Prve epizode romana o putovanju troje studenata kroz lavirinte bosankohercegovačke istorije
Prolog:
Ko ima uši neka čuje
Ko ima oči neka gleda
Ko ima čime, neka pljuje
Neka zviždi i neka ne da
Da mu navuku ovčije runo
I uši izvuku magareće.
Vrlini pravoj lakše je puno
Krenuti težim putem do sreće.
Tap; pod jagodicom prsta iz odraza lica na crnom displeju, kao iz dubine svemira, izroni sazviježđe margareta i među njima tri prilike opružene na toploj travi povrh staze koja ukoso presijeca obronak piramide.
Dali presavijenim novinama pravi sjenu nad glavom. Fotografija revolucionarnog tableta ispunila je čitavo modroplavo nebo pred njegovim očima. Zanesen, zamišlja cijelu svoju biblioteku u toj ploči od stakla i aluminijuma. I sve knjige na svijetu. Jednim tapom odabereš, drugim otvoriš… Ako ti treba automatski prevodilac: tap, uključiš ga. Ako ne znaš neku riječ: tap, aktivira se prozor s objašnjenjem. Ako ti se dopadne fusnota, tap: stvori se pred tobom cijela knjiga…
Buba i Suni to nikada neće razumjeti. Kako objasniti revoluciju nekome tko pita može li se na tome igrat igrica i koliko će koštati, s pedeveom i koliko plaćaju malim Kinezima da ih sastave? Kao da je sve u novcu. Evo, hodaju s glupom knjižurinom dva sata oko brda, i ništa. Nigdje ulaza. Nigdje ničega. A da umjesto nje imaju ovo (Dali ustane, presavije maga-zin na format fotografije iPada i krene kroz visoku travu), tapneš prstom i imaš slike, dokumente, mišljenja eksperata…
Kao da je važno na kakvoj su podlozi slova! Zašto bi se iko za deset ili dvadeset godina priklanjao dosadnoj crnobijeloj slici teksta na papiru? Jesu li se ljudi vraćali voštanim tablicama i glinenim pločicama jednom kad su otkrili papir? Jesu li se vraćali pergamentu, jednom kad su pokrenuli tiskare? Zašto bi se itko mučio prerađujući rečenice u slike, kad jednim tapom može stranicu knjige pretvoriti u ekran?
Dali zamišlja te buduće još nerođene čitatelje; oni neće imati dilemu da li je iPad knjiga i veseliće ih tapkanje po ekranu, pretvaranje riječi u slike, crtiće, spotove, faksimile… Tap; otvoriš knjigu, pred tobom je satelitski snimak brda pored gradića na obali rijeke. (Možda iPad ispusti miris pržene kafe ili štavljene kože.) Visoko, grad u Bosni i Hercegovini, 50.000 stanovnika, srednjovjekovna prijestolnica Bosne, arheološko nalazište, piramida Sunca… Tap; uključiš navigaciju. Trag zatrpanog pješadijskog rova vodi te do urušenog bunkera. Skačeš unutra.
Suni žmiri s knjigom Dolina piramida pod potiljkom i zamišlja plodnu dolinu Bosne u doba prije potopa Atlantide. Iz pitome i zelene rijeke izbacuju se sedefaste ribe za zlatnim mušicama, djeca u blještavo bijelim tunikama trče za malim ružičastim jednorozima, dugonoge djevojke loptaju se bose oko srebrnih šadrvana, bjelobradi starci žmirkaju u sjenama mermernih zidova, zlatokosi dječaci dižu sjajne papirne zmajeve u vjetar… (Kompe, ulaz!)
Buba se uspravi među margaretama. Oblak pčela i leptirova sune uvis iznad njene glave. Ulaz u šta? Ne misli valjda i Dali da je ispod ovog brda nekakva piramida? Do sada je izlet imao smisla; rano ustajanje, vrući pereci, vožnja vozom (čista egzotika, u zemlji koja je imala više pruga na početku nego na kraju vijeka!), rasprava o glupom iPadu i ovo ležanje u travi i gledanje oblaka. (Jedan je bio patuljak, drugi turčin s turbanom, treći kornjača, ili padobranac u slobodnom padu, onda je prvi postao krilati vepar, drugi ginjola, treći gumeni patak… A sve vrijeme jedno: masa vode. Kao ljudi.) Buba bi najradije ostala tu na suncu u travi i sačekala njih dvojicu da se isprljaju i vrate; ali ipak provjeri ruksak, pregleda poruke (dole sigurno neće biti signala) i spusti se u rov.
Kao Alisa, za Bijelim Zecom…
Suni u uskom i niskom hodniku ide prvi, s mobitelom kao bakljom iznad glave. Nije mu baš najjasnije ni šta traže ni dokle treba da idu. Razočaran je hodnikom. Ni popločanog poda, ni ravnih stropova, ni hijeroglifa na zidovima, ni pozlaćenih ukrasa, ničega iz iskustva Indijana Džonsa. Ništa za fejsbuk. Da ga Dali sad ovdje uslika, ko bi znao da su u Piramidi? Šljunak, pijesak, grede, šljunak, pijesak, grede. Kad se slikaš na benču svako zna da si u te-retani. Kad si na tribinama svako vidi za koga navijaš. Kad sjediš u kafiću jasno je da ispu-njavaš tiket a ne ukrštenicu. Kad sjediš na motoru vidi se na koliko kubika sjediš. A ovdje ništa nije jasno. Grede, šljunak, pijesak, šljunak, pijesak, grede… Ali sve i da ništa ne nađu, ni mumije, ni zlato, ni energetske kugle, ovo je pametnom dovoljno. Čuj, nema piramide! A u šta su ušli, ako je nema?
Pred njim se uski hodnik raširi u podzemnu odaju osvijetljenu s dvije lojanice na zidu stijene. Rundav psić boje meda trapavo se iskobelja iz postelje od granja i lišća i ljutito za-štekće na pridošlice. Za njim se na postelji uspravi prilika u tuniki od poderane ponjave.
Buba se strese kad opazi na raščupanoj glavi ožiljak umjesto uha, a pod suknom kožu ispucalu i krastavu. Oči bez obrva prate svaki pokret pridošlica. Kad Suni zakorači, čovjek se uplašeno pribije uz zid, pružajući im, kao u samoodbrani, savijen papir. Mmm… A ia oeu… O aa uia…
Suni: Čekaj malo, smiri se. Ništa te ne kontam…
Buba: Možda je čovjek neki stranac. (Mutava spodoba pruža joj svitak pergamenta: A,a! Ea, aa. U ie.) Malo je čudno obučen…
Suni: Jarane, jesi ti ovdje portir?
Buba: Meni se čini da je on bolestan.
Dali: Šta bi radio bolestan čovjek u piramidi?
Buba: Možda je ovo neki tajni depo za bolesnike. Možda ovdje drže mentalno poremećene osobe za koje nema mjesta u bolnicama. Ili koji su još od nečeg bolesni. Od lepre, ili side… Vidiš kakav je šugav, kakva mu je odjeća… Samo što se nije raspala. Fuj!
Dali: Ma, kompe, to je sve šminka.
Suni: Što bi neko šminko bolesnike?
Dali: Nije on bolesnik, nego glumac.
Buba: Šta glumi kilometar ispod zemlje? Vidiš da je jadnik sav izbezumljen.
Suni: Možda je ovo neki gvatanamo. Meni se čini da je on malo i nadrogiran. Zato nas gleda ovako?
Dali: A meni se čini da ste se vas dvoje malo navukli na teorije zavjere. Supertajna baza, a mi tek tako ušetamo u nju? Dajte, uozbiljite se. Ovo je lunapark! Podzemni! To je sad in u Europi. Muzeji u kojima imaš glumce, koji glume, umjesto maketa i lutaka. To sam vidio u Parizu, i u Oksfordu… U Amsterdamu, u četvrti crvenih fenjera, imaš isto. Turista šeta, a u izlozima, žene…
Buba: Glumice?
Dali: Dobro, nisu baš glumice. Ali isti je princip. Meni je ovo genijalno! Ovaj papir je ko fol neki srednjovjekovni tekst. Ovo je scena iz srednjeg vijeka. Zato je glumac ovako obučen. Mi idemo kroz hodnike, i u raznim prostorijama nalazimo razne scene iz povijesti Bosne. Pa koja bi knjiga mogla zamijeniti ovo! Gledaj: lojanice, guščije pero, daska za pisanje…
Dali, još uvijek s časopisom u ruci presavijenim na format slike iPada u prirodnoj veličini, i sam osjeća da njegova pretpostavka ima rupa. Zašto bi netko u toj budućnosti trošio novce na glumce, statiste, kostime, rekvizitu i scenografiju, kad sve to, i mnogo više, može pokazati u malom ekranu? Koga, uostalom, zanimaju nagađanja o davnoj prošlosti neke zaostale balkanske regije o kojoj se uistinu može znati malo, ili gotovo ništa.
Tko bi uopće i zašto išao u muzeje, kad na displeju pred sobom može bolje vidjeti Mona-lizu, s dva prsta može razvući sliku i pregledati detalje u sfumatu, a jednim tapom može proći kroz sve nanose boje na platnu? Tko bi dolazio u Sarajevo gledati Hagadu u sobi sa plavim svjetlom, kad može ležati na sofi u Starbucku i listati je u iBooksu. Osim možda Bube, koja čitanje pretpostavlja listanju a razmišljanje gledanju.
Gubavac, kao da je otpusno pismo iz kazamata, izvuče ispod postelje pergament i pruži ga drhtavom rukom Bubi. Ona ljubazno klimne glavom i posegne za ponuđenim svitkom, ali kad ugleda skoren gnoj na rascvjetalim zanokticama strese se i povuče ruku. Kako je sve čisto i jasno u knjigama a sve prljavo i komplikovano u stvarnosti. Bolestan i izbezumljen čovjek traži pomoć a ti ustukneš od smrada i zaraze. Na faksu pišeš krasne manifeste o jednakosti i pravima Roma, a onda u tramvaju okrećeš glavu od Cigana jer smrde.
Suni: Jarane, malo ti se ovlažio taj papir?
Dali: Nije to papir nego pergament.
Suni: Jebote rukopis. Ne kontam nijedno slovo…
Dali: Daj da vidim. Ovo je pisano nekim starim pismom… Ćirilica… Srednjovjekovna… Baš dobro prekopirano… (Ie oiao! Oiia! Oi. Ea! Nije kopirano, original je, pokušava gubavac da zaštiti svoja prepisivačka prava.) Možda dvanaesto ili trinaesto stoljeće…
Suni klima glavom mutavcu kao da razumije njegov govor. Ali ni on sam ne zna zašto to radi; da li mu je žao jadnika ili na nečiju zajebanciju odgovara istom mjerom. Ovo najviše li-či na neku skrivenu kameru, a tu najbolje prolaze oni koji pokažu pravu mjeru merhameta i sabura. Možda ljudi snimaju spot za piramidu… A možda je fakat neki podzemni luna-park. Valja silne đačke ekskurzije koje ovamo deportuju iz Sarajeva zabaviti nečim. Dališa prati štampu, ne bi lupao koješta, da nema…
– Moj rodijak Nemanja, knez Raški, odsiječe njemu jezik. (Pred glasom iz tame rasplešu se sjene na zidu, a za njim u krug lojave svjetlosti stupi krupan čovjek ogrnut dugačkom pelerinom od lisičijih koža. Ispod šubare na bradatoj glavi duga kosa presipa se preko ovratnika.) I vse njegovo ognjem uždi, i zemlju oduze…
Dali: Zato što je bogumil, je li tako?
Čovjek s pelerinom: Jest!
Suni: Kako misliš odsjekao? (Oao! – pokazuje nesrećnik izvlačeći nevidljivi jezik iz usta i presijecajući ga nevidljivim nožem.) Zašto?
Dali: Zato što je bogumilstvo jeres. Zato što bogumili ne priznaju crkvena učenja.
Čovjek s pelerinom: Zaviša, da mi napišeš jednu povelju Dubrovčam. (Eou. Ueie eu. Prestravljeni mutavac pokaže da ne može, da mu se od straha tresu ruke.) Baš ste ga prepali! Idi, Zaviša, sinko, čedo moje, prošetaj malo, smiri se… A vi, umijete li vi sa azbukima?
Dali: Mislite, jesmo li pismeni? Kako ko.
Suni: Umijemo. Daj!
Dali: Umoči pero u tintu… I moraš ćirilicom…
Suni: Zašto?
Dali: Zato što je ćirilica bila naše srednjovjekovno pismo.
Suni: Zajebavaš?
S licem Edipa u času kad otkriva stravičnu istinu, Suni gleda u pribor za pisanje i vidi svoje školske uspomene: nastavnika koji mu otima olovku iz lijeve ruke i prebacuje u desnu nazivajući ćirilicu u pola glasa četničkim pismom. A opet, suviše je ovaj muzej uvjerljiv i suviše je Dali siguran da bi jedan predobar patriota povjerovao u tako nemoguću stvar: ćirilica, a bosansko pismo!?
Čovjek s pelerinom: Piši! Ovako: † U ime Oca i Sina i svetago Duha. Ja ban bosanski Kulin prisezaju tebje kneže Krvašu i vsjem građam dubrovčam pravi neprijatelj biti vam odsele i dovijeka i prav goj ne držati s vami i pravu vjeru dokole sam živ…
Dali: Kulin! Znao sam!! (Tap; Kulin ban, vladao Bosnom od 1180. godine do 1204. godine… Poznat po povelji kojom Dubrovčanima odobrava slobodnu trgovinu na njegovim posjedima. S izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je protiv Bizantije vodio 1183. godi-ne, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru, a opet djeca, u igrama, pjevaju Kulina Bana, vojska je, vojska je…)
Kulin: …vsi Dubrovčane kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je bez vsakoje zledi, razvje što mi kto da svojev voljov poklon; (Sunijev jezik prati ruku. Linije su debele, jer vrh pisaljke sporo klizi po izbrušenoj koži… Borba čovjeka i pisaljke. Kako se piše i ćirilicom?) i da im bude od mojih častnikov sile; i dokole u mene budu ne dati im savjet i pomoć kakore i sebje, kolikore moge, bez vsega zloga primisla: tako mi Bože pomagaj i sije sveto evangelije.
Dali: Kako to misliš ne dati im savjet i pomoć?
Kulin: Lijepo. U Gabeli imaju trg, a ne plaštaju poreze… A trg sa robjem imaju…
Dali: Nije to mudro. Ne treba se zamjerati Dubrovčanima. Oni imaju luke. Preko njih idu so i začini i druga roba iz uvoza. Ne možeš se svađat sa susjedima.
Suni: Ali ne moraš bit ni gnjida. Oni tebi carinu, ti njima carinu. A ne ovako: naš akademik ne može bez vize u Italiju, a svaki mafijaš iz Italije može kad hoće u Bosnu. Objasni mi tu logiku!
Dali: Odavde je milijun ljudi otišlo tamo. A otamo nije došlo ovdje ni pet tisuća.
Suni: Ali je tih pet tisuća zaradilo više para ovdje nego naših milion tamo. I to bez da su nam plaćali porez.
Kulin: A bi li ti bil novi did crkve bosanske? A njih dvoje da ti budu desna i lijeva ruka. Vi meni zakone, ja vami narod, vi narodu lijepo o meni, ja u zakonjeh lijepo o vami…
Suni: Pa nisam ti ja baš za crkvu… Ne znam ti ja one mise i ono neko mrmonjanje… Jednom sam bio, otegla se misa ko teravija.
Kulin: Ništa to nije trjeba. Nije naše slaviti Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, i slične parade. Nema krstov ni oltarov, ni novog ni starog zavjeta, nema misa, ni ispovijedi, ni pokora… Mi nismo oni koji od crkve ne vide boga. Mi smo oni koji se mole iz ljubavi a ne iz straha. Nama ne treba uniforma da bismo vjerovali.
Buba: Mogu li ja biti did?
Kulin: Pa ne znam… Kako će žena biti did… A opet, ako su svi jednaki… Ako zajedno jedemo i zajedno spavamo… Samo se ne možeš zvati did… Možeš biti bab? Bab crkve bosanske… Dobro se čuje… Jedva čekam da vas predstavim Dragiču, i Pribišu, i Ljubenu, i Ra-došu, i Vladišu…
Dali: A Vatikan? Oni će to sve mirno gledati? Što ako pošalju vojsku na jeres?
Kulin: Branićemo naš suverenitet i teritorijalni integritet svim sredstvima. Branićemo naše pravo na slobodu vjeroispovijesti.
Kulin izlazi, ostavljajući zbunjene studente među uzbunjenim sjenama. S iPadom bi sa-da bilo moguće fotografisati zidove i nekom podesnom aplikacijom otkriti jesu li od ilovače ili akrila i čime su direci patinirani – vremenom ili bojom… I procesor bi našao na wikipediji odrednicu s tom slikom, u bazi podataka otkrio vezu s trenutnom lokacijom. I znalo bi se ko je ovo napravio, kada i zašto? Koja papirnata knjiga to može?
Suni: Baš se uživio.
Buba: Hajmo dalje, da vidimo šta još ima.
Dali: Rekao je da ga sačekamo.
Suni: Zašto? Da volontiramo? Ja da glumim bogumila, a neko da uzima pinku. Ako sam umako pero u tintu, nisam je pio… Hajmo mi nazad. Neka on nađe druge turiste da ih zajebava…
Buba: I neka mu mama obuče ono prnje. Čime su ga namirisali da onako smrdi…
Dali bi ih najradije pustio da odu i ostave ga u tišini. Onda bi možda uspio čuti gdje su klima-aparati koji pune mrak zagušljivošću i sparinom. Ali strah da će ostati sam i da će ih izgubiti u podzemnom labirintu pokrene ga u šum njihovih koraka. (Čekajte! Halo! Čekajte…)
Bubi nikako iz misli ne izbija Kulinova retorika: Branićemo naš suverenitet i teritorijalni integritet svim sredstvima. Branićemo naše pravo na slobodu vjeroispovijesti. To nije srednjovjekovni registar. Zašto bi neko uložio toliki napor da kostimima i scenografijom oživi jedno vrijeme, a onda podbacio u anahronom govoru? Je li to bilo slučajno ili namjerno? Šta je uopšte cijela ta scena trebala da znači? Ko su bili ti ljudi, šta su tamo izvodili?
Dalijevo objašnjenje jedino je logično: podzemni istorijski lunapark. Igre na sreću i arheološki turizam, to su bosanski odgovoro na izazove epohe. Zna li alfa-mužjak uopšte kuda ih vodi?
Alfa-mužjak naglo stane. (Ššš… Čujem tamo nešto… To bi mogli bit oni rudari što do-brovoljno kopaju…) Zaista, iz svjetlucanja karbitne lampe u hodniku ispred njih sve jasnije se čuju udarci krampom, odron šljunka i resko struganje lopata. Suni oprezno krene naprijed i iz daljine, da ne prepadne kopača, pozdravi: Halo… dobar dan!
Oznojen, žilav i mišićav čovjek u prljavoj mornarskoj majici, s licem crnim od ugljene prašine, šiljatog i dugog, u korijenu tankog nosa, krupnih, pomalo izbuljenih očiju i punih kao u prezir stisnutih usana, okrene se prema njima. Na trenutak ih zaslijepi snop svjetla s lampe na šljemu. (Zdravo.) Ne pretjerano iznenađen pojavom došljaka, rudar nastavi s radom. Suni iz džepa izvadi marlboro i zippo: Da zapalimo po jednu?
Čovjek s lopatom: Jeste li vi normalni?! U rudniku se ne puši.
Suni: Malo si se prebacio. Nije ovo rudnik, ovo je piramida.
Čovjek s lopatom: Opet neki novinari? E jebemu zemberek!! A kad sutra Strahanov iskopa više od mene, onda će bit Alija ofalio! Niste mogli sačekat da završim smjenu?
Buba: Nismo novinari. Zalutali smo…
Čovjek s lopatom: Eto, ja haman glup. Ne vidim dalje od lopate. Ko će, bona ne bila, zalutat u rudnik!? Kako ste ušli?
Dali: Znam! Vi ste Alija Sirotanović!!! (Ponosno sretan što je shvatio.) Iskopao je najviše uglja u jednom danu. Gledaj kolika mu je lopata! (Tap: Alija Sirotanović, jedna od ikona socijalističke Jugoslavije, heroj socijalističkog rada, rekorder u tonama iskopanog uglja.) Bila mu je glava na novčanici…
Suni: Zato što je iskopo najviše uglja?
Dali: Da!
Suni: A je li mu ikad bila glava na rentgenu?
Dali: Zašto?
Suni: Da vide je l’ mu veći mozak od krompira.
Dali: Po tebi, ako čovjek radi pošteno svoj posao, on je glup?
Suni: Glup je ako ne razlikuje sport od rada. Radi se kolko se mora. A u sportu se takmiči.
Dali: U redu je da čitav dan bildaš u teretani, i pucaš steroide, i dižeš tegove na olimpijadi, to je OK. A da kopaš ugalj, to je glupost?
Buba: Ti si, Suni, stvarno kreten. Ako za njegov mozak treba rentgen, onda za tvoj treba mikroskop.
Alija: Jebemti zemberek! Ja ne mogu radit u ovakvim uslovima!
Suni: Fala bogu. Zagušljivo, ne smiješ pušit, klima ne radi, voda mlaka, vlažni zidovi…
Alija: Ne mogu radit i vas slušat! Ti, debeli, šta tebi nije jasno? Zašto ja kopam, je li to? (Sunija žacne ono debeli. Zar zaista izgleda tako, poslije pola godine teretane? Čuj, zašto kopa. Što je budala, ko što je i njegov djed bio. Zato mu ga je i žao. On ovdje dole crnči, neko tamo gore gradi prugu, a komunjare po Beogradu useljavaju u tuđe stanove i dijele hranu iz oficirskih magacina.) Ja kopam zato što državi treba ugalj. Što više uglja iskopamo, više će struje bit, biće ljudima toplije, bolje će fabrike radit…
Suni: I to sve od ove tvoje jedne lopate?
Alija: Ima ovakvih lopata frtalj miliona. Ma šta frtalj miliona, ima sto hiljada! Ja sam samo malo više od drugih prebacio normu.
Suni: Kolko si dobio za to? Pedeset maraka?
Alija: Dobio sam značku udarnika.
Suni: To dobiješ kad si pravo udaren?
Alija: Ne, to dobiješ kad te tvoji drugovi predlože. Imaš li ti drugove?
Suni: Imam. Samo nisu ko tvoji…
Alija: Nego kakvi su? Moji bi za mene rukama sve ovo iskopali, da se sad sruši zemlja na nas.
Dali: (Uplašeno:) A može li se srušiti!
Alija: Može. Svaki dan, svaki sat, svake sekunde. Ako ne postaviš dobro gredu, ako ne paziš, ako iskra sijevne gdje ima metana… Mi jedni druge čuvamo. A koga vi čuvate?
Buba: Svoju guzicu i nikog više.
Alija: Svaki čas dolaze takvi mamlazi ko ti da se ibrete. Alija ovo, Alija ono. Alija glup, Ali-ja šupak. Alija tražio veću lopatu, pa zavalio jarane da moraju i oni više kopat… Meni mozak ko krompir? Može bit. Ali mi je zato srce ko lubenica. A tvoje je ko ovo pedeset para. Na!
Suni: Ne trebaju meni tvoje pare.
Alija: Takvima ko ti uvijek treba para.
Suni: Da kupim sebi lopatu?
Alija: Kupi sebi kašiku. Da ne prljaš ruke kad jedeš govna. Takvi kao ti upropastiće ovu zemlju.
Sunija iznenadi udarnikov bijes, zamuca… (Kakvi kao ja?) Rekao bi on njemu svašta, kad bi bio siguran da nije ovo neka televizijska ujdurma. (Takvi. Što sve gledaju kroz dinar. Sebični. Glupi. Takvi što dolaze ovamo da se smiju Aliji Sirotanoviću.) Ne liči na studio, suviše je realno. I čovjek ne govori ko glumac, nego nekako… kao djed. A šta bi drugo moglo bit nego nasmiješite se, skrivena kamera? (Šta je smiješno? Ja kopam, ljudi lože. Što ja više uglja iskopam, u više peći gori vatra. Svaka lopata koju podignem jednu familiju cijeli dan grije.)
Suni: Dobro, nisam ja ozbiljno mislio…
Alija: Nisi nikako mislio. Ti imaš mozak da ga čuvaš, a ja srce da ga trošim. Vidjećemo čega će kome na kraju više ostat. Skloni se od tih kolica!
Tap; Buji, paji…
(Song Alije Sirotanovića)
U ćupi ti krče crijeva,
u pupi ti mozak drijema,
tvoj život je tuđa ševa,
a u tebi – tebe nema…
Buji, paji, kupuj, troši,
svi su drugi snovi loši,
od kolica pa do groba,
najljepše je šoping-doba.
Tvoj život je tuđa ševa,
a u tebi – tebe nema…
Buba se drži za rukav Sunijeve košulje i bauljajući kroz mrak sluša njegovu inventuru dvosatnog boravka pod zemljom: baterija pri kraju, signala nema, ne može se zapalit cigareta, svaki čas grede mogu popustiti, nema putokaza, nema zvuka, nema svjetla…
Buba: Puna sam modrica i ožiljaka! Puni su mi nokti zemlje! Puna su mi usta prašine. Puna kosa paučine…
Suni: Jebo tebe, Dali, ovakav lunapark. Vrijeđaju te, znojiš se, klima ne radi, nema pića nigdje za kupit, nema sladoleda, nema klupe da sjedneš malo da se odmoriš… Ne kontam kome se ovo isplati. Nismo platili ulaz, nema suvenira… Šta je falilo nekome da stavi tamo šljemove i lopate, i šta ja znam kakve sve druge rudarske zajebancije, ko suvenire, i da se to prodaje? Od čega se finansira ovo, jebote?
Dali: Možda ovo nije zabavni park… Možda smo upali u vremensku petlju!
Suni i Buba: U šta!?!?
Dali: U vremensku petlju. Ušli smo u piramidu, u kojoj možda djeluje neko do sada neotkriveno energetsko polje, koje dezintegrira materiju i transportira je kroz vrijeme. Naravno, to je za sada samo moja hipoteza.
Buba: Sad smo mi kao u nekom vremeplovu?
Dali: Točno.
Dezint… transpo… Suniju iskustvo govori da se ne isplati gubiti vrijeme na pamćenje komplikovanih riječi. Zapetljano je i bez toga. Nije džaba toliko naučnika i političara i stranaca obišlo ovu piramidu.
Buba ne vjeruje u vremeplove. Ponajmanje u piramide-vremeplove i SF hipoteze. Ušli su u bunker, izgubili se u hodnicima, sreli nekakve glumce; jeste neobično, ali nije neobjašnjivo. Kad izađu, a izaći će, osjeća se svjež vazduh, i miriši ozon, raspitaće se, i stvari će se razjasniti… Onaj song je bio dobar… Možda su bez svoje volje bili publika nekim umjetničkim performansima… Ko može danas odrediti gdje prestaje umjetnost a počinje… (Jarane, pogledaj!) U raširene zjenice nahrupi val svjetlosti. Nozdrve se rašire udišući prohladan gust vazduh. Cijeli vidik u daljinu i dubinu ispune talasi crnogoričnih šuma i pokošenih livada.
Dali likujući pljesne rukama; evo, o ovome im je govorio. Ušli su u brdo a izlaze iz planine. Ušli su u hodnik a izlaze iz pećine. Kako? Nakon dva sata hoda…
Suni: Lijepa naša Bosna… Gledaj šume! Gledaj livada! Gledaj bogatstva!
Dali: Kako znaš da je Bosna? Ovako, odozgo, po čemu se vidi da je Bosna. Možda je Hrvatska?
Ne opet! Buba zna cijeli dijalog napamet. Kad će im dosaditi ova radio-drama za gluhe? Da barem promijene uloge.
– Ovo Hrvatska?
– Jesi li bio nekad u Gorskom kotaru?
– Nisam.
– A na Zlatiboru?
– Nisam…
– I tamo imaš ovakvu šumu. I livade…
– Nigdje nisu ovakve. Ovakve su samo u Bosni!
– Kakve?
– Lijepe. Čiste. Zelene…
– Kako me nerviraš! Jesi li ikad letio avionom?
– Jesam, jednom, u Istambul.
– Pa jesi li gledao kroz prozor?
– Jesam.
– I šta si vidio?
– Krilo od aviona, odozgo.
– Gdje si još bio? Jesi li bio u Sloveniji? Jesi li ikad putovao iz Bosne, osim u Istambul?
– Nisam…
– Pa kako onda možeš tvrdit da su šume u Bosni najljepše!?
– Mogu. Fino. Zato što jesu. Bosnoo mooja, lijepaa, milaa, Boosno gizdaavaaaa…
Buba: Je l’ sad to pjevaš sebi, ili nama, da nas nerviraš?
Suni: Sebi. Tiho pjevam. Vas ako nervira, odmaknite se.
Buba: Gdje? Nazad, u pećinu, ili da skočimo dole u provaliju?
Suni: Dobro, šta vas dvoje imate protiv Bosne?! Prvo, nije najljepša, drugo, smeta vam kad pjevam…
Buba: Smeta mi što pjevaš iz inata a ne iz srca.
Suni pusti glas: Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali, kajde žalo-sne… U dubini i blizini, kao odgovor, zacvile gusle: Polećela dva vrana gavrana, sa Mišara, polja širokoga…
Iz provalije, stazom među stijenama, izroni hajdučka družina. Tap; Hajduci, u naše vrijeme nosili su najviše čohane plavetne čakšire, dolje na nogama čarape i opanke, gore čohane đečerme i koporan, gdjekoji i dolame zelenu ili plavetnu a povrh svega kupovni gunj; na glavi ili ćelepoše ili fesove ili svilene kite visile s jedne strane niz prsi, i koje je osim njih slabo ko nosio; vrlo su rado nosili na prsima srebrne toke, a koji ih nijesu mogli nabaviti, oni su mjesto njih prišivali srebrne krupne novce; od oružja imali su dugu pušku i po dvije male i nož. Vukovom opisu treba dodati velike i oštre očnjake, koji svjetlucaju kroz cerekanje…
Harambaša: Pomoz bog, junaci!
Suni: Bog ti pomogo.
Harambaša: Jeste li ono vi maločas pjevali?
Suni: Jok, bogami. Mi nismo.
Harambaša: A koji ste vi? Šta radite u našoj pećini?
