezu.
Luda (Djed):
Zašto?
Luda (Lutak):
Ne znam, zbog nekog Krilatog Jelena…
(Otac i Majka odmahnu rukom i izađu.)
Luda (Djed):
To je sigurno neki jelen sa krilima?
Luda (Lutak):
Ne nego sa surlom. Zato se i zove krilati. A bio je jedan sa duugim duuugim vratom kao u žabe, pa su ga zato zvali zebrasti jelen.
Luda (Djed):
Da, ima svakakvih jelena… Jedan je bio podigao gnijezdo na drvetu…
(Djed opet zazvoni zvončićima na kapi.)
Otac:
(Ulazi, sprema se na posao, vezuje kravatu, pije kafu, sve jednom rukom, jer u drugoj drži papir sa kojeg čita ono što mu je Djed napisao. Na glavi mu je mala zlatna kruna, koju je također Djed napravio. Dakle, čita)
Budale, budale!!!!
Luda (Djed):
Baš smo o vama razgovarali.
Otac:
(Čita, i pretvara se u Cara)
Je li?
Luda (Lutak):
(Dira krunu na Očevoj glavi)
Baš ovako izgleda Krilati Jelen. Ima male zlatne rogove.
Car (Otac):
(Čita)
Ali to je moja kruna!
Luda (Lutak):
Prvi put vidim jelena sa krunom.
Luda (Djed):
Jelenko.
Car (Otac):
Nisam ja jelenko, ja sam car!
Luda (Djed):
Nas su učili da je svako ko ima rogove jelenko.
Car (Otac):
To nisu rogovi, to je kruna.
Luda (Djed):
To je šala.
Car (Otac):
Nije! Ako mi neko kaže da sam ja rogonja, a ja se nasmijem, onda je to šala. A ako mi neko kaže da sam ja rogonja, a ja se ne nasmijem, onda je to uvreda. Zato, budale, ne pravite se budale!
Luda (Lutak):
Dobro. Nisu rogovi.
Luda (Djed):
Ali nije ni kruna. To je cvijet. Baš lijepo miriše.
Luda (Lutak):
A na šta?
Luda (Djed):
Pa na cvijet.
Luda (Lutak):
Na koji cvijet?
Luda (Djed):
Karfiol.
Luda (Lutak):
Karfiol nije cvijet. To je voće.
Luda (Djed):
Kakvo voće?
Luda (Lutak):
Južno. To je voće koje raste na Južnom polu, kao jabuka, lubenica, krompir.
Luda (Djed):
Krompir nije voće.
Luda (Lutak): 
Nego?
Luda (Djed):
Pita! Njom jelen hrani jelenicu dok sjedi na jać jima.
Car (Otac):
Dosta!
Majka:
(Ulazi i ona, sa krunom, u kućnom ogrtaču, češlja se, skida noćnu kremu sa lica, pravi kafu… i ona užurbana, i ona, kao i Otac, prihvatila se preko volje zadatka da pomogne Djedu u igri pozorišta sa Necom. Zbog toga ni Car ni Carica ne izgledaju ozbiljno nesretni zbog nestanka njihove kćeri. Čita, kao Carica)
Ah, gdje je sada naša kćer?
Car (Otac):
Negdje u vlasti zlog Lovca Trgovca.
Otac:
Gdje su mi čarape?
Majka:
Ostavio si ih na stolu, i uvenulo mi je cvijeće.
Carica (Majka):
Otkad njen glas ne zvoni našim odajama, ovaj dvorac je gust kao pustinja.
Djed:
(Ispravi je)
Pust a ne gust.
Car (Otac):
Dao bih pola carstva onome ko je skrati nazad.
Djed:
Vrati a ne skrati.
Otac:
Svejedno.
(Oblači čarape)
Majka:
Obukao si lijevu čarapu na desnu nogu.
Otac:
Normalno, kad su ovo obje desne čarape. Šta sad da radim? Kasnim.
Majka:
Budi sretan da ti obje noge nisu lijeve. Kasnim i ja. Djede, javiću u vrtić da će Neca danas ostati s vama. Doviđenja.
Otac:
Doviđenja.
Luda (Lutak):
(Za njima, kad izađu, tužno, zbog njih)
JA ću otići da pronađem i vratim Princezu. Ne treba mi pola carstva, treba mi neko ko zna da pjeva i da se smije.
Djed izlazi. Sa druge strane pojavljuje se glumac koji je isti kao LutakćLuda na Djedovoj ruci.
(…)