Proza

Vozdra from NY: Klupus in fabula

Treća od pet razglednica iz Njujorka, 2008.

Dragi Uredniče,

Jedan od najboljih načina da čovjek dođe na ostrvo Manhattan je – pješke. Ako je odsjeo u Brooklineu, onda je najbolji način – preko Bruklinskog mosta. Ta šetnja zaslužuje jedno posebno pismo.
Pješačenje iznad East Rivera, s brodovima i autima ispod nogu i s helikopterima i žicama iznad glave traje dvadesetak minuta, i sasvim je dovoljno da se sprijateljiš s Njujorkom. Nakon što nisi čuo policijske sirene, nakon što niko nikog nije upucao pred tvojim očima, nakon što te harlemovci s kapuljačama na nikolsonkama nisu orobili (a bio sam za svaki slučaj spremio lozinku Tito – Jugoslavija!) shvatiš koliko su ti serije nagrizle mozak i koliko ti je glava puna predrasuda.
Naprimjer, da je Sarajevo superioran grad.
Jer, dok hodaš po tom mostu, koji ima dva nivoa (daščana staza za pješake i bicikliste montirana je iznad kolovoznih traka) vidiš šta znači miroljubiva koegzistencija u praksi. Kod nas ako si pješak i pada kiša ili se topi snijeg, samo ako se obučeš kao ribar možeš gdje si krenuo stići suh. Ne radi se tu samo o materijalnom siromaštvu grada, nesposobnom da pokrpi rupe i protjera baruštine s kolovoza, nego i o duhovnom siromaštvu vozača. A na biciklu do Ilidže najsigurnije ti je tramvajem.
U Brooklineu, tog jutra, u jednoj ulici kao iz filma, onoj sa visokim stepeništima na ulazima, i s drvoredima i autima parkiranim s obje strane, u zoru (dobro, malo pretjerujem, u devet) zatekao sam neobičan prizor: svi su auti s desne strane stajali parkirani na sredini kolovoza. Prvo sam pomislio da je neki štrajk (jer šta bi drugo Sarajlija mogao pomisliti kad vidi nered u saobraćaju), a onda shvatio da je to zakon. Svi moraju utorkom, recimo, preparkirati vozila, da bi smetljarski kamion prišao bliže frontjardima i radnici lakše i brže istresli smeće iz kanti. Inače bi se provlačili između parkiranih automobila, možda neki ogrebali kantom… Jednostavno, ne? Samo se treba sjetiti i dogovoriti. Treba ponekad i pametnu stvar uvesti u običaj, a ne po svaku cijenu zadržavati glupe.
A kod nas ne mogu se stanari jednog ulaza od šest stanova sjetiti da plate stanarinu, ne mogu se dogovoriti kako da parkiraju tri auta da hitna pomoć može proći ako zatreba. Nije ovdje (tu, u Bosni), bojim se, mozak nagrizen samo serijama.
U panorami grada nema kupola s krstovima, nema tornjeva bogomolja. Na suvenirima sa siluetom Njujorka, na razglednicama, majicama i magnetićima, nema bratski u buketić uvezanih krstova, zvjezdova i polumjesecova, ali to ne znači da su ljudi bezbožnici. Naprotiv, sudeći po statistikama, većina u nekog vraga vjeruje. Ali se ne razlikuju samo po tome, nego i po boji kože, po jezicima koje govore, po bojama koje nose… U Njujorku različitost doživljavaš kao lakoću i ljepotu, jer je prirodna. Kod nas je izmišljena, i zato je teret. Stalno je nešto moraš isticati, naglašavati, voditi računa o njoj, ko Kerum analizirati prezimena i gurati ljude u pretince. (A od pretinca do Jasenovca, Dretelja i Omarske kraće je nego od Brooklina do Manhattana…)
Pogled s mosta na grad vrijedi svakog žulja koji nabiješ. Lijevo je Downtown, desno Uptown, lijevo se već nazire jedan vrh novog WTC-a, desno u izmaglici sijaju tornjevi Empirea, Chryslera, Rockefellera… Iza leđa ti je Brooklinska obala, i dokovi na kakvima je Marlon Brando tražio prava ne parališući čitav gradski saobraćaj. Sa njih su dizalice preseljene negdje dalje, i sad bageri i kamioni dovlače građu i zemlju jer će se cijela ta zona pretvoriti u park s igralištima, biciklističkim i jogging stazama, sportskom dvoranom i cirkusima.
Ne možeš se ne sjetiti parka iza Druge gimnazije i ćoška koji su asfaltirali i pretvorili u parking. Uporedi jednom broj auta na parkingu s brojem klupa u parku. Ima dvije godine da smo nas nekoliko bivših učenika gimnazije poželjeli da u znak sjećanja na preminulu razrednicu postavimo, o svom trošku, klupu s njenim imenom i evo do sada to nekako nikako da stigne na dnevni red. Fudbaleri i košarkaši i pjevači dobijaju stadione i spomenike, a profesori i nastavnici ne mogu ni klupu. Valjda je nisu ni zaslužili, jer da jesu neko bi od njihovih učenika do sada djeci Sarajeva obnovio žičaru, pa bi sad gledala svoj grad kao što ja gledam Njujork s Bruklinskog mosta. I Bruklinski most je jednom bio želja, a sad evo desetine hiljada ljudi svakog dana od njega ima koristi i ljepote.
Dok u našem zavičaju, gdje učimo da sunce najjače sija i da je voda najbistrija na svijetu, takve se želje dave u ćutanju i apatiji. Zato je možda najbolje nigdje ne putovati, sjediti kući i gledati serije, i verovati da se kroz kapije Bruklinskog mosta silazi u samo srce pakla.

Za Start, from NY, Glupus in fabula