Proza

Konačari

Prvo poglavlje i sadržaj romana: 

GLAVA PRVA Kako smo postali konačari. Zona Četvrte dimenzije. Prvi znaci zapleta: džepni minobacač, bakin kofer, opklada. GLAVA DRUGA Aladinova špilja. Kako od brašna napraviti meso. Lovci na petu kolonu? Ikonospasitelj. Umbra! Gospodarica uspomena. GLAVA TREĆA Ultrazvuk i vezene pelene. San trešnjinog cvijeta. Splav na Savi. Mahatma Hendriks. Suđenje Mladoj Miljacki. Krađa bakinog kofera. Telefon za Hamleta. GLAVA ČETVRTA Šejtanska sprava. Bunar. Mala šetnja trosmjernim ulicama. Zubi od prženog šećera. Jedna Julijeva ratna priča: Bunjker. Folcika u brišućem letu. GLAVA PETA Brkić razvija zastave. Fata viam invenient. Hamam za ispiranje mozgova. Smeđa kesa veličine knjige. Veje mećava i u njoj Korčagin. Arhanđelovi tragovi. GLAVA ŠESTA Supermrakuša. Neka zapažanja u vezi sa stambenom politikom u gradu. Papir sa šiframa. Anjtena. Ponovo UMBRA. Snifi ide u rat. Ping i Li Ping. GLAVA SEDMA Priča o Gordijevoj kravi. Arhimedova burad. Čovjekov najbolji prijatelj. Život se vraća u stara groblja. Crni leptiri i žuti cvijet. Tunjel. Voćka pored druma. GLAVA OSMA Delirijum trudeks. Europska smetljišta. Uh koji hoda. Košmar Kleopatrinih mačaka. Obruč oko Davora se steže. GLAVA DEVETA Šekspir. Dvije puzavice. Padobranj. Kako je mama isprašila Julija. Pivska boca. Antisvinjski front žena. GLAVA DESETA Alisa u zemlji kanistara. Na čemu je Julio presjedio noć. Vitamin C. Čačkanje mečke. GLAVA JEDANAESTA Njuhom za kruhom. Bribobjedač je brehlađen. Ustajte, prezreni na svetu. Kićenje nevjeste. Knjiga promjena. Paket iz Beograda. Juliov istorijski doprinos makrobiotici. GLAVA DVANAESTA Jedan primjer angažovane poezije. Mafija, mafija! Davora stiže mobilizacija. Carevićev jednorog. Stvari na nebu o kojima i ne sanjamo. Sjedenje oko tacne. Kikiriki. GLAVA TRINAESTA Kratak kurs bioritmičke ishrane. U jednoj ruci olovka, a u drugoj šipak. Šta mi Sanja ostavlja pod jastuk. Plav dim vlažne borovine. Uljez u ženskoj kabini. Duhovni nivoi i arogancije. Najluđa noć do sada. GLAVA ČETRNAESTA Deblokada grada. Granjata. Davor i Brkić odlaze. Domini canes. Uputstvo za rukovanje Snifijem. Laku noć, poglavico. Tajna bakinog kovčežića.

Jabuku ispred Alminog prozora sasjekli su geleri. Neke grane ostale su da vise na tankim žutim kaiševima kore, druge su ružičastim beharom pokrile tlo oko stabla i komade žute polomljene kućice za vrapce. Pala je samo jedna mina, i samo jedan geler pogodio je Almu. Nekoliko cvjetova venulo je prženo kapljicama već potamnjele krvi. Alma na turskom znači jabuka.
Sjedimo u muzeju, ćutimo iza neispijenih kafa, čekamo vijesti iz bolnice, i ne znamo da li se više bojimo ili stidimo. Alma je ovog proljeća imala velike planove: trebalo je da se zaljubi, da napiše prvu pjesmu, da svira na javnom koncertu. Stidim se, jer ne znam čime sam zaslužila da budem pošteđena. Stidim se, jer se osjećam kao saučesnik ovoj Nepravdi koja djecu po Sarajevu sakati kao što ubija bube po svojim gunjevima.
Došao je tata. Alma je umrla. Alma na latinskom znači duša. Želim da pišem, najbolje što znam i najpoštenije što mogu, i da od ove sveske napravim šarenu kućicu za sve male duše koje lete iznad nas užasnute lepetom vlastitih krila.

GLAVA PRVA
Kako smo postali konačari. Zona Četvrte dimenzije. Prvi znaci zapleta: džepni minobacač, bakin kovčežić, opklada.

Sarajevo je do aprila ove, hiljadu devetsto devedeset i druge godine, bilo poznato u svijetu po tri stvari: po olimpijadi, po sarajevskom atentatu i po ćevapima, kafićima, nju-primitivsu, fudbalu, Makarskoj, bureku i raji. Od aprila poznato je samo po jednom. Po ratu. Mada se niko ne slaže u tome kada je počeo (Ja se sjećam razgovora u Davorovom jugi. Davor je rekao da je vojska na granicama, Sanja je pitala koja vojska, a ja na kojim granicama?), za zvaničan datum uzima se četvrti april. Nas je taj dan zatekao u našem stanu u naselju Dobrinja. Mama, baka i ja bile smo same. Tata je noćio u Muzeju, držeći se one narodne da direktor zadnji napušta ustanovu koja gori. Pošto, međutim, Muzej nije zapaljen, a naš stan jeste, u panici i u posljednji čas preselili smo kod tate i postali konačari.
Tada su prestali da rade telefoni, i ja sam izgubila vezu sa svojim drugaricama. Naselje je zatvoreno, niko ne može ni ući ni izaći. Ono je, takođe, i podijeljeno. Jedan dio odlomili su Srbi. U tom komadu ostao je i moj Profesor književnosti. Posljednji put kad sam se sa njim čula i kad sam mu rekla da ne znam šta da radim, on je rekao piši.
I evo, pišem.

U Muzeju smo zatekle i moga brata, Davora, i njegovu blagoslovenu suprugu Sanju. Njihova priča je jednostavna. U aprilu su avioni odvozili ljude uplašene ratom koji se već gnijezdio oko Sarajeva. Avioni su bili vojni, bez sjedišta, ljudi su u njima putovali sjedeći na podu. Većina aviona otišla je za Beograd. Potom je aerodrom zatvoren. Tada je moj brat prestao da nagovara blagoslovenku da se presade ne neki drugi dio planete. Ona nije htjela da se odvaja od svojih doktora. Kasnije će saznati da su se njeni doktori odvojili od nje. Jedan je ranjen, drugi odletio, a treći ostao na srpskoj strani. Mladi bračni podstanarski par došao je u Muzej, jer se u njihov podrumčić uselio gazda. Podrumi su, zbog granata kojima je grad tih dana zasipan kao konfetima, odjednom postali naj¬traženiji stambeni prostor.
Sa sobom su doveli i svoje prvo dijete, psa Snifija, dvogodišnjeg aristokratu dalmatinske rase. Aristokrata kažem jer je mama svojevremeno primijetila da se njemu jednom zna više predaka i koljena unazad, nego svima nama u Muzeju zajedno.
Osim naše porodice, o kojoj ću nešto više napisati na sljedećim stranicama, u klub konačara upisani su još i portir Brkić i njegov prijatelj Julio. Obojica su u prošlom ratu bili partizani.
Zovem se Maja. Ovo što pišem, biće roman u obliku dnevnika, a možda i nova forma – dnevnik u obliku romana. Još nisam odlučila. Ovo pišem zato što mi nije ostalo ništa drugo. Ne idemo u školu, ne gledamo televiziju, ne izlazimo iz podruma. Iz podruma ne izlazimo zato što je gore rat. Rat se vodi između Srba, Hrvata i Muslimana. Davor kaže da se rat vodi zato što Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, a Muslimani nemaju Muslimaniju. Svi misle da je pošteno da je imaju, ali se niko ne slaže gdje bi joj bile granice. Tata kaže da je Davor magarac i da se rat vodi zato što Srbi i Hrvati hoće da podijele Bosnu i pobiju i rastjeraju Muslimane. Ja ne znam šta da kažem. Neke mi stvari nisu jasne. Zašto, na primjer, Srbi naoružane Muslimane koji nose crvene fesove zovu zelene beretke? Ili, zašto Muslimani Srbe koji nose crvene beretke zovu beli orlovi? Kakva je razlika između ustaša i četnika? (Četnici imaju bradu, koju nose kao siperak. Oni po svemu liče na pravoslavne popove, samo što popovi imaju veće trbuhe. A ustaše liče na dimnjačare.)
Ne! Mislim da neću biti u stanju da jednom prosječnom stranom čitaocu objektivno i nepristrano rastumačim zašto se ovdje vodi rat. Vjerovatno se, kao i svi ratovi, vodi radi osvajanja teritorija i pljačke. Ali zašto se jedan grad od pola miliona stanovnika bombarduje iz dana u noć sa okolnih brda, na to nemam nikakvo vjerovatno. Zašto bi neko (u našem konkretnom slučaju srpska artiljerija) rušio kuće, palio biblioteke, lomio munare i jablanove oko njih?
Zašto ovog proljeća umjesto trešanja djeca beru gelere i trampe ih kao salvete, sličice ili značke? Zašto, na kraju krajeva, kad već živimo u Muzeju, umjesto u krevetima begova i bogatih Sarajlija spavamo na nosilima civilne zaštite, u hladnom i vlažnom podrumu? (Na posljednje pitanje znam odgovor: zato što je tata dušecima i jorganima nafilovao prozore, u cilju zaštite konačara u slučaju iznenadnih granatiranja.)
Moj tata ima pedeset godina i jedan od najširih razdjelj¬aka u gradu. (Stilska figura: eufemizam.) Istoričar je po struci i direktor Muzeja. Na leđima nosi široka i malo pogrbljena ramena. Smršao je, pa odjeća oko njega landara i visi. On zbog toga izgleda neuredan, iako je, na primjer, jedan od rijetkih muškaraca u ovom ratu, i jedini u Muzeju, koji se redovno brije. (Ušteda na vremenu, jer se rijetko češlja?) Prvih dana rata putovao je kroz čitav grad, kući i u Muzej, loveći vatrogasne kamione i smetljarska vozila da ga, zajedno sa grozdovima ostalih ludaka-pješaka provezu kroz unakrsne vatre, zadimljene minoskoke. Zahvaljujući tome, početak rata ja sam zamišljala kao prvomajsku paradu oživljenih spomenika, na kojima se bronzani i mermerni partizani raskrečenih nogu i ruku upinju da ne padnu sa postolja.
Druga zanimljiva ličnost je moja mama. Ona je vegetarijanka iz reda makrobiotičara, mada povremeno zgriješi pušeći uz kafu. Vitka je zahvaljujući jogi. (Joga je navika da se čačkajući nožnim palcima uši pozdravlja Sunce mnogo prije nego što se pojavi.) Ustaje prva, liježe posljednja. (Ja dakle samo pretpostavljam da ona uopšte spava.) Za ovih nekoliko sedmica?, mjeseci?, godina?, učinila je da se Muzej počne ponašati kao dom.
Treća zanimljiva osoba je moj brat, koji je sin moje mame, ali nije sin moga tate. Mama se, naime, udavala više od jednog, a manje od tri puta. Moj brat Davor radi na Radiju, kao reditelj radio-drama, iako je diplomirao filmsku režiju. Radio-drama je ono što se može čuti na radiju kad se pokvari televizor i kad je na prvom programu klasična, a na drugom ozbiljna muzika. Od svega što je režirao meni se najviše sviđala rubrika Fantom, kad se sam javljao u program i glupao luposti. Na primjer, kada je pokrenuo akciju za uvođenje novokomponovanih pjesama u čitanke. Jednu sam i ja zapamtila: U mraku kafića srela sam mladića, prsten mi je stavio i u bijelo zavio. Moj je mene obukao Raif, svu u svilu i kadaif.
Ovo sam citirala i da bih navela jednu njegovu karakternu crtu, a to je ironija. On je uvijek protiv, u svemu nalazi nešto ružno, glupo, primitivno. Zbog toga je ponekad do¬sadan. Visok je, mršav, nosi naočare, a kad ne radi na Radiju posao mu je da služi svoju suprugu i da nervira moga tatu.
Kad sam već spomenula svoju snahu: ona je u četvrtom mjesecu drugog stanja. To joj se desilo ovako: kao diplomirani arhitekta zaposlila se na benzinskoj stanici, gdje je jednog lijepog i sunčanog dana podigla brisač, ostrugala poginule muhe i ugledala lice svog budućeg supruga, koji joj je u tom trenutku pružao i svoje naočare. Poslije mi je priznala da su joj se dopale njegove kravolike oči. (Ja bih rekla vololike.) Bio je to ujedno posljednji put da je u njegovom prisustvu ona prala i strugala neko staklo.
Mamina mama, Greta, izgleda kao da ima mnogo više godina nego što ima, ali se ponaša kao da ih ima mnogo manje. Što se najviše vidi po ponašanju za stolom, kada sebi prva sipa, srče, otima se za okrajak iako nema zube, i bira uvijek najbolje komade iako u stvari jedva vidi. To joj daje za pravo da stoji za stolom i zabada nos u svaku zdjelu koja se iznese. Ne odvaja se od nekog starog kofera, koji zapravo i nije kofer, nego nešto između škrinje, limene kase i postmodernog ženskog nesesera.
Baka, dakle, jedva vidi, ali zato skoro nikako ne čuje. Zbog toga govori tako da je razumiju samo uvježbani slušaoci. Rečenica: danas sam išla da kupim novine, u njenoj interpretaciji izgledala bi nalik na ovo: išla novne, išla kupim kupim novne danas. (Ja ću za svoje čitaoce njene replike simultano prevoditi.) Čudno je kako ona, međutim, kad vam se unese u lice, odlično razumije sve što joj se kaže.
Moja baka, među konačarima u Muzeju, nije najstarija. Stariji su Brkić i Julio. Obojica su koščati, sijedi i visoki. Brkić oblači džemper i vjetrovku, Julio odijelo i kapute. Brkić zapušta bradu i brkove, Julio ih njeguje. Brkić govori malo, Julio mno¬go. Brkić je u Muzeju još od prije rata, radio je tu kao noćni portir. Julio je došao nakon što mu je granata prošla kroz frižider, tri sobe i rukopis doktorske teze. Teza je imala naslov Skojevski pokret i poslijeratna omladina.
Još nisam odlučila hoće li ovo biti roman ili dnevnik. Za slučaj da bude roman, morala bih početi opisivati i neke događaje. Naš Profesor književnosti više puta je govorio da bez događaja nema fabule, a bez fabule nema priče. Danas su se desila dva događaja koja mogu biti početak fabule. (Fabula je niz događaja povezanih uzročno-posljedičnim vezama i izlože¬nih po hronološkom redu.)
Prvi događaj zbio se sinoć. Davor je donio magnetofon. Svi smo se sakupili u portirnici, koja je najsigurnija nadzemna prostorija u Muzeju, jer nas u njoj od granata dijele najmanje dva debela zida i najmanje dvije betonske ploče. Davor je dobio zadatak da o nama u Muzeju snimi radio-emisiju. Brkić je odmah odbio. Rekao je da ne voli mikrofone, pa makar ih i video dok govori. Davorova supruga nije ništa rekla, ali joj se na licu vidjelo da zamjera mužu što je izabrao radio-medij, koji nije u stanju prikazati sve muke koje ona trpi na svom putovanju kroz drugo stanje. Baka je rekla da je i drugim trudnicama teško. Moja snaha je odgovorila da to što je drugim trudnicama teško, od toga njoj nije nimalo lakše.
Ja, takođe, naravno, nisam pristala da učestvujem u ovom radiofonskom projektu. Čvrsto sam mu dala do znanja da na mene više ne može računati kao na simbol mladalačkog gledanja na svijet, jer se ja, otkako je rat u moju dušu urezao duboke ožiljke, više ne smatram i ne osjećam mladom. Uostalom, svaki dan poneki penzioner ili pjesnik objavi apel u ime stotina i hiljada djece, pa neka zamoli njih za uslugu. Mama se, da joj sin ne ostane bez emisije, ponudila da ukaže na štetnost mesa u ishrani čovjeka koji zbog dužine debelog crijeva spada u biljoždere, ali je Davor pogledom zamolio da prekine prije nego što uopšte počne.
Tako su ostali samo tata i Julio.
Tata je od one vrste ljudi koji i pred ulazak u klozet razmatraju sve okolnosti pod kojima ove, a ne one novine zaslu¬žuju da uđu zajedno s njima: Ono što bi on htio reći, on će prvo skicirati. Napisati teze.
Davor bi volio da čuje nešto o prvim danima rata. Kad se tata suprotstavio naoružanim lokalnim grupama, koje su provalile u Muzej da uzmu neke primjerke trofejnog oružja.
Uzeli su samo partizanski mitraljez i neki džepni minobacač. Sve skupa nije vrijedno priče.
I tako sam bila u prilici da čujem Julija. (Nakon dva minuta Davor je isključio magnetofon, jer Julio priča ovako: Nas dva smo bili podstanari, i plaćali smo kiriju dva dinara, ne, dinar i osamdeset, svakog prvog unapred, a tad je plata bila sedam i šest trinaest, i pet osamnaest dinara i trideset para, to znam jer se sećam spiska, ko da ga sad gledam, pola plavom mastiljavom, a pola crvenom, tad još nije bilo hemijskih olovaka, pisalo se perima, ali nije bilo mastila, pa se narod dovijao, ja sam jednom cedio jastuče za pečate, u to doba je bilo pečata ko salate. Nije bilo stola bez pečata. Pečat na pismo, pečat na rešenje, pečat na svedočanstvo, pečat na ulaznici, pečat na cedulji. Ljubavno pismo pišeš, ako nisi imao pečat da udariš, piši propalo. Šta ćeš, narod nepismen, pa voli da vidi pečat. O čemu sam ja ono? Aha, nas dva smo ti bili podstanari. U Beogradu. Posle rata su svi partizani išli u Beograd, to ti je bilo ko spavanje posle ručka. Ko nije došao u Beograd posle rata, posle je imao muke da dokaže i da je u ratu bio. I tako, nas dvojica podstanari, u centru, ulica se zvala, zvala se… kako se ono zvaše… Broj sedam, a neki je pisac bio…
Naravno, ja ću za svoje čitaoce izvući suštinu. Julio i Brkić poznaju se još iz rata. Obojica su bili u partizanima. U Beogradu su se zaljubili u istu djevojku. Bila je pod sumnjom da je sarađivala sa agresorom. (Tada Nijemcima, tzv. Švabama.) To jest da mu se davala. Zajedno su joj pomogli da dobije pasoš i ode, a onda je Brkić zbog toga zatvoren. Julio je nastavio karijeru, i bio uspješan funkcioner i diplomata, i brinuo se za Brkića kad je ovaj opet izašao na slobodu. Našao mu je posao u nekoj štampariji, na održavanju mašina. Potom je Julio bio ambasador, Brkić je napravio splav i stanovao na njemu. Onda se Julio vratio i namjestio u Sarajevu. Brkiću je izgorio splav i sve na tom splavu. Julio ga je onda pozvao sebi i našao mu posao portira u Muzeju. To je bilo prije desetak godina. Sad su, na kraju života kao i na početku, obojica proleteri.
…Ulica se zvaše Sime Matavulja Sarajlije.
Davor je pitao (vidi se da je moj brat) znaju li šta je bilo sa djevojkom, ali tada je ušla moja snaha i pitala ga hoće li još dugo?
Zašto?
Zato što joj je još jutros obećao da će istrijebiti odlinjale Snifijeve dlake iz ćebadi i ćilima, i očistiti svoje cipele. Ona bi to uradila ali ne može, pošto čuva trudnoću i mora da miruje. (Dakle ne bi smjela ni da se svaki čas penjka iz podruma gore da bi ga zvala da siđe dolje.)
Na momente me duboko dirne i razočara saznanje da moj brat svoj talenat istresa u vidu prašine iz ćebadi. A do očajanja me dovede pomisao na to koliko je umjetnika u guranju kroz život bilo primorano da kistove zamijene četkom za cipele.
Moj brat je onda ustao, ugasio već sat vremena ugašeni magnetofon, i otišao u svoj bračni podrum.
Njegova supruga nije željela, dok se to još moglo, da odleti ili se odveze iz grada. Zbog te njene odluke ljudi je smatraju herojem. (Trudne žene nije uobičajeno smatrati budalama.) Ali glavni teret, po mom mišljenju, nosi moj brat. On sluša vijesti i njoj prepričava samo one podnošljivo grozne. On guli jabuku i jede koru, a njoj reže kriškice. On okreće brojeve telefona i traži lijekove, dijagnoze i savjete za njene simptome. On je išao kod prijatelja da posudi vagu dok još u Muzeju nije bilo ni dušeka. On je prvi u Sarajevu počeo da mijenja ameri¬čke dolare za toalet papir. I napokon, on je jedini sjedio u podrumu kad su svi iz prkosa izlazili na ulice, i jedini je izlazio na ulicu, da traži tablete, kad su svi iz straha sjedili u podrumima.
Moja snaha, Sanja, uspjela je da nas uvjeri da je njihov brak njihov problem, tako da mi našeg Davora gledamo sa druge strane stola kao da je sa druge strane filmskog platna. Zato mu ponekad dajem za pravo kad počne da brani svoju teoriju o tome kako smo svi mi ovdje taoci, podjednako, i onih koji nas napadaju i onih koji nas brane.
Nakon što je intervju Davorovim odlaskom okončan, treća smjena tobdžija sa brda navalila je udarnički i otpočelo je jedno od najžešćih granatiranja grada. Svi smo strčali u podrum, samo su tata i Brkić ostali u portirnici da pripaze na vatru ili požar. Ujutru smo na zidu iznad glavnog ulaza ugledali rupu, a na podu pod nogama komade cigle kako vire iz ćilima od prašine. Ako ovo bude roman, možda ću mu dati naslov Nebo usred zida.
Ovaj rat traje već skoro dva mjeseca, a ja još nisam opisala kako to u stvari izgleda. To je zato što se ne može pisati dok se sjedi u mraku, u podrumu, dok se iznad i oko tebe tresu zidovi i temelji. A kad to, ponekad, prestane, onda sve izgleda besmisleno. Pogotovo vođenje ovakvih zabilješki. Danas sam, međutim, sebi dala riječ.
Postoji veliki broj teorija koje se ne slažu oko toga ko je započeo i zbog čega ratuje, ko je kriv i ko nevin, ko se brani, a ko napada. Ono što je izvjesno, to je da ratuju tri naroda: Srbi, Hrvati i Muslimani. Strani čitalac se sad s pravom može zapitati ko su oni, i u čemu se razlikuju. Kao što se ja, na primjer, pitam u čemu se razlikuju Buri i Pigmeji.
Dugo sam razmišljala u čemu se, dakle, razlikuju Srbi, Muslimani i Hrvati. Jezik im je isti, živjeli su u jednoj državi, imali su isti novac, vjenčavali između sebe. Jedino što sam pronašla, to je vjera. Srbi su pravoslavci, što znači da su ostali krivoslavci. Muslimani su pravovjerni, što znači da su ostali krivovjerni. Hrvati su katolici, što znači da su ostali protestanti. Ako dalje pokušam da budem logična, rat se znači vodi zbog različite vjere. To jest, vode ga vjernici. Protiv koga? Protiv nevjernika. Zapetljala sam se. Bolje da pišem o onome što vidim.
A od svega što vidim, u polumraku iza zakovanih prozora, između dva strčavanja u podrum, najviše mi se dopada ono zbog čega sam i prije rata dolazila u Muzej: maketa starog dijela grada, tzv. čaršije. Na njoj je sve onakvo kakvo je nekad bilo, i kakvo se nikad nije ni mijenjalo: uske ulice ispod širokih streha, visoke munare između jablanova, i krošnje lipa oko Sahat-kule. Stojim pored staklene vitrine i čas sam i sama neg¬dje dolje, pored dućana, na bijeloj kaldrmi, u nekom drugom i ljepšem vremenu, a čas opet iznad svega toga kao anđeo za¬ka¬tranisanih krila. Tu pojavu nazvala bih zonom Četvrte dimenzije.
Na maketi nema Muzeja iz dva razloga. Prvo, jer je sagrađen kasnije, u doba Austrije, a drugo, jer se nalazi na brdu i iznad same čaršije i nad onim njenim dijelom koji maketa prikazuje.
Muzej ima dva unutrašnja dvorišta, atrija. Prvo i veće okruženo je kolonadom, iza čijih stubova, u vitrinama, leže eksponati iz predistorijskog perioda. U sredini atrija je vrt, sa stećkom koji viri iz grma ruža. Drugo dvorište, takođe pravougaono, do kojeg se prolazi kroz salu sa maketom i još nekoliko hodnika i stepenica, manje je, popločano, i kao stvoreno da se pretvori u ugodnu terasu za dnevni boravak. (Što su konačari i učinili.) Čitavo dvorište podsjeća na pozorišta u kakvim je publika gledala premijere Šekspirovih komada. Siromašnija publika mogla bi u parter ući kroz nekoliko vrata otvorenih u tri zida, a bogatija bi predstave mogla gledati kroz prozore na prvom spratu, koji se jedan do drugog ređaju oko čitavog dvorišta.
Zgrada je sagrađena 1887. godine, u pseudomavarskom stilu, prema projektu Karla Paržika, kao Šerijatska sudačka škola. Ima tri ulaza. Kroz glavni, pa niz stepenice, silazi se u čaršiju. On je sada zatvoren. Kroz sporedni se može izaći u vrt koji pripada Muzeju, a kroz službeni, pored portirnice, na ulicu koja je, teorijski, najmanje izložena cijevima sa brda. I mi, i ostali korisnici našeg podruma, koristimo ovaj posljednji.
U podrumu sjedimo na sanducima, uvijeni u ćebad. Sve liči na putovanje drugim razredom noćnog voza. Kad padne granata, zatutnje zidovi i podovi i negdje iznad nas ciknu stakla. Svi se zgrbe, zabiju glave u ramena a brade u ćebe, među šake skrštene na grudima. Čak i baka, koja svakih petnaest minuta pita hoćemo li gore, jer je njoj dosadno. Tako je naime bilo dok joj nije nabavljen televizor. Budući da ona ne vidi dobro, primakne se uz sami ekran i izgleda kao da njuši sliku koja bi se prije rata vjerovatno zvala smetnje na vezama ili opet nam je vjetar okrenuo antenu.
Zato je Brkić na kraju antenu sklepao od aluminijuma i bakarne žice, a Julio baki donio dvogled, kroz koji ona može pratiti program i sa do juče nezamislivih nekoliko metara udalje¬nosti. Sad oni koji ne vjeruju svojim očima mogu da vjeruju televizoru.
Za trudnicu smo napravili krevet, na kojem ona najčešće leži ukočena, sa izrazom na licu koji otprilike znači da porod samo što nije počeo. Moj brat sjedi pored nje i drži je za ruku. Snifi sve vrijeme pokušava da se ugura između njih, i to, naravno, ispod ćebeta. Kad se naljute na njega i istjeraju ga, onda on odšeta, a zajedno sa njim odšeta i ćebe kojim su bili pokriveni. Špica filma Snifi od Arabije emituje se nekoliko puta u toku noći.
Mama uglavnom stoji pored vrata i čeka da tata siđe. Julio sjedi i kibicuje bakin pasijans. Pritom razgovara sa Brki¬ćem, koji povremeno siđe, da se ogrebe za cigaretu. Sasvim slučajno čujem razgovor koji bi mogao biti početak zapleta, ako se odlučim da ovo što pišem bude roman.
Lepa para i gvozdena vrata otvara. Julio bi, sa svojim vezama i poznanstvima, mogao zaustaviti rat. Samo kad bi izašao iz grada. Ovde, u Muzeju, ima i nakita, i starog novca, i poštanskih maraka, i slika, i starog oružja, svega… (Julio nudi Brkića polovnom kutijom cigareta.) Ne misli on da opljačka Muzej, bože sačuvaj, uzeo bi samo nešto malo. Rat je, ne bi niko ni primetio. Pala granata…
Ne može. Dok je Brkić čuvar.
Svaka čast Brkiću. Društveno je društveno. Ali ima u Muzeju i privatnog nakita. Na primer, Gretino koferče. Šta misli on, koliko ima unutra?
Zaista, šta je sa koferom moje bake?
Pitala sam mamu šta baka čuva u njemu. Odgovorila je da ne zna. Kofer je limeni, crni, manji od aktovke, sa bravicom na koju baka stavlja katanac. Ključ drži na lančiću oko vrata. Iz stana u plamenu ponijela je samo torbu i ovaj limeni neseser. Znam da je ostavila albume sa fotkama, svežnjeve pisama i svjedočanstva. Nakit je nosila na sebi, bočice sa mirisima u tor¬bi. Ne vidim šta bi još moglo biti sakriveno ispod crnog lima.
Julio mi je pustio baju. Ako je tačno da su Jevreji bogati, a moja baka je Jevrejka, onda nije sasvim van pameti da moja porodica ima neko blago, za koje ja do svoje dvadeset prve ne treba da znam. To objašnjava zašto moja mama odbija razgovor na ovu temu.
Brkić ne viri u tuđe kofere.
Ako se sve sabere i oduzme, Greta je njima dužna.
Ovo nisam razumjela. Možda nisam dobro čula. Počeli su da govore tiše. Onda je Brkić ugasio pola cigarete, što je poprilično nevjerovatan događaj. (Kao kad bih ja ostavila pola čokolade.) Prije nego što je otišao, Julio mu je pružio ruku: Da se klade?
Brkić je prihvatio, i izašao.