Pogovor knjizi Čudnovati doživljaji barona Minhauzena
Čudnovate doživljaje barona Minhauzena nije napisao, kako na koricama ove knjige piše, Gotfrid August Birger. Njemu je autorstvo pripisano kasnije, a on sam nije učinio ništa da tu grešku ispravi. Istina bi bila da je on na njemački preveo knjigu koja se godinu dana ranije pojavila u Londonu, na engleskom jeziku, a koju je po svemu sudeći napisao njegov zemljak Rudolf Erich Raspe.
Kako se i zašto Raspe našao u Londonu, priča je zanimljiva sama po sebi. Ukratko, iako već ugledan naučnik i relativno dobro materijalno osiguran, zbog nekih dugova nije odolio iskušenju da proda stare novčiće koji su mu bili povjereni na čuvanje, pa je morao bježati iz Njemačke čak u Britaniju. Ugled stečen u struci dočekao ga je s one strane Kanala, pa je neko vrijeme živio od naučnog rada. Ali kad se dočulo za krađu morao se dovijati na razne načine da preživi. Jedan je, pretpostavlja se, bio objavljivanje nevjerovatnih priča Jeronima Karla Fridriha barona fon Minhauzena. Ako barona i nije lično poznavao, morao je za njega čuti, jer su jedno vrijeme živjeli blizu jedan drugoga, a baron je bio poznat nadaleko po svojoj navici da okuplja goste i prijatelje i zabavlja ih svojim pričama. Danas se zna i da je Raspe mogao jedan njihov mali ali nepotpisani izbor pročitati nekoliko godina ranije, u nekim berlinskim novinama.
Ali su one – domišljene, namaštane, stilski preoblikovane – svoju popularnost stekle tek prevodom na njemački, odakle su krenule u druge jezike i stekle svjetsku slavu. Šta je to što ih čini još uvijek jednako zanimljivim i zašto bi doživljaji barona Minhauzena bili dobar izbor za čitanje na časovima književnosti i jezika?1
Laž živi u jeziku i od jezika. Ljudi lažu na razne načine i iz različitih pobuda. Biti u stanju prepoznati laž, svoju jednako kao i tuđu, put je ka tome da se istina održi kao ljudska vrijednost.
Ona je ljudima važna jer su ljudi vrsta koja svoje uspjehe kroz evoluciju dobrim dijelom duguje saradnji. Istina je od ključne važnosti za zajedničko djelovanje. Na istini se zasniva povjerenje, laž ga potkopava.
Civilizacijsko iskustvo čuva se u jeziku i njime prenosi. Drugim riječima, koliko ćemo poštovati nauku i znanje zavisi od toga koliko ćemo se boriti za istinu. Škola treba biti mjesto utvrđivanja istine, a ne mjesto radikalne sumnje u njeno postojanje, uz istovremeno pristajanje na dogmu kao na njen nadomjestak.
Kad se govori o istini i laži ne smiju se nikada smetnuti s uma okolnosti u kojima su izrečene. Lažljivac se ne može otkriti ako mu se povjeruje da istine zapravo i nema, da je sve stvar jezika i perspektive.
U svojoj maloj ali nadahnjujućoj knjizi Lingvistika laži Harald Vajnrih ne dopušta mistifikacije u vezi s ovom temom. On je zadovoljan definicijom koju daje Avgustin (Laž je iskaz s namjerom izražavanja neistine.), ali je želi proširiti. Počinje s pitanjem Mogu li riječi lagati?
U odgovoru nas podsjeća na čuvenu Brehtovu rečenicu – Tko u naše doba umjesto narod kaže stanovništvo, a umjesto tlo zemlja, već samim tim ne podupire mnoge laži.
Riječ krv i riječ tlo nisu problem same za sebe, smatra Vajnrih, one to postaju u sintagmi krvi i tla:
Stvar je u tome da riječi “krv” i “tlo”, kada ih se stavi zajedno, jedna drugoj daju kontekst. Kontekst “i tlo” određuje značenje riječi “krv” u skladu s nacističkim mnijenjem, a također se i značenje riječi “tlo” kontekstom “krv i” određuje u nacističkom smislu. (…) To vrijedi općenito. Riječi na koje mislimo bez ikakva kontekstualnog određenja, ne mogu lagati. No dovoljan je već mali kontekst, primjerice sintagma povezana s “i”, i riječi mogu lagati. (…)
Kao primjer za laž koja se mora mrziti Vajnrih navodi Hitlerov govor od 26. 9. 1938. u vezi sa sudetskom krizom, u kojem je kancelar tvrdio da njemački narod želi samo mir i da nakon rješenja krize Njemačka više neće imati teritorijalnih problema. To nije bila istina, jer je već neko vrijeme njemački generelaštab imao tajnu uputu da pripremi napad na Čehoslovačku. Hitler je govorio jedno, a mislio i planirao drugo. Misliti da, a reći ne (ili obrnuto), to je laž. U konačnici se laž uvijek odnosi na da ili ne, zaključuje Vajnrih. To u najmanju ruku vrijedi za laž u njezinoj zloj zbiljnosti. (…) Ružna, zla, potpuna laž je sintaktičke naravi. Ona iskrivljuje smisao na ključnome mjestu gdje se susreću jezik i svijet, u govornoj situaciji.2
Škola je posebno važno mjesto gdje se susreću jezik i svijet. Govorne situacije u školi jako su i bitno određene kontekstom, bilo da se radi o stvarnosti iz koje djeca dolaze, bilo da se radi o znanju koje se jezikom posreduje.
Nastavnici su (pored roditelja) neprekidno izloženi obavezi da daju odgovore na pitanja o svijetu u koji po dužnosti (i sili zakona) uvode djecu. To je danas i ovdje svijet u kojem se mnogo, glasno i strašno laže, jer je laž glavno oruđe propagande, bilo da se radi o pukim reklamnim porukama upućenim potrošačima, bilo o neprestajućim kampanjama koje neprekidno vode tri nacionalizma u polju politike i šire shvaćene kulture. I pitanja i odgovori mogu biti izrečeni jasno, u formi jednostavnih izjavnih rečenica, ali tako da pojmovi ne ostaju u magli, u samorazumljivosti i podrazumijevanju. Na dječije pitanje, naprimjer, zašto je neko djelo obavezno pročitati za čas lektire, nastavnik mora dati istinit odgovor. Ako je zato što je vrijedno, onda treba objasniti i na koji je način vrijedno, kome je i zašto vrijedno. I ako se ustanovi da nije, ili da nije djeci, jer je za njihov uzrast presloženo, onda treba reći i kako se i zašto našlo na spisku lektire (kome služi!), ko te spiskove i kako pravi, i zašto se oni moraju poštovati. Tako se na kraju djeci objasni i sam uzvišeni pojam lektira, i najzad odgovori na (neizgovoreno) najvažnije pitanje nastave književnosti: vrijedi li je uopšte čitati.
Vrijedi li čitati Čudnovate doživljaje barona Minhauzena?
Da.
Zašto?
Zato što je to knjiga koja je zabavna, duhovita, maštovita. Osim toga je dobra prilika da se u razredu pokrene razgovor o laganju. Naprimjer, za početak, da se priča o tome šta je laž, ko i kada i zašto laže, kako se lažljivci mogu otkriti, kako se može znati da neko govori istinu. A onda, jer ipak se radi o nastavi književnosti, da se vidi lažu li pisci u svojim knjigama. Vajnrih sumnju da je književnost sama po sebi laž odlučno odbija:
Književnost nikoga ne vara. Ne zato što, recimo, ne postoji namjera prijevare: književnici imaju namjeru stvarati književnost. A ako je književni tekst laž, uvijek sadrži i signale laži. Književnost se prikazuje kao književnost. Sve tradicionalne rodovske značajke istodobno su signali da je izgovoreni ili otisnuti tekst književnost, a ne zbilja. Onaj rod, koji bi najprije morao doći u sumnju da laže, a to je bajka, ima i najjasnije rodovske značajke. Već ih dijete može razumjeti.
Ali:
Književnost u službi laži jest laž. No od tada je i svaka književnost koja odbije služiti laži istina i to – Brechtovim riječima – “istina koju se isplati pisati”.
Zato bi iskren, pošten i dobro osmišljen spisak obavezne lektire trebalo da uz svaki naslov ponudi i odgovor na pitanje u čijoj je on službi. Odnosno, šta je to u odabranom tekstu istina koju se isplati čitati.
Barona Minhauzena isplati se čitati jer nas podsjeća da je lagati ljudski. Sve dok laži ne krijemo (dok dajemo signale da lažemo), pred sobom i pred drugima, one nisu zle i ne čine štetu. Zabavljaju nas, nasmijavaju i povezuju u smijehu, žive u nama i svojom lucidnoću osvjetljavaju zamračene kutke svijesti. Upravo su zato potrebne; jer se zbog njih odjednom zapitamo kome i zašto uopšte vjerujemo. Kako znamo da je ono što čitamo ili slušamo istina? Zašto je, naprimjer, Minhauzenov silazak s Mjeseca izmišljotina, a Hristovo uskrsnuće nije?
Zaključimo ovaj pogovor odgovorom na pitanje šta su, ako ih uopšte ima, književne vrijednosti Čudnovatih doživljaja barona Minhauzena.
Njih sigurno nema mnogo, i one ni piscu ni kasnijim prepisivačima i prepričivačima nisu bile u prvom planu. Ali čak i tu, gdje se najmanje može očekivati kvalitet, dobronamjeran čitalac može ga naći. Recimo, u ovom izdanju, nemoguće je previdjeti napor da se niz slabo povezanih epizoda uvežu u neku kompozicionu cjelinu. Tako se pričanje završava u Rusiji, odakle je praktično i počelo. Nije bez značaja i simbolike ni to da kraj pripada hrtu čije su se noge od trčanja izlizale, pa je postao jazavčar. Tu bi se mogla prizvati u pomoć ona poslovica o laži i kratkim nogama. Ali, nema potrebe za ovom vrstom improvizacije. Čudnovati doživljaji barona Minhauzena i bez toga se mogu dobro braniti od prigovora da su trivijano štivo.
Prije svega, to je sam glavni lik, koji je živ i dinamičan, razigran na relaciji akter – pripovjedač. U neobične situacije dovode ga radoznalost (zbog nje skače u vulkan, i uopšte voli da putuje i otkriva daleke krajeve), katkad nesmotrenost (zaspi u napunjenom topu, iz kojeg ga ispale, pa provede tri mjeseca bez svijesti u plastu sijena), često i požrtvovanje (leti na đuletu da bi spasao svoju jedinicu), još češće lovački izazovi, a najčešće slučaj.
Ako i ne vjerujemo opisanim doživljajima, blizak nam je karakter koji ih priča, jer očigledno uživa u pričanju.
Priče su kratke, fokusirane na poentu, koja je najčešće razrješenje neke nemoguće ili bezizlazne opasne situacije. U naraciji nema ničeg suvišnog, u par rečenica skicira se osnovno, i onda se prelazi na sam fantastični događaj. Junak se odjednom nađe pred zadatkom za čije je rješenje potrebna prije dosjetljivost nego snaga ili hrabrost. Tako smo odmah uvučeni u igru da pogađamo kakvom egzibicijom mašte će se baron spasiti.
Pri tome nas autor stalno podsjeća na okvir, u kojem te priče funkcionišu, a to je baronovo pripovijedanje publici, koju on svako malo uvjerava u istinitost očiglednih svojih pretjerivanja, podsjećajući je na sebe. Tako, kad na ostrvu sira vidi obješene ljude, on ne samo da daje razloge vješanje nego to koristi da bi ojačao svoju poziciju: Čuo sam da su bili u tuđini i da su po povratku lagali svoje prijatelje opisujući mesta koja nikad nisu videli i pričajući stvari koje im se nikada nisu dogodile. Nalazim da je kazna pravedna, jer sveta dužnost svakog putnika jeste da po duši i istini tačno pripoveda ono što je video i doživeo. (Sam će, drugom prilikom, povodom vješala izreći izvrsnu dosjetku: sam nisam nikada želeo da se toliko visoko popnem.)
Njegova kazivanja začinjena su kvazinaravoučenijima, poput: Prisustvo duha čini čuda ili Slučaj i dobra sreća poprave katkad neku grešku. Njihov je doprinos da očiglednu ludost opravdaju nekom nemotivisanom mudrošću, što rezultira parodijskim efektom, i ponovo nas vraća pitanju kako mudrosti prihvatamo kao mudrosti i zašto ludosti odbacujemo kao ludosti.
Svi, a najprije on sam, znaju da njegove priče nisu ispričane po duši i istini tačno; ali njegova potreba da slušaoce i prijatelje u to uvjerava rezultira komičnim efektom, i upućuje na pravu svrhu pričanja: zabaviti i nasmijati.
Na isti način smiješne su i zabavne opaske koje on umeće u pripovijedanje. (Moje je pravilo da se uvek upravljam po običajima zemlje u kojoj sam… Razmišljao sam šta da radim… Ne želim da zloupotrebljavam vaše strpljenje pričajući o onim svakodnevnim sitnicama… Neću da vas lažem…)
Hiperbole, kao stilska sredstva, u najboljoj rableovskoj tradiciji, glavno su sredstvo očuđenja. One su te koje uspješno priskaču u pomoć slaboj fabuli i preuzimaju na sebe teret držanja čitaočeve pažnje.
Zabavno je, a može biti i korisno, kako baron parodira strategije laganja, poput skretanja pažnje na nebitno. Udaljenosti, težine, razne mjere i detalji navode se kao potvrda istinitosti pričanja, ali budući da ih je nemoguće provjeriti, oni takva potvrda realno ne mogu biti.
Istu funkciju ima i samohvalisanje. (Bez preterivanja, nije bilo boljeg tobdžije od mene… Svi ti uspesi mislim da se mogu s pravom pripisati na moj račun i račun onih hrabrih drugova koje sam vodio iz pobede i pobedu… Tada sam ja priskočio da svojom dosetljivošću spasem stvar...) Da nije očigledno pretjerano, iritiralo bi. Ali ono ovdje nije karakterna crta, nego se njime podupire uvjerljivost pripovjedača. Kad mu sultan prizna da ima u Beču bolje veze, to nije samo smiješno (jer to kaže onaj koji je s Bečom u ratu), nego barona diže na nivo najviših evropskih vladara. Biva: ako laže on, lažu i oni.
To nas dovodi do još jednog sloja Čudnovatih doživljaja: satiričnog. (Odatle bi se tanke veze mogle povući i prema Guliverovim putovanjima.)
Baron ne propušta da se naruga Rimu koji prodaje oproštaj grijehova razbojnicima, mrski su mu vladari koji iznajmljuju svoju vojsku, a u njoj mobilisane mladiće kojima nije do ratovanja. Satirična je slika pijanaca iz čije otvorene lobanje suklja alkoholna para, koja ga, zapaljena, čini nalik svecu. Iste je vrste i opaska o Italiji: U Italiji sirotinja i prosjačenje toliko cvetaju da sam veliki deo svoga bogatstva, pošto sam čovek dobra srca, podelio prosjacima na ulici. Satira je na račun vojske i baronovo pouzdanje da se više vrijedi osloniti na nos svoga psa nego na razum svih oficira na lađi.
Baronova etika, a posredno i etičnost cijelog djela, također zaslužuje poštovanje.3 Baron je pravdoljubiv, i na strani slabijih. Mrski su mu vladari; onaj ko je zaslužio priznanje i slavu, vojnik, nikada ih ne dobije. Ako neko u njegovim nemogućim događajima izgubi život, kao npr. car na koga je palo drvo, onda je ta smrt zaslužena, jer je stradali bio tiranin; ili seljak koji je bio zelenaš.
Ako i dolazi do nagrada, on ih ne prihvata, ili ih daje prosjacima, zadržava samo poklone koji su priznanje njegovim vrlinama. Tu se otkriva tajna popularnosti ove knjige: njen smijeh je od onih najbolje vrste, koji ne daju razumu da se uspava i umrtvi.
- Izdavač je poštuju}i prevodilačka prava zadržao ekavsku varijantu teksta. Ta odluka motivisana je uvjerenjem da su koristi (prihvatanje različitosti kao jezičkog i kulturnog bogatstva) ve}e od štete (nesviknutost drugačijem jezičkom standardu).
- Vajnrih dodaje: Naravno, nije svaka laž potpuna, a ni tako radikalno zla kao ova. Problem laži ne bi bio magna quaestio kada bi crno i bijelo bilo uvijek tako jednoznačno raspore|eno. Postoje polulaži, a postoje i ona mala odstupanja od istine koja su možda upravo zato tako opasna, jer ih je te{ko prepoznati. Postoji, na kraju, tisuću vrsta diplomatskih laži, a one se ne pojavljuju samo kod diplomata. Nema smisla pokušavati napraviti kazuistiku laži. Time se moral prošlih stoljeća već izblamirao. Lingvistika ne bi trebala ponavljati takve pogreške.
- Mogla bi se lako braniti i baronova okrutnost u lovu, u kojem pobije cijeli čopor bijelih medvjeda, na santi leda, nakon što se jedno vrijeme kreće me|u njima maskiran u krzno prethodno ubijene životinje. Tu on kaže: Ali mada sam spolja ličio na medveda, ipak sam ostao čovek, poredeći se, nimalo slučajno, sa Samsonom, čija je snaga bila velika, ali koji oslijepljen ubija i sebe i neprijatelje rušeći na sve njih hram u kojem je zatočen. Teško je u tome ne vidjeti ironiju. Najzad, sve baronove lovačke priče na neki način ismijavaju ljude koji vrijeme i energiju posve}uju ubijanju životinja.
