Pogovor obnovljenom izdaju zbirke Modra rijeka Maka Dizdara
Pjesma Maka Dizdara Modra rijeka u čitanci za 4. razred gimnazije 1 (u okviru tzv. federalnog plana i programa u kome se Makov opus, sveden na Kamenog spavača, prečesto koristi kao patriotski odgojni materijal) protumačena je površno ili pogrešno. Autor čitanke upućuje na Vlatka Pavletića, koji zaključuje:
“Završni stih Dizdarove pjesme, VALJA NAMA PREKO RIJEKE, vrlo se često spominje u muslimanskim obiteljima u malo drukčijem obliku: VALJA NAMA PREKO SIRAT ĆUPRIJE.
Nije riječ, dakako, o slijepom povođenju već o pjesničkoj transformaciji koja bjelodano potvrđuje autentičnost Dizdarova pjevanja. Pjesnik neomanihejskog i bogumilskog dualizma, Mak Dizdar je pjesmom Modra rijeka ušao također u bit islamskog dualizma jer ’Sirat-ćuprija’ je most koji spaja obale ali ujedno razdvaja Dobro od Zla.”
Međutim, sirat-ćuprija ne spaja nikakve obale. Ona je most preko džehenemske vatre, koji će Alah stvoriti na sudnji dan, da pravovjerni po njemu pređu u raj, a grešnici s njega padnu u vatru. Sirat-ćuprija također ne razdvaja Dobro od Zla, nego vjernike od nevjernika, što nije isto. Cijela analogija nategnuta je i proizvoljna. Međutim, ovjerena u obrazovnom sistemu, ova nesuvislost dalje se širi putem Wikipedije, i postaje najčešći, ako ne i jedini način čitanja, posebno za generaciju koja na tom mjestu zadovoljava sve svoje potrebe za znanjem:
“Budući da je rijeka simbol, ova se pjesma često povezuje sa bošnjačkom usmenom predajom o Sirat-ćupriji. U drugom stihu upotrebljeni su glagoli znano i znamo. Glagol znamo pjesnik je upotrijebio da bi rekao da svi o Sirat-ćupriji, odnosno, modroj rijeci, ili onom što nas čeka sa druge strane rijeke znamo nešto iz domena vlastitog iskustva. Glagol znano označava postojanje rijeke, ali to postojanje nije potvrđeno. Čitanjem ove pjesme shvatamo da ona podsjeća na epski način pripovijedanja ili na bajku. Rijeka je negdje iza gora, iza dola, gdje pijetlovi ne pjevaju i gdje se ne zna za glas roga. Ona je iza tmače, iza potpunog mraka i tame, nesaznana i nespoznana. Sto godina široka je, a tisuć ljeta duboka jest. Upotrebom punog oblika pomoćnog glagola jest, pjesnik produžava duljinu te rijeke, pokušavajući je nama dočarati.”2
1. Pjesma Modra rijeka
Pjesmu Modra rijeka Mak je napisao prije Struških večeri poezije 1969, gdje se prvi put pojavila u javnosti. 3 Naredne godine uvrstio ju je u drugo izdanje Kamenog spavača, a godinu kasnije u istoimenu zbirku. U konačnoj verziji ona glasi:
Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko mornih preko gorkih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
Tamo dolje ispod zemlje
I onamo iznad neba
I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke
(Modra rijeka, 11)
U prvom distihu lirski subjekt nas obavještava da se o toj rijeci (pretpostavljamo da se prvi stihovi vezuju za naslov) ne može govoriti kao o činjenici nego kao o pretpostavci. Ona je moguća u predaji, u mitu: ne znamo, ali je znano.
U narednih sedam distiha opisuje se prostor/udaljenost između lirskog subjekta i te modre rijeke o kojoj niko ne zna gdje je. Tu saznajemo čime je ispunjen prostor između lirskog subjekta i nje. Ili, drugačije rečeno, čime je ispunjen prostor koji je znan. To je prije svega prostor širi nego onaj koji obuhvata bajka (formula iza sedam gora i sedam mora iskorištena je da bi na to ukazala, ali prostor koji se ovdje opisuje još je veći, jer je i iza osam, devet i deset). Istovremeno je to prostor nesklon čovjeku, ispunjen morom, gorčinom, žegom, stegom, slutnjom, sumnjom, šutnjom, tmačom.
Modra rijeka nalazi se i iznad neba i ispod zemlje, ona je i iza uma i iza boga. (Već zato ne može imati nikakve veze sa islamskom tradicijom, jer takvo mjesto, iza boga, islamu je nepoznato.) Ona je izvan razuma i izvan vjerovanja, nemoguća, dakle, u iskustvu, ali moguća, evo, u poeziji.
Do nje put vodi kroz podzemni svijet (gdje pijetlovi ne pjevaju, tj. gdje ne izlazi sunce). Ona je granica koju valja preći. (Valja u smislu mora se jer nema izbora, ali valja i u smislu to je ispravan izbor.)
Brojevi sedam, osam, devet, deset, sto i tisuća gradacijom upućuju na daljinu koja je nedostižna, jer je mjera za prostor i vrijeme. Ljudski život je prekratak da se rijeka pređe. Pjesnik umjesto neprelazna kaže neprebolna. Od nje se umire, od nje nema lijeka, ona je smrtonosna. Ona je kraj života čiji je sastavni dio, od kojeg se ne razlikuje, jer je i sama, kao i život, tma i tmuša.
Baš zato se mora preći, jer je nemoguće da život bude ovo što je dato. Nama, ljudima, valja otkriti novi svijet, valja izaći iz ovoga, preko granice koja se, zbog naše ljudskosti, ipak samo čini neprelaznom.
Toliko je mogao slušalac i čitalac ove pjesme, kad je izašla u javnost, u Strugi 1969. godine, da iz njenih stihova razumije, ukoliko ne bi dopustio asocijacijama da se razmahnu. Mogućnost da se modra rijeka svede na jednu od podzemnih rijeka iz grčke mitologije, a cijela pjesma na uzdah umirućeg koji se miri sa smrću, jeste opravdana asocijacijama izvedenim iz stihova gdje pijetlovi ne pjevaju, i tamo dolje ispod zemlje, ali je istovremeno redukcija smisla pjesme kao cjeline.
Međutim, pjesma kao cjelina, a to profesionalni tumači (kritičari, nastavnici književnosti, esejisti) ne smiju previdjeti, najčešće je dio neke šire cjeline koju treba kod tumačenja uzeti u obzir. Prije svega, uvid u opus pjesnika može pomoći da se razumije konkretna pjesma, jer se neka jezička rješenja, neki lirski motivi, neki kompozicioni postupci ponavljaju, variraju i vremenom usavršavaju. A ako je pjesma dio zbirke, onda je svakako važno za tumača da je posmatra i u tom kontekstu. Ako se zbirka zove kao i pjesma, što je slučaj s Modrom rijekom, onda je to neophodno učiniti.
2. Pjesma Modra rijeka u zbirci Modra rijeka
Zbirka pjesama pod imenom Modra rijeka 4objavljena je prvi put 1971. Naredne je godine doživjela reprint, a onda poslije toga, do danas, više nikad nije štampana. Sastoji se od istoimene uvodne pjesme i četiri ciklusa nejednakog obima: Duga plovidba, Glasovi trpnje, Susret sa Hidrom i Osvojena tajna. Kompozicija zbirke već naslovima ciklusa i velikog broja pjesama (Kalipsa, Kirka, Brod, Polifem, Hidra, Priča o posjetu kod Tiresije, Nausikaja, Penelopa…) upućuje na predtekst – Odiseju. Moto zbirke (U grudma mi nestaje srca… Homer, Odiseja, IV, 467) također nedvosmisleno signalizira na kakvo predznanje čitaoca Dizdar računa. Taj moto nas uvodi u pjesmu Modra rijeka. Ona bi, ukoliko glas lirskog subjekta pripišemo Odiseju, a na tu nas je mogućnost uputio moto zbirke, mogla biti more (jer je modra) kome se ne zna ni dubina ni kraj, jer njime gospodari Posejdon i jer bogovi odlučuju koliko će prelazak preko tog mora trajati. Međutim, more nije rijeka, osim ako se ne misli na Ocean, onako kako je starim Grcima bio znan. Modar je i kraj kroz koji protiče četvrta podzemna rijeka Kokit 5
Pjesma Modra rijeka je prva u zbirci i ne pripada nijednom ciklusu. Čini se opravdanim čitati pjesmu istovremeno i kao prolog za zbirku, u kojoj će se prepjevati Homerova Odiseja, i kao iskaz lirskog subjekta koji Odisejevo iskustvo već ima, i govori iz njega – Pjesnika.
Želimo li čuti Odiseja, onda je modra rijeka pred njim neprijateljsko more koje valja preći, sa svim opasnostima i preprekama koje vrebaju. Stih iza devet iza deset sada ima jasnu vezu s godinama koje moraju proteći da bi se on vratio na Itaku. To je vrijeme izdržavanja kazne, zbog učinjenog grijeha. Tada cijeli znani prostor ima veze sa zločinima koji su učinjeni, konkretno zločinima u ratu: spaljivanje Troje i pustošenje Ismare. Morne i gorke nisu više samo doline i mora, nego i godine određene za trpljenje.
Ovo znanje je pjesnikovo. (Odisej ne zna koliko će ispaštanje i povratak trajati.) Pjesnik preuzima na sebe Odisejevo iskustvo, i njegov teret; poistovjećuje se s njim. Tako se opisani kraj prestaje odnositi samo na antičku topografiju i samo na elemente Homerovog spjeva. Pjesnik opisuje nelijep prostor za koji znamo da čeka Odiseja, ali ujedno i putovanje koje je njegovo lično, proživljeno i svedeno u stihove. Unutar tog prostora su i nebo (bogovi) i podzemni svijet, onaj tamo dolje ispod zemlje. Ali modra rijeka je negdje više i negdje dublje. Ona zato ne može biti jedna od podzemnih rijeka, nije Leta, nije Stiks, nije niti Stiško jezero. Ako se već želi poistovjetiti s nekom mitskom rijekom, onda Oceanu pripada prvenstvo. On je rijeka koja teče u krug (o duljini i ne sanjaj), on vodom snabdijeva i mora i oblake, on je granica iza koje počinje nepoznato, i nezamislivo.
Lirski subjekt vjeruje u postojanje drugačijeg svijeta, koji bi bio suprotan ovome. U ovome pijetlovi pjevaju i oglašava se rog. Pijetla stari Grci dovode u vezu s Helijem, on najavljuje njegovo pojavljivanje. A Helije je jedan od bogova kojem su Odisejevi ratnici pobili goveda, i čiju kaznu zbog toga trpi. Rogom se objavljivao početak lova ili rata. Mjesto gdje pijetlovi ne pjevaju je mjesto u kojem vlada tama, mjesto mira, sna, odmora i ljubavi. (Atena produži noć Penelopi i Odiseju, nakon ponovnog sastanka.) Ratovi, zločini, osvete i ubistva događaju se na dnevnom svjetlu.
Stih iza uma iza boga ne suprotstavlja racio i vjeru tegobama i zlostima, nego ih njima pribraja. To je opet u vezi s antičkim poimanjem svijeta, u kojem je pravednost bogova prečesto motivisana njihovom pohlepom i osvetoljubivošću. Pomisliti to, i još tražiti prostor izvan njihovog uticaja, jeste hudo (protivno vjeri) i ludo (protivno razumu). Pa ipak, pjesma se završava zaključkom/nadom (nije više znano nego sada znamo, nakon što je tačno opisana) da modre rijeke ima, jer zlo ne može biti bezgranično. I zato tu granicu valja preći.
3. Zbirka Modra rijeka
Zbirka Modra rijeka dalje razvija nekoliko ključnih motiva za opus Maka Dizdara. Prvi ciklus, Duga plovidba, vodi nas preko mora u rat. (Sve dublje i dublje svjetlucaju / Kosti mrtvaca // Uzaludnih) Tim svijetom vlada nemilosrdni bog, Neptun (Posejdon), čiji su atribut trozube osti i čiji bijes lirski subjekt sluti. (Pa neka padnem već / Klan / Nedoklan // Od tri zuba / Trozuba) Skepsa, očajanje, rezignacija, to je emocija koju sugerišu poente prvih pjesama. (Nisu zidovi samo / U vertikalama) Zid je i ta nepregledna voda koja se ne može preći.
Unutar takvog, od beznađa umornog svijeta, lirski subjekt nesposoban je prepoznati ljepotu, jer je ona nemoguća u odsustvu ljudskosti među ljudima.
Lirski subjekt (kao Odisej) zarobljen je i možda zauvijek izgubljen daleko od zavičaja:
Pred kućom u strani
šumio je jablan
tamo
Ovo drvo ovdje
golo je
poput
prsta
ovo drvo
između jablana je
i krsta
(Jarbol, 28)
Profesionalnom (ili odgovornom, pouzdanom) čitaocu zbirke sve je jasnije da pred sobom ima i pjesnika Kamenog spavača i pjesnika Okrutnosti kruga. Sinteza koja je konstanta u poetici Maka Dizdara objedinjuje prethodne postupke i motive. Tu su ponovo i vojnik, i nepravedno nebo, i igre riječima, i kontekst koji otključava poente. Mak se vratio ovom zbirkom mitološkim motivima variranim u zbirci Okrutnosti kruga. Nekoliko pjesama iz te zbirke uključene su u Modru rijeku jer joj tematski pripadaju. Prekomponovanje zbirki je postupak karakterističan za Dizdara. I Kameni spavač doživio je dvije izmjene, ostavši u trećem izdanju bez cijelog jednog ciklusa (Slovo o slovu).
Lirski subjekt (Odisej) i sam osjeća grizodušje. Jedna je velika bitka završena, i on je u njoj učestvovao, ali nakon svega:
Šta se desilo na kraju
I sami ste već čuli
I više sad
Znate
Neki se nalaze u Paklu
A neki u Raju
Nekima su razbili samo Glavu
A nekima i
Gnjate
Čamci su se rasušili
Mreže proglodali
Miši
Sad hodamo po tuđoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kiši
(Iskaz petog svjedoka, 43)
Pakao i raj nisu mjesta o kojima Homerov Odisej može misliti. Jasno je da se lirski subjekt poziva na kontekst koji podrazumijeva Odiseju, ali ne zato da bi je prepjevao u svoj metar, nego da bi svoje iskustvo opisao univerzalnim motivima, kakvih je Homerov spjev pun. Pitanje koje čitalac sebi mora postaviti jeste: iz kojeg se rata lirski subjekt vraća, zbog čega i zbog koga trpi zasluženu kaznu, i gdje vjeruje da će pronaći milost. Ili, drugim riječima: koliko je Modra rijeka dijalog pjesnika sa svojim vremenom, sa ideologijom za koju se borio a koja je iznevjerila njegove nade? Odgovor na ovo pitanje morao bi posmatrati Maka Dizdara u kontekstu jugoslavenske književnosti, u krugu pjesnika i prozaista koji su kao učesnici rata na strani komunista doživjeli potpuno razočaranje u mladalačke ideale.6
Drugi ciklus, Glasovi trpnje, počinje pjesmom Noć u noćima: Pravedni žišci / Svijetle / Sad // Žišci / Oči // Staklaste / Staraca užasom // Vjernih djevica / Nevjericom / Oči // Žena / Oči // Male što ne znaju / Neznanih / Oči // One / Kojima uzeh dah // U ovoj olujnoj noći / Proklinju / Pićem / Ovim // Što ga pijem // Što me pije // Kikonskim // U pomrčini ovoj koja se / Širi u krugovima / I laje / Iz moje utrobe / Ranjene.
Cijela pjesma odnosi se na epizodu s Kikoncima iz 9. pjevanja Odiseje, u kojoj Odisej i njegovi ratnici, na početku puta kući iz Troje, poharaju Ismaru. (Odisej: Vjetar od Ilija mene u kikonski u grad nanese, Izmaros; ja taj grad razorih, a ljude pobih. Uzesmo sa sobom žene i blago veliko i sve među se pod’jelimo, da jednako zapadne svakom. Odiseja, 9.39 i dalje.) U Makovom čitanju Odiseje savjest je ta, a ne bog, zbog koje čovjek strada. Ne zlo učinjeno u samoodbrani nego zlo učinjeno iz obijesti razlog je trpnje. (Zato Makov Odisej Polifemu kaže: Tvoje / Duge ruke / Neće nikada doprijeti / Do mog malog uplašenog srca.)
Ubistvo nevinih proganja lirskog subjekta (Odiseja). I opet, čitalac se pita ko su nevini i kakvo im je zlo pjesnik učinio. Jer zlo činimo, svakog dana, mnogima, ali ne prepoznaje i ne priznaje to svako, barem ne uvijek. Zato će lirski subjekt u svojevrsnoj molitvi poželjeti:
Da ovaj brod
hod ovaj da
da ovaj bol
prebrodimo
Da ovaj hod
bol ovaj da
da ovaj brod
prebolimo
Da ovaj bol
brod ovaj da
da ovaj hod
potopimo
(Brod, 54)
U maniru karakterističnom za njegovu poetiku, Mak ovdje varira kombinacije rasporeda riječi u strofama i stihovima, dovodeći nas do saznanja da prebroditi i preboliti zločin nije moguće brodom i na brodu s kojeg se u zločin krenulo i kojim se iz zločina vraća. Na vrijednostima zbog kojih se ubijalo u ratu ne mogu se graditi ni život ni mir.
U narednoj pjesmi sirene se cinično obraćaju Odiseju: Dođi čovječe slavni / O velika ahejska diko // Dođi / Zar tvoje se srce veliko / Što okamenilo se na Troji / Zar se to srce kameno / Pjesme ove boji // Dođi čovječe slavni. (Neodoljivi doziv, 55)
Sirene ne dozivaju nego izazivaju, utoliko je teže ahejskoj diki ne odazvati se izazovu. Ali vezan za jarbol kao za krst, on ima opravdanje da se ne odazove. Zločin u ime naroda, ili na zahtjev više sile, zločin kao usud… kako god tumačili ukrštaj ove dvije pjesme (u knjizi stavljene jedna uz drugu) jasno nam je da izgovora za počinjeni zločin nema i da se od očiju onih kojima je uzet dah i koji gore kao žišci ne može sakriti. Čovječe slavni ironijski je iskaz pa stoga pjesma nije dozivanje nego optužba.
Ali nije čovjek jedini krivac. Dok lije iz dubina, bije odozgora i dok u kliještu vode dvije slamke brode (Splav, 56), nebo je olovom pokriveno i zato se zvijezde ne vide, ali i kad bi se vidjele, i kad bi jedna od njih zamijenila mjesto s lirskim subjektom izgubljenim u buri i noći, Ništa se ne bi / u stvari / izmijenilo // Nebo bi opet ostalo / između nas / jednako slijepo (Zvijezda, 58). Bog nije ništa bolji od čovjeka: Za nesreću hvalit koga nego boga (Splav, 57).
Gore je polarna zvijezda
A dolje
Venera
Onamo Vjetar sjeverni
A tamo
Južni
Ko će mi kazati gdje je
Pravac
Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti
(Kompas, 61)
Lirski subjekt, izgubljen u svijetu bez nade i pravde, naslućuje i nada se da bi put spasa mogao biti put ljubavi. Već u sljedećoj pjesmi (Zvijezda o vratu, 62) on je sreće, u liku boginje koja ga je opčinila, ali ipak mora dalje, na krute pute modre tuge (!). Modro je ovdje boja mora, ali i boja neizvjesnosti koja se mora prevaliti, uprkos svemu.
Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost
I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije
U samom sebi
(Buđenje, 70)
Neizvjesnost će pjesnik spomenuti još jednom, u pjesmi Priča o posjetu kod Tiresije. Nakon što mu Tiresija prorekne budućnost (Odiseja, 11.100-151), lirski subjekt zaključuje:
Potpuno si izmišljen o neumitni Tiresija
ali me ipak zabrinu predskazivanjem
u kojemu je sadržana golema neizvjesnost
(Priča o posjetu kod Tiresije, 81)
Neizvjesnost je golema jer je golema provalija preko koje u samome sebi lirskom subjektu valja preći.
Kasnije, u pjesmi Neizvjesnost (105) ona će se uobličiti u pitanje: Šta čeka ta neman / kad ništa više nemam // Do duge moje tuge / i teške šutnje // Od srebrne zvijezde / do praznine // Od toga tvoga nemila / do toga moga / Nedraga. Fraza od nemila do nedraga proširena je prisvojnim pridjevima tvoga i moga.
Tako je vascijeli poznati svijet (od Dalekih paklenih vrata / do Sunca od zlata) odmjeren prostorom između dva obezljubljena ljudska bića. Sve je usredsređenija ona igla na kompasu koja treba da pokaže pravac ljubavi.
U međuvremenu, pjesma Ostrva (72), opet na prepoznatljiv Makov način, završava poentom: Ostrva Ostrva Ostrva // Ostrva svuda oko nas // Ostrva blaga i draga // Ostrva ova / Što su se / Ostrvila. Lirski subjekt, Odisej brodolomnik kojeg ostrva spašavaju i udaljavaju od cilja, doživljava svijet kao neprijateljsko kopno okruženo neprijateljskim morem. Iz tog svijeta on želi izaći u neki drugi, bolji. Ali gdje je taj drugi svijet, ako je uopšte moguć, ako postoji mjesto izvan moći bogova? I kako stići do njega, kad je život ljudski kratak, kad u grudma srce / nestaje / nestaje. (Priča o posjetu kod Tiresije, 81)7
Treći ciklus nosi naslov Susret s hidrom. Hidru Homerov Odisej ne može sresti na svojim lutanjima, jer je nju mnogo ranije porazio u jednom od svojih podviga Herakle. Hidra je metafora zla, protiv kojeg se vodi beznadežna borba, jer je trijumf nad njim kratkotrajan i samo je povod za njegovo umnožavanje. Ovo je važno ne previdjeti, jer bi bilo pogrešno poistovjetiti Odiseja s pjesnikom. Mak Dizdar je u antičkim motivima našao dovoljno simboličkog potencijala, i po tome je nesvodiv samo na baštinika lokalne, bošnjačke tradicije, ograničene na srednjovjekovni bogumilski narativ.
U pjesmi kojom se ciklus završava (Hidra, 120) pjesnik opisuje svoj odnos sa čudovištem, koji je mješavina straha i radoznalosti. Naizgled, saznati se ne da ta u se što gleda, ali rješenje ipak postoji:
Guta gusta magla pije jeza vlage
Sve mi stvari drage
Da bih našo mjesto zaspalome sidru
Valja se pretvorit
Baš u mrsku hidru
*
U meni je Jao
(Hidra, 122)
Tako završava ciklus otvoren pjesmom Posve doslovni san među golim paralelama, u kojoj sintaksičkom igrom, nedorečenim rečenicama (izostavljanjem imenica ili glagola) Dizdar uspješno dočarava košmar u kome se nalazi njegov lirski subjekt. Riječi kojima završava pjesma vide nadu u nemirenju: kretati se što dalje / od svog stojišta // znači sve očitije / biti. (Nemirenje, 97) Ne može se stajati u mjestu, jer:
More je naraslo
Od leševa utopljenika
Ono se sve više približava
Ovoj krpici zemlje
Na kojoj
Uporno
Stojim
(Krpica zemlje, 98)
Ove dvije pjesme, stavljene jedna pored druge, otkrivaju paradoks lirskog subjekta. On je zaustavljen (paralisan, imoblisan) zbog počinjenog zla, a jedini način da se iskupi i krene dalje je da nastavi činiti zlo. Zato ljubav nije dovoljna:
Plačem
Zbog ljubavi tvoje što napravi me robom
Zbog ljubavi što oslobodit me ne može
Plačeš
(Kalipsa, 109)
Lirski subjekt ne može ostati u mjestu, ne želi činiti zlo, nemoguće mu je živjeti ne čineći ga, a želi život: Njega sam ja htio a ne golu slavu / Do Itake pronijet ovu ludu glavu (Deklaracija smrti, 111). Zato je potrebno pronaći drugi svijet, svijet izvan ovog okruženog modrom rijekom, izvan volje bogova i daleko od njihovog svevidećeg oka.
Da li je povlačenje u sebe spasonosno rješenje?
Ja smrt hoću jada koji meni spada
Da upoznam sebe vratih se sam sebi
i sam hodam sobom po tom velom svijetu
U prostranstva ona gdje noga ne može
Iza leđa vjetru slutnji ispod kože
U sredinu patnje gdje ne vidiš bože
(Deklaracija smrti, 113)
Susret sa hidrom pokazaće da to nije rješenje. Zato ostaje samo jedno: Rastok. No prije toga treba završiti putovanje/povratak na Itaku.
Posljednji ciklus, Osvojena tajna, sastoji se od samo tri pjesme. Prvom, Penelopa, razgrađuje se mit. (Načet već u pjesmi Nausikaja, u kojoj nam lirski subjekt daje naslutiti da nije odolio čarima te djevice, koja je zbog svoje spontanosti i prirodnosti drugačija od svih drugih junakinja antičkih mitova.)
O tebi su ispjevane sve pjesme i ne bi smjelo
ništa više o tebi da se pjeva
O tebi su rečene sve riječi i ne bi moglo
ništa više o tebi da se kaže
Tvoje platno je ostalo tajnovito kao noć
i tvoji prosci prozirni kao jutro
Pa ipak te moram smjestiti u onaj krug
nejasnih bića stvari i stanja
Penelopo Penelopo Penelopo Penelopo
(Penelopa, 125)
Krug je pomenut i nekoliko stranica ranije:
I Penelopa na koncu sa najnevjerovatnijim vjernostima
pokrivena platnom nad kojim je spavala noć
Ulazeći u taj krug sjajni mojih ishitrenih metafora
ona
osta obična djevica sa ljupkim osmijehom na licu.
(Nausikaja, 117)
Ovo pomjeranje od Penelope ka Nausikaji, ovaj prevrat u vrijednostima, ova Odiseja sa drugačijim krajem, ta drskost da se odbaci epski kliše i da se ne učini novi pokolj (prosaca), to je opredjeljenje za eros, protiv tanatosa. Mak, anarhistički, odbacuje epske vrline na kojima je utemeljen svijet. U završnoj pjesmi Rastok on iz okova i brava rastočenog morala bježi tako što se sam rastače, na drobne i nemjerljive čestice. Posljedica je da ga više nema, osim u pjesmi koja je zapis o njegovom nestanku.
I tu dolazi zagrada kojom se poentira zbirka, a pokazaće se, nažalost, jer Mak iste godine umire, i njegov prekomponovani opus:
(A tek sada i poslije svega svijet me na stotinu načina uvjerava
da sam stalno i veoma ugledno mjesto zauzimao
u njegovom imeniku
I daje mi najveću priliku otvarajući širom svoj zračni prostor
kako bih mogao cijel da uđem u milost
uvijek raširenog i toplog
krila
Bez ikakvog komentara
na tu zlatnu zamku ukazujem naglo produženim prstom)
(Rastok, 131)
Treba li reći o kojem se prstu i o kakvoj kretnji radi, i zašto je jedino ona prikladna ponudi da se vrati u rašireno i toplo krilo tmine i tmuše?
Analiza zbirke, ovdje svedena na nužan minimum pročitanih pjesama, dovoljan da se ukaže na ideju koja oblikuje kompoziciju, dokazala je vezu pjesme i zbirke, u kojoj pjesma ima funkciju prologa. Obrnuto, zbirka je pouzdan ključ za razumijevanje pjesme.
Zašto bi čitanje zbirke Modra rijeka smetalo razumijevanju pjesme Modra rijeka? Šta može biti razlog da se pjesnikov očigledan znak (jednako imenovanje i pjesme i zbirke) ignoriše i da se u proteklih 40 godina nisu (osim u par uzgrednih i površnih napomena) ispitala značenja uspostavljena tom vezom?
Da li je beznačajno što se sintagma modra rijeka pominje u zbirci na još dva mjesta?
Sa povratka svoga jedan drugi ini
da bi sprao čini
duboku i modru
mora pronać rijeku
iz neba
što teče
(Priča o posjetu kod Tiresije, 79)
te:
Da je samo tlapnja često voliš reći
Ona će ti ipak jednog dana leći
U zvijezdu tvoju u vijugu jeke
Ljubav koju čekaš i sad modre rijeke
(Hidra, 120)
Modra rijeka može biti Stiks, jedna od podzemnih voda koja izvire iz Oceana, a modre je boje zbog suza koje smrtnici prolijevaju čekajući milost bogova8 (Ljubav modre rijeke…) Ali ona može biti i sam Ocean, koji je iste boje i koji je slatkovodan a teče oko cijelog poznatog svijeta, a iz njega slapovima ističu sve druge rijeke (npr. Nil) i sve četiri podzemne. Prvoj mogućnosti odgovara to što Odisej zaista čeka da se bogovi smiluju i dopuste mu povratak. Ali za Stiks, kao i za sve ostale rijeke zna se gdje su; nekoliko smrtnika je (Orfej, Sizif, Herakle) prelazilo na drugu stranu i s nje se vraćalo i zna se šta je s druge strane: Hadovo carstvo mrtvih. Ono što se ne zna, i što se ne može zamisliti, jeste šta je izvan poznatog. Zato je Makova modra rijeka granica kojom su i ljudi, i bogovi, i živi i mrtvi, svi bez razlike, stegnuti kao sudbinom. Poziv da se preko te granice pređe (Valja nama preko rijeke) stoga nije dovoljno čitati samo kao uzdah čovjeka kome je umrijeti i koji pred konačni sud želi izaći oslobođen grijehova; nego i kao izraz razočaranja u svijet i nihilistički poziv da se on takav odbaci.
Svijet Odisejev određen je sudbinom. Čak su i bogovi dužni da slijede njen program. Lirski subjekt u pjesmi Modra rijeka osjeća i trpi težinu tog svijeta, ali za razliku od Odiseja usuđuje se postaviti mu granice i odlučiti se za put k njima i preko njih. Modra rijeka nije ostrvo, nije Itaka, nije Penelopin zagrljaj, jer svijet Modre rijeke nije svijet Odiseje. Onaj drugi ini, na 130 stranica zbirke, a ne samo na dvije stranice najčuvenije njene pjesme, proživjeće dramu čiji će vrhunac biti spoznaja da je zlo svijeta zlo u njemu. Jedini način da se zlo uništi je da se prestane biti. I lirski subjekt odlučuje da se rastoči. Svijet ga poziva da se vrati, ali on odgovara gestom koja nije samo odbijanje nego i odbacivanje. Sa podignutim ispruženim srednjim prstom pozdravlja nas zarobljene u našem zračnom prostoru, u zlatnoj zamci raširenog i toplog krila, što svijet jeste ako smo nesvjesni sopstvene zlosti.
Taj neko drugi je pjesnik koji je u Odisejevoj sudbini prepoznao svoju, koji se s njim identifikovao, i koji u zbirci prolazi i proživljava još jednom povratak iz rata u zavičaj. Ali to ponovljeno putovanje nije epsko, njime ne upravljaju događaji objedinjeni fabulom, nego emotivni i intelektualni, intimni razlozi.
Kakve čini želi sprati Onaj drugi ini? Nema sumnje da je taj neko daleko kompleksniji od Homerovog Odiseja i da on govori iz iskustva koje nadrasta predtekst. Šta je on učinio u svom svijetu, u kakvom je on ratu bio, kome je sve zlo nanio, ko ga je ljubio i koga je ljubio, to ne znamo i nema razloga da zavirujemo u pjesnikov životopis. Ali znamo da svako od tih iskustava može biti i naše. Nije li poezija pozvana da učini baš to, da nam ponudi ogledalo za naše cjelokupno biće (za misli, a ne za lice)?
4. Modra rijeka u razredu
Prethodna ovdje okončana analiza prvi je dio teksta Čahurenje Maka, koji je kao pogovor objavljen u elektronskom izdanju zbirke Modra rijeka, na stranici Fondacije Mak Dizdar. U drugom dijelu, koji je ovdje izostavljen, objašnjavaju se razlozi četrdesetogodišnjeg njenog pogrešnog čitanja i nečitanja. U ediciji Lektira narodu, namijenjenoj prije svega učesnicima u obrazovnom procesu, nastavnicima a potom učenicima i roditeljima, taj aspekt slučaja Modra rijeka nije u prvom planu. Umjesto njega, pokušaćemo odgovoriti, kratko, na pitanje šta može biti nastavni cilj časa posvećenog ovoj pjesmi. Prije svega, takav čas bio bi prilika da se kaže nešto o značaju grčkih mitova u evropskoj kulturi, o motivima koje je književnost preuzela iz tog kataloga; zatim uopšte o zanimanju poslijeratnog modernizma za tradiciju, prošlost i folklor; tu bi bilo zanimljivo pokazati sličnosti u nekim ciklusima Dizdara, Pope, Miljkovića, a onda i na društveni kontekst u kojima ti ciklusi nastaju. To bi bila prilika da se učenici upozore na jugoslavenski kulturni prostor i jugoslavensku kulturnu politiku, na ulogu književnosti i poezije u oblikovanju kolektivnih identiteta. A u vezi s tim, u Bosni i Hercegovini, i na antičko kulturno nasljeđe koje baštine neki njeni krajevi. I na prilično zanemarenu činjenicu da istorija ovih krajeva ne počinje od srednjeg vijeka.
- Vedad Spahić, Čitanka za četvrti razred gimnazije, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2004, str. 138, u vezi s nastavnom jedinicom Mehmedalija Mak Dizdar, Modra rijeka.
- http://bs.wikipedia.org/wiki/Modra_rijeka_(poema) (Pristupljeno: 27.5.2013. 11.22)
- Muhamed Šator, Smisao Modre rijeke, Mostar, Most br. 176-177, 2004.
- Konačno, 1971. godine pojavio se i posljednji izbor poezije, koji je također priredio autor, knjiga pjesama Modra rijeka, u kojoj se pojavljuje i dvadesetak novih, dotad neobjavljenih pjesama. Zbirku rastvara poznata pjesma Modra rijeka, koja u ovom kontekstu, prije svega, sugerira nužnost pjesničkog čina i gonetanje tajne svijeta (…) Sve ove pjesme i motivsko-idejnim i stilsko-ekspresivnim svojstvima pripadaju i obogaćuju drugu pjesničku fazu, mada su nastale nakon Dizdareve glasovite zbirke Kameni spavač. U svima njima otkrivamo kao i u ranije objavljenim zbirkama istu sliku čovjekova buđenja sred surovosti egzistencijalnog besmisla i kruga, zatvorenog neprozirnom tajnom svemira koja prisiljava čovjeka na vječnu odiseju i neizvjesno putovanje prema dalekim otocima obećane zemlje spasa. Simbolika naslova posljednjeg ciklusa u zbirci naizgled donosi izlaz iz sizifovski besmislenog pjesničkog traganja za izlazom iz zatvorenog kruga životnog apsurda, ali će Dizdar u pjesmama Penelopa, Tajna i Rastok ponoviti isti onaj doživljaj poetske nezirecivosti tajne života i smisla pjevanja kojim se valja uvijek iznova opirati istim naporom stvaranja, humanim poricanjem ništavila, ljudske nemoći i smrti. A na taj način će se smisao pjesničkog stvaranja imenovati kao neprestano lutanje i traganje između privida sna, otkrića i zablude, što je poetski vrlo sugestivno izraženo u minijaturi Tajna. (Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva, Sarajevo, Svjetlost, 1979, str. 89-90.)
- Taj opis daje Platon, u Fedon, ili o duši, pogl. LXI.
- Naprimjer Branko Ćopić, Antonije Isaković, Vitomil Zupan, Miljenko Smoje…
- Štamparska greška? Efektnije, i sasvim u duhu Dizdareve poetike, bilo bi: Srce koje ne staje, nestaje.
- Platon, Plato, Phaedo 112e, prema http://www.theoi.com/Khthonios/Po- tamosStyx.html
