Ističe osma godina kako se čitanka za sedmi razred (NAM, Tuzla) i dalje koristi u najvećem broju škola koje rade po tzv. federalnom planu i programu.
“Dildo je nevibrirajući uređaj, koji oblikom i veličinom podseća na penis. Izraz se prvi put pojavio u pisanom engleskom jeziku 1616. kada je štampana drama Bena Džonsona pod nazivom Alhemičar napisana 1610. Vilijem Šekspir je ovaj izraz upotrebio u svom komadu Zimska priča iz 1610. Senjor Dildo je čuvena poema iz 17. veka čiji je autor ozloglašeni libertin Džon Vilimot, drugi Erl od Ročestera.” Tako Wikipedia.
“Evo izjave slavnog oca Erla of Ročestera (Earl of Rochester): ‘Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestoro djece i nijednu teoriju.’ Kako ste razumjeli ovu misao?” Tako autorice čitanke za sedmi razred, Azra Verlašević i Vesna Alić.
Navedenim pitanjem one završavaju kvaziinterpretaciju pjesme Duška Trifunovića Nešto važno da ti kažem, prethodno zaključivši da ona govori o nerazumijevanju među generacijama, i praktično sabotiraju smisao i čitanja i učenja. Citirana rečenica, naime, obesmišljava induktivno zaključivanje a time i samu nauku, koju bi autorice školskog udžbenika morale da poštuju.
Ko je međutim taj Erl of Ročester, sakriven u nepismenoj ćirilici? Ko je taj slavni otac, čiju bi mudrost bošnjačka djeca (i ona malobroja ostalska) trebala da komentarišu?
Od četiri lorda s tim prezimenom koja internet pominje, samo je jedan slavan i on se jedini dovodi u vezu s navedenom izjavom. Radi se o Džonu Vilmotu, drugom grofu od Ročestera, engleskom pjesniku iz 17. vijeka, za koga će đaci, nakon pola minute surfanja, otkriti da je umro od sifilisa. (Na čuvenom njegovom portretu s majmunom znakovi bolesti još nisu vidljivi.) Pogledaju li film Libertin, u kojem Vilmota glumi Džoni Dep a kralja Čarlsa Džon Malkovič, uživaće u izvrsnoj šminki kojom su dočarani svi stadiji ove bolesti. A upitaju li ih roditelji šta to gledaju (posebno ako se zateknu pred ekranom kod scene pozorišta, gdje polugole nimfe jašu na džinovskom drvenom penisu) mirno će odgovoriti da gledaju film o slavnom ocu Erlu of Ročesteru.
Džon Vilmot nije veliki pjesnik poput svog bliskog prethodnika Šekspira, ali je njegova biografija kudikamo zanimljivija. Bio je zatvorenik (jer je oteo svoju buduću ženu), potom ratni heroj, pa kraljev miljenik, da bi onda zbog jedne satirične pjesme na njegov račun opet umalo završio u zatvoru). Smatrao se jednim od najvisprenijih ljudi ondašnjeg londonskog visokog društva, i u njemu bio poznat po svojim satiričnim i opscenim pjesmama. Zbog jezika kojim su pisane mnoge nisu objavljene do 19. vijeka. Jedna od najpoznatijih, za koju nije sigurno da je jedini njen autor, zove se Senjor Dildo. Hoće li nastavnik, ako radoznali đaci do ovih podataka dođu, objasniti o kakvom se senjoru radi, ili će im i to ostaviti da otkriju sami.
Slavni otac bio je slavan, osim po svojim satirama, kojima su se klanjali Svift i Volter, i po svom slobodnom ponašanju, koje bi autorice čitanke i njeni recenzenti sasvim sigurno opisali kao raskalašeno i nemoralno. U zadnjim godinama svog kratkog života (umro je u tridesettrećoj), nije se trijeznio, a nakon što je pao u nemilost kod kralja, zbog satire koja je vladaoca ismijala jer se više zanima za seks nego za državu, morao se kriti. Predstavljao se kao doktor Bendo, liječnik za venerične bolesti, i kao neka vrsta ginekologa, zahvaljujući čemu je mogao ostati nasamo sa udatim nerotkinjama i reklamirati se kao dobar donator sperme.
Slavni otac rijetko je provodio vrijeme na svom imanju, sa ženom i djecom, kojih je ukupno bilo četvoro (Čarls, Ana, Elizabet i Malet), radije se opijajući u Londonu, provodeći vrijeme ili u javnim kućama ili s ljubavnicom, tada najpoznatijom londonskom glumicom, Elizabet Beri (čemu je u pomenutom filmu posvećeno najviše prostora). Sve u svemu, otac nije bio, a ni izjava po svemu sudeći nije njegova. U knjizi Blazing Star: the life and times of John Wilmot, Earl of Rochester1ona se nigdje ne pominje, a Internet, koji mu je pripisuje, ne navodi izvore, osim jednog: knjigu The New Speaker's Treasury of Wit and Wisdom2, Herberta Viktora Prohnova. Ta je knjiga u ovaj tekst doletjela iz Čikaga, zahvaljujući Ružici Marjanović i Vojislavu Pejoviću, s ciljem da se utvrdi odakle je na 65. stranicu Prohnovljeve knjige dolutala rečenica “Before I got married I had six theories about raising children; now, I have six children and no theories.”. U najkraćem, niodakle. Knjiga je debela zbirka zgodnih dosjetki, koje je za potrebe svoga posla sakupio autor, po zanimanju toast-master, tj. nazdravičar. U Americi, u kojoj je umro u 101 godini, zaradivši penziju radeći za banke, objavio je više sličnih knjiga, u velikim tiražima, bez trošenja energije na sitnice poput navođenja izvora.
I to nas vraća na početak priče, na federacijsku čitanku za sedmi razred osnovne škole toastmasterica Azre Verlašević i Vesne Alić. Gotovo da nema stranice u njoj koja ne vapi za gumicom ili flomasterom. Osim što je ideološki pristrana, stilski očajna, metodički smušena, grafički jadna, ona je i etički problematična, između ostalog i zbog prepisivanja. Način na koji autorice preuzimaju informacije i sadržaje s Interneta najobičnija je krađa, zanimljiva samo po tome kako je ili loše sakrivena ili savršeno nepotrebna. Baš poput informacije o slavnom ocu, koju su pokupile s interneta i utrpale u čitanku bez potrebe, osim da možda sugerišu đacima kako su teorije glupe, i da je škola jedno a život sasvim drugo.
Površno, nekritičko i brzopleto korištenje interneta jedno je od najvećih zala savremenog obrazovanja. Decenijski njegov cilj morao bi biti osposobljavanje djece da ne postanu objekti medijske kontrole i manipulacije, osobe koje će zasnivati uvjerenja i donositi odluke na osnovu pogrešnih ili nepotpunih informacija, nesposobna da razlikuju istinu od laži, vijest od reklame, objektivnost od navijanja. Ali sve dok poklonici slavnog oca Erla of Ročestera svojim titulama, pedagoškim iskustvom i ugledom stoje iza ovog sramotnog udžbenika, od tog je cilja naše obrazovanje beskrajno daleko. Naime, iako je o svemu tome javnost više puta obaviještena, uz gomilu ilustracija i dokaza, ovaj je udžbenik i dalje u upotrebi. Između ostalog i zato, ili možda najprije zato, jer njegovi recenzenti (Staka Vujučić, Muris Bajramović, Senita Đapo, Rizo Džafić i Sanjin Kodrić) nisu smatrali svojom profesionalnom, pedagoškom i akademskom dužnošću da javno priznaju svoju grešku i zatraže povlačenje ovog dilda od čitanke iz škola i biblioteka.
Objavljeno u Školegijumu, br. 12, juni 2015.
