Četvrta od pet razglednica iz New Yorka, 2008.
Dragi Uredniče,
Panorama New Yorka noću nije u standardnoj ponudi lovcima na gradske atrakcije. Terasa s koje je moguć ovakav pogled ukotvila se na desnoj obali Hudsona i na nju ne možeš nabasati cikcakajući po Manhattanu. Moraš imati sreću da te neki insajder strpa u kola i proveze kroz jedan od nekoliko tunela ispod rijeke.
Već tu, s megatonama vode nad glavom, počneš gubiti tlo pod nogama – ono čvrsto tlo nabijeno od malog znanja i velikih predrasuda.
Posumnjaš, naprimjer, u svjetski značaj Višegradske ćuprije. Andrić je mostove poredio s anđelima koji raširenim krilima spajaju strme obale, ali gledajući ovaj na Drini zapušteni ne možeš a da anđele ne zamišljaš kao pokisle kokoši. Možda najviše zato vrijedi putovati daleko: iz daljine se domaće stvari vide manje, i sve velike istine kojima nas je učilo od kolijevke pa do roba raspućkaju se kao mjehurovi od sapunice.
Stojiš tako na terasi iznad Hudsona i pitaš se: zašto tvoji sunarodnici tako živo daju život za komad krpe na drvenom kolcu, a tako mirno ga provode puštajući da pred njima i pod njima propadaju mostovi i pruge? A onda se, tu pred zidom od svjetla, sjetiš opkoljenog grada, i povrataka s linije u dolinu u kojoj tek tu i tamo čkilje žarulje prioriteta, sjetiš se mraka i zime i straha, i zvijezda u koje si gledao tješeći se: da Njujorčani TO ne mogu vidjeti, da je nebo nad njima obezviježđeno elektrikom, da nisi jadan nego izabran, da je tebi a ne njima dato da spoznaš bit suštine. (Koja budalaština!)
Pa i sada, dok stojiš na toj terasi, superiorno glup, zamišljaš kako iza tih osvijetljenih stakala, u devet navečer, kapitalizam proždire svoju djecu. Zamišljaš Kiklopa koji ih ne pušta van iz office-a, nego ih guta jednog po jednog, tjerajući ih da se, dok čekaju svoj red, igraju i vesele, vježbajući team building. Trče s kašikama u ustima i jajima u kašikama slalom između automata za kafu i Coca-colu, dok im se znojave fleke šire ispod svilenih pazuha, a sretne grimase mrznu na licima. Prosto ti se nametne zaključak da je veća sreća biti nezaposlen u Sarajevu nego zaposlen na Manhattanu.
Nemaš prihoda, nikome si od koristi, truneš ispred televizora i kradeš bogu dane, ali imaš svoj ponos i niko te ne zajebava poslije radnog vremena. Kad osjetiš kako si jadan i malen, izađeš na ulicu i blokiraš saobraćaj, i prepoloviš grad, i onda si opet malo jak i važan. (Glasamo mi i listićima, ali u kamen imamo više povjerenja.)
Da su nam ulice bile blokirane zbog radova koliko su bile zbog štrajkova i delegacija, ne bismo hodali po blatu i vozili po rupama, i tresli se u tramvajima kao u groznici. Gledaš ova svjetla s terase iznad Hudsona i nekako ti postaje jasno koliko je gust mrak u tvojoj zemlji. Rijeke prljave, pruge razvaljene, autoput ko slijepo crijevo, po krovovima raste drveće, nezaposlenih sve više i više, a vremena i nade sve manje i manje. I ne bez jeze prisjećaš se lekcija iz marksizma, o tome kako kapital smanjuje nezaposlenost: kad nema dovoljno lopata, podijeli oružje. Onda se smanji broj nezaposlenih, a oni s lopatama imaju više posla.
Andrić je negdje napisao da se ljudskog lica i zvjezdanog neba čovjek nikada ne može nagledati. Možda se iz našeg mraka nebo vidi jasnije, ali s licima u NY-u stvar definitivno stoji puno bolje. Ima ih svih boja i šminki i frizura. Govore stotinama jezika i naglasaka i hodaju u stotinama različitih ritmova. Prosto u ime svoje djece zavidiš njihovoj: ona uče, gledajući, da su ljudi različiti izvana, ali jednaki unutra. A naša, slušajući, obrnuto.
Istina, ovo su sve razmišljanja jednog turiste, a još sam ti u prvom pismu napisao da su turisti najveće ćurke među ljudima. Zato ću završiti šetnjom kroz boje: Times Square je jedno od njujorških raskršća kakvo bi se kod nas zvalo Trg Bana Alije Karađorđevića; dakle centar. Budući da ljudi ovdje završavaju s poslom u devet, izlaze u ponoć. I dernek je do ujutru. Rade radnje kao u Kairu za Ramazan, svijetle reklame, pokretna slova klize na sve strane; čitaš vijesti stare jednu minutu, slušaš glumce koji te pozivaju na ponoćne predstave, bljeskaju foto-aparati i smije se mladost s rancima na leđima i bocama vode u rukama, lopovi ti nude ukradene stvari, mirišu sosovi sa stotinu začina, a ti koračaš kroz tu gungulu razrogačenih usta i očiju, kao Odisej pored ostrva sirena ili još tačnije, još tačnije! – između Scile i Haribde.
Između bogatstva koje se besmisleno rasipa i siromaštva u kojem se besmisleno umire.
