Druga od pet razglednica iz Njujorka, 2008.
Dragi Uredniče,
Vjerovaću da znaš šta radiš kad nastavljaš objavljivati moje impresije iz Njujorka, i neću više trošiti papir na sumnju da to stvarno nekoga zanima. Prelazim žurno na obećani izvještaj iz Muzeja moderne umjetnosti, u daljem tekstu Moma (amer. MoMA).
Ulaz košta oko 27 bamova, što je čista pljačka, iz dva razloga.
Prvo, tri kontrolora na ulazu su ležerni (amer. cool), tj. ne udubljuju se u sadržaj karte, ništa ne precrtavaju, ništa ne cijepaju i ništa ne otkidaju, pa se možeš provući i s nekom već upotrebljenom. Ali to sam otkrio kasno, kad već nisam imao dovoljno dana da pokažem Americi šta je bosanska pamet.
Drugi razlog je dublji; muzej je velik, i pun ko šipak umjetnina, pa nema šanse da sve vidiš u jednom obilasku. Kad nakon dva, tri sata izađeš nazad u gradsku vrevu, na vruć asfalt i vreo vazduh, jedino što osjećaš nije zadovoljstvo nego mučnina. (Kao kad imaš priliku kakva se pruža par puta u životu, da jedeš sa švedskog stola površine teniskog igrališta tone đakonija od kojih si pola vidio prije toga samo na filmskom platnu i magazinskom papiru. S tim što kavijar možeš povratiti, pa se stolu vratiti, a s Vorholom i Pikasom nema se kud.)
Čim prođeš pospanog Kerbera i pun uzbuđenja (valjda se tako osjećaju hadžije kad stupe na svetu zemlju) ustrčiš sve po tri stepenika na prvi sprat, prvo što vidiš je – stupski buvljak. Dobro, malo pretjerujem; ali poređenje nije sasvim bez smisla. Cijeli veliki hol pokriven je kolekcijama stvari iz smeća, kakve se nude u pratećem sadržaju auto-pijace. Nema šanse da to ne vidiš, ili da zaobiđeš. MoMA je muzej kome je razmišljanje važnije od divljenja. Dužnost ti je promisliti ko danas ima toliko vremena da ga potroši na sakupljanje, čišćenje i slaganje ovolikog otpada? Šta je sve pametnije i korisnije mogao umjetnik uraditi u svom životu! Da li smeće prestaje biti smeće kad se uredi i poređa, i kad se stavi na pristojno i važno mjesto?
Nije li to slučaj i s ljudima? Obučeš šljamu odijelo, upišeš ga u stranku, vežeš mu kravatu, daš šofera, posadiš ga na neki položaj, i već je to uzoran građanin i narodni predstavnik, kome plaćaš svaki dan da ga gledaš i da se pitaš šta tu radi i kako se tu našlo.
Ali možda kustos nije u mislima išao ovako daleko, čak do Balkana. Možda je on razmišljao estetički, a ne politički. Možda je ovo prva lekcija uvoda u modernu umjetnost; da nema forme bez ideje, a da je svejedno ko prvi do nje dođe, stvaralac ili gledalac. Naravno, odmah ti noge otežaju od pitanja šta je uopšte umjetnost. Da li je konj svezan za ekser o koji se u galeriji kači slika kobilino ili umjetnikovo djelo? Ili je i jedno i drugo? Da li ga umjetninom čini ekser? Vrijedi li ekser u muzeju više od eksera u potkovici? Ako te neko opali potkovicom u potiljak, je li to sreća ili nesreća? Ako te opali u galeriji, a ne na livadi, je li to onda performans? (Pametan bi Bosanac na ovom mjestu halalio dvadeset dolara i istrčao vani preskačući sve po šest stepenika, ali ja, priznajem, nisam bio na visini tog oksimorona. Tj. nastavio sam i hodati i razmišljati, iako će se većina kompetentnih čitalaca ovdje složiti da bi bolje bilo da nisam. Oni koji se u modernu umjetnost razumiju već nervozno stružu koljenima, šta sve nabrbljah u deset redova. Priznajem da me pomalo grize i savjest; koliko bi studenata likovne akademije dalo oba oka da može vidjeti ovo što ja sada gledam! Jer oni sigurno ne bi, kao ja, u svakom bjelosvjetskom smeću vidjeli našu demokratski izabaranu vlast.)
MoMA ima četiri ili pet spratova. Nisam siguran jer mi se već na početku drugog počelo mantati od žeđi, umora i razmišljanja. Znam da je na zadnjem, ili predzadnjem, restoran s isto tako visoko postavljenim cijenama. Onako zamantanom učinilo mi se da je sasvim nepotrebno trošiti novac na flaširanu vodu, koja je jednako bljutava kao i ona iz česme. Ko se jednom napije vode sa Baščaršije teško će utoliti žeđ ekološki recikliranom vodom. (Ne piše iz čega recikliranom, po ukusu vjerovatno iz klima-uređaja. Ali i međutim! – vidiš Ti koliko ja koristim Tvoju dobrotu? Ti me plaćaš za tekst o umjetnosti, a ja pišem o fiziologiji. Istina, mogao bih sada tu nešto improvizovati, pa zaključiti kako MoMA nije mjesto gdje se žeđ za umjetnošću utoli, nego se naprotiv razgori – može li se žeđ razgorjeti? Nije li ovo stilski preslobodno? – ali svako pismen uhvatiće me u muljanju. Zato ću od sada samo konkretno!)
Na istom spratu na kome je buvljak nalazi se velika soba bijelih zidova sa štraftom po sredini, kakva ostaje i u sobama na zaostroškoj rivijeri, nakon sezone. Samo što je u Podaci ili Bristu crvena, od krvi prolivene u ratu Bosanaca i komaraca, a u Momi crna, od flomastera koji dobiješ da njime povučeš crtu u visini svoje visine, i upišeš uz nju svoje ime i datum mjerenja. Nekoliko hiljada potpisa, a sigurno isto toliko i tisuća, svjedoči o najmanje dvije stvari. Prvo, turista ostaje turista uvijek (TUTU), pa i u muzeju moderne umjetnosti – najsretniji je kad može ostaviti svjedočanstvo o svom bijegu iz okova svakodnevice u djetinjastost. Drugo – prosjek dominira. Ja sam, osim ovoga, dopustio sebi da uporedim crte i potpise s repom komete, u negativu, ali dalje u razvijanju analogije nisam otišao, jer mi se ono smeće još motalo po glavi.
Žurim da završim, ako još ima strpljivih i ljubaznih koji ovo čitaju.
MoMA je dom Vorhola, Pikasa, Matisa, Mondrijana (da ne nabrajam, ima sve na internetu, sajt je odličan, ko nije snob i kome original nije fetiš samo radi gledanja ne mora ni potezati preko okeana) i svaki od njih zaslužuje dubok naklon i dug spomen. Ali tome ovdje nedostaje prostora, a bogami i kuveta. Jer je frustracija ono što baca sjenku na radost zbog posjete Momi. Kad izađeš, klecavih koljena pod teretom utisaka, jasno ti je koliko je oštra granica između umjetnosti i smeća (čitaj: bogatstva i siromaštva) i s koje strane te oštre granice je tebe rodilo i ostavilo.
Vozdravlja Te from NY, TUTU
