Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Uveli su je u sobu i ostavili da čeka dežurnog komandira. Još ne vjeruje da se to njoj dešava. Upozorila je policajce, dva jedva punoljet – na blizanca, da žuri kući, da je tamo ostavila muža i bebu kojoj sutra slavi prvi rođendan. Njen je muž dobio odsustvo zbog toga.
Iz betonskih zidova bije studen. Ona zakopča dugi crni ruski kaput sa kragnom od astrahana i sjedne na drvenu klupu. Šahovski časovnik na obijenom metalnom sefu pokazuje dvadeset minuta od početka policijskog sata. Sa svakim njegovim otkucajem u njoj se gasi nada da je žrtva loše šale ili glupog nesporazuma. Život je satkan od bola, tuge i nesreće. Ta istina sačeka je na kraju svakog kratkog i varljivog spokoja.
Neko ulazi, zatvara vrata, sjeda za veliki pisarski sto, otvara ladicu, vadi i lista papire. Ona ne diže glavu, boji se da će zaplakati, dovoljno je ponižena i bez suza koje nikoga neće ganuti.
Komandir pali cigaretu i gleda je, kroz kolutove dima, sa licem u velikoj crnoj krznenoj kragni i blijedim šakama. Zna da ne spava, osjeća njen nemoćni prezir. I on ima ženu, i sina, pogriješio je, nije ih smio pustiti da odu, u Švedsku, od rata se ne može ni pobjeći ni sakriti. Sad mu je obećano odsustvo, i ne smije zabrljati, inače bi je pustio, na svoju odgovornost.
Komandir lista njenu legitimaciju, zagleda fotografiju, lijepa je, liči na njegovu ženu, smije se, ali nije sretna.
“Imate li sina ili kćer?” pita je.
Više u glasu nego u samom pitanju, ona prepozna naklonost i podigne glavu. Nizak i mršav, komandir joj se iza velikog stola čini još manji. Sitne mu oči sijaju kao da tinjaju u bolesti ili groznici.
“Sina. Sutra mu je rođendan. Prvi.”
“I ja imam sina. Pet godina. Jeste li telefonirali kući?”
Komandir gurne aparat pred nju. Ona ustane, još tužnija, sad i bez posljednje nade da će je osloboditi. Okreće brojčanik. Tamo zvoni telefon. Jednom. Zatim čuje glas svoga muža.
“Gdje si?”
“U policiji.”
“Reci im da imaš bebu. Pustiće te.”
“Rekla sam.”
“I?”
“Ništa.”
“Doći ću po tebe.”
“Nemoj.”
“Spakovaću i malog. Donijeću i njega. Neka i njega privedu, ako rade na normu!”
Muž spusti slušalicu, upali svijeću, sjedne na krevet pored djeteta. Koga da zove? Da probudi bebu, umota je u ćebad, i odnese u policiju, kao što je rekao? Ali gdje? Ne zna u kojoj je stanici. Ali zna kuda je i kojim putem išla. Nema sto policija u tih nekoliko ulica? Ustane, obuče se, ponovo sjedne. Dijete spava, na leđima, raširenih ruku, sa vunenom kapom na glavi i rukavicama na šakama. Ne, njega ne smije dirati. Ponovo ustaje. Što ga obuzima jači bijes, to dublje spoznaje svoju nemoć. Kao nikada prije, sada jasno vidi koliko je sitan i beznačajan u tuđim velikim računima, i kako se njegovim pravom i životom igraju kao vjetar zgužvanim papirima. Korača preko kuhinje, od vrata zastrtih ćebetom do prozora presvučenih najlonom, i to ga polako smiri. Zavuče se u postelju, savije oko djeteta kao dlan oko plamena svijeće, i potone u vrtlog snova, iz kojih se budi sa još težim umorom i još većim strahom. Neko je pokrenuo drugi mehanizam na šahovskom časovniku, i žena ne zna koliko je sati. Blizanci joj donose ćebad, nude kafu i cigarete. Dugačkim prstima moćnih očeva sklonjeni od rata, pod široke strehe policijskih šapki ili vatrogasnih šljemova, mladići kao oni sad uče da iza sile stoji strah, a iza zakona nepravda, i da njihovoj plavoj krvi ne priliče samilost i stid. Njoj glava pada na prsa, to je svaki put prene i ona s naporom otvara oči. San joj izgleda kao priznanje nepoznate krivice, kao oprost njihove surovosti i zaborav sopstvenog poniženja. Trudi se da ne misli na kuću, na kuhinju ušuškanu u ponjave i ćilime, na bebu i muža, i na sav svoj sadašnji i budući život, u koji, eto, kao u lokvu poslije kiše, svako može i smije da ugazi ili pljune.
Ni komandir ne spava. Pred njim je koverta iz Švedske, i slika. Ne gleda u dječaka kojeg, prvi put, nije ni prepoznao među velikim igračkama. Gleda u ženu koja sjedi iza igračaka i smješka se posljednjom snagom koju ima. Ove dvije žene pred njim, na slici i klupi, slične su, kao sestre. Ovoj ovdje mogao bi ispričati ono što onoj tamo ne može da napiše. Ona će, kao niko drugi, razumjeti koliko mu je teško i koliko se boji. A opet, bilo bi bolje, hiljadu puta poštenije, da ustane, obuče jaknu, i otprati je do njene adrese. Neka je zapisano i zavedeno, neka su najavljeni obilazak i kontrola, provjera spremnosti i gotovosti.
Zvoni telefon. Beba se namršti, ali nastavi da spava. Zovu iz kasarne. Kažu da znaju za njegovo odsustvo, i prvi sinov rođendan, ali iskrslo, oprema, naredba, pet sati ujutru. “Dobro.”
Zašto je rekao dobro? Nije dobro! Nije pošteno. Zašto jedni imaju sve, a drugi ništa? Jednima je toplo, svijetlo, čisto, drugima hladno, mračno, prljavo. Jedni nose kravate, tašne, odijela, drugi rance, uniforme, puške. Jedni se goje i bogate, drugi gladuju i siromaše. Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih.
Nikuda on neće u pet sati. Danas mu je praznik. Prvi rođendan. Sinu. I čizme su mu još mokre, košulja bez dugmadi, vjetrovka blatnjava, ženu je jedva vidio. Vraća se u krevet. Zavuče glavu među koljena, navuče prekrivače preko glave. Dijete ostane otkriveno, ali se ne budi.
Komandir gleda na šahovski časovnik, računa, pola pet. Sve u njemu poziva na oprez. Prvi je na spisku odobrenih odsustava, najmanji propust može ga maknuti odatle. Mnogi jedva čekaju. Ženi pred njim svejedno je, izdržala je cijelu noć, može i pola sata. Niti će njoj pomoći, niti sebi olakšati. Rečeno je do pet sati, a njegovo je da sluša i izvršava. Ako on popusti, šta da očekuje od jedinice koja mu je povjerena.
“Možete ići”, kaže ženi.
Ona ostane da sjedi. Gdje može ići? Kući? Mužu, bebi, nezavršenim poslovima oko dječijeg rođendana? Taj život produžio se sinoć bez nje, ona je ostala u ovom ukočenom tijelu kao u čekaonici neke beznačajne prolazne stanice. Ipak ustane, klimne glavom, i izađe.
Vani je dočeka hladna noć. Boja neba i miris vjetra slute na snijeg. Bila je sigurna da će je muž i beba čekati. Ali izašla je ranije. Iznenadiće ona njih.
Kuca. Spavaju. Otključa. Kuhinja je prazna, posteljina zgužvana, peć hladna. Ipak su pošli pred nju! Žuri nazad, istim putem, ne bi li ih sustigla ili presrela. Odnekud se u njoj budi nada da nije sve izgubljeno, da je dovoljno samo da ih zagrli, da zagnjuri glavu između njih dvojice, i ovaj beskrajni umor od sopstvenog života iščiliće u poljupcima i tepanju. Blizanci, međutim, nisu vidjeli čovjeka sa bebom.
Sjedi, u kaputu, u hladnoj kuhinji, i gleda u dvije kuke u dovratku, i vidi sebe, kako se ljulja na njima, umjesto dječije ljuljaške, lagana, kao neka lutka napuhana neizmjernom tugom. Zvoni telefon. Njen muž morao je otići u jedinicu, a beba je u susjedstvu.
Sviće. Žena prelazi ulicu, sa djetetom u naručju. Iz dekice sijaju dva velika radoznala oka i gledaju u snijeg koji pada. Neke pahulje tope se i iščezavaju odmah, a neke ostaju na bucmastim dječijim obrazima, kao suze.

O nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Ide gluhonijem čovjek ulicom, i svađa se sam sa sobom.

Ko je on? Kako se može svađati bez glasa? Zašto ulicom?
(Oprezno sa prvom rečenicom! Ako je dosadna, čitalac može preskočiti sve rečenice poslije nje, ali ako pruža lažna obećanja, ili budi pogrešna pitanja, preskočiće i sve vaše sljedeće priče.)

Ko je, dakle, gluhonijemi čovjek? Lik.
(Dobro je da lik ima ime, ili nadimak, jer čitalac zna biti podozriv prema inicijalima. Zato se, naprimjer, i K. zove Jozef.)
I zašto se Hulio, pravo ime Husein K., rođen u Sarajevu, opština Stari Grad, star 56 godina, svađa sam sa sobom?
(Broj pitanja raste literarnom progresijom: zašto u Sarajevu, zašto u opštini Stari Grad, zašto baš 56 godina? Svaki podatak u vašoj priči, svaka riječ, posebno imenica ili glagol, moraju imati razlog za pojavljivanje.)

Vrijeme je da čitalac dobije neke odgovore: Sarajevo, jer će priča biti o ratu. Stari Grad, jer je u brdima iznad Baščaršije Hulio vojnik. Zašto ne branilac? Zato jer treba izbjegavati riječi potrošene kotrljanjem u mišićavim ustima. Šta Hulio brani, kad je njegova rodna kuća između dvije linije, a njegov šljivik svake noći kraći za nekoliko voćki? Možda se to pita i sam junak, možda se zato svađa sam sa sobom.
(Jeste li primijetili, ostala je jedna zagonetka: zašto 56 godina? Čitaocu nikada ne smijete ispričati sve do kraja, prije kraja.)

Možemo zamoliti skrivenog pripovjedača da priđe Huliu, dok korača ulicama. Ljudi u kaputima, sa praznim kanistrima zavezanim za sanke, uklanjaju se pred njim.
(Na ovaj način odredili smo vrijeme zbivanja. Devedeset treća, ili četvrta, zima.)

Tvrde pahuljice udaraju u obraze. Kroz zapletene trepavice vidi se Vojna bolnica. Možda se vide i prozori Glavne ljekarske komisije? Ali to skriveni pripovjedač ne može znati. Već je vidio dovoljno, i inteligentan čitalac već naslućuje kuda Hulio ide. Da li je stvarno bolestan, ili se pretvara, da bi ga proglasili nesposobnim? To možemo saznati samo ako odstojanje između lika i pripovjedača još više smanjimo. Ako uđemo u Huliove misli.
Hulio ne vidi snijeg, kapute sa kanistrima…
(Pazi: figura sinegdoha, podvrsta metonimije, kojom se iskazuje odnos dio – cjelina: ljudi su zamijenjeni njihovom odjećom. Stilske figure koriste nam da izbjegnemo ponavljanja riječi, u ovom slučaju imenice ljudi.)
…Vojnu bolnicu. Hulio vidi svoju rodnu kuću, panjeve oko nje, i posljednju neposječenu šljivu.
Kuća je mala, od zemlje, sva kriva. Ispred nje protiče potok. Iz zidova su izvađeni ramovi vrata i prozora, i rupe podsjećaju na iskopane oči.

(Jeste li nekad vidjeli iskopane oči? Niste. Vjerovatno nije ni vaš čitalac. Ali svako može zamisliti lice sa njima. Tj. bez njih. Tj. lice sa iskopanim očima, tj. lice bez očiju. Preciznost, jasnost i pravilnost su odlike dobrog stila, od Kvintilijana naovamo. Ali sa njima ne treba pretjerivati, jer precizno, jasno i pravilno jeste samo ono što je rečeno ili napisano kratko. Ispravimo grešku: Iz zidova su izvađeni ramovi vrata i prozora, i Huliova kuća podsjeća na lice iskopanih očiju… Fasada Huliove kuće. Gdje je kraj nastojanju da se kazuje precizno?)

“Hulio, bi l’ mogli uzet tvoju žagu?”
“Za šta?”
“Za šljivu.”
“Ne dam.”

Hulio gleda krov na svojoj kući. Ali ne onaj Hulio koji korača ka Vojnoj bolnici, koji ima 56 godina i koji ide na sastanak sa glavnom ljekarskom komisijom, nego Hulio koji ima 55 godina, koji sjedi ispred rova i oštri testeru.

(Gluhonijem čovjek ne bi mogao čuti pitanje i odgovoriti ne dam. Jeste li zaboravili: pripovjedač je ušao u glavu junaka, a tamo su iznad zakona vremena i prostora zakoni mašte i priče.
Najzad, počinjemo. Hulio, dakle, gleda u krov očeve kuće.)
Sa jedne strane, one okrenute Srbima, on je pokriven izrešetanim crijepom. Sa druge ga nema. Omladina, tako Hulio zove momke iz svoje smjene koji prodaju drva da bi sakupili 3.000 maraka, koliko košta rješenje vojne komisije o nesposobnosti za služenje u Armiji, skinula je crijep, nakon što je izvadila ramove i iščupala podove, i odrezala sve grede.
(Isti subjekat ovdje smo, koristeći apoziciju, predstavili sa dvije imenice različitog roda, što je dugu rečenicu, natrpanu podacima o sporednim likovima, učinilo zanimljivom i dinamičnom.)
“Što ne daš, kad tebi ne treba?”
“Ne dam.”

(Ako Hulio sada ušuti, moraćemo odustati od dijaloga, iako ga čitaoci vole, a ni piscima koji su plaćeni po kartici, nije mrzak. Istina, tako ćemo brže ispričati zašto Hulio ne da testeru. Međutim, dobar dijalog teško je pisati, jer replike treba da su kratke, a da prikazuju karakter lika, njegovo obrazovanje i porijeklo, njegovo trenutno raspoloženje, i njegove namjere. I to još nije sve.)
“Daj Hulio, svakako je tvoj red.”
“Ne dam. Imate svoju.”
“Polomili se zupci.”
“Hoće to, kad se siječe voće.”
“Bolje da je mi povalimo, nego druga smjena.”
“Grijeh je od Boga.”
Hulio ne govori da je svaku voćku on sam sa svojim ocem sadio. Ne govori ni da je svaki rog na kući svojim rukama podizao. Hulio zna da se mladost svemu smije, a najslađe tuđoj nezgodi.
“Pusti ga, vidiš da je ters.”
“Jeb’la ga žaga!”
Hulio zna da je njegov red da donese drva. Do sada je sakupljao triješće, izvlačio grane iz potoka, prebirao smeće. Sad se više nema odakle.
Iznutra se čuje smijeh, i Besimov glas:
“Vuku ljudi kolica, curi iz kanistera, ja idem i sve molim Boga da ne zvekne odnekud neka granata, znam da bi odma zalego, a more me neko vidit, i onda ti dokaži da si gluh. Isto i u čekaonici. Jesam ja treniro, i jesu mi sve rekli kako da uradim, al opet, doktori su to, džaba što si platio, ako te ufate, gotovo ti je. Daju ti papir, ko biva, nesposoban, ti se opustiš, dofatiš se šteke, da izađeš, oni te zovnu, ti se okreneš, i jebiga! Hodnik pun ovakih ko ja, što je čoek manje bolestan, više se savio i gore izgleda. Čeko sam jedno tri sata. I prozovu me. Ja ništa. Oni opet prozovu. Ja ništa. Tako me naučilo. A ufatila me prpa, more onaj pomislit da nisam došo. I odem do vrata, i pokucam…”
(Ovdje treba prekinuti Besima, jer nije on junak ove priče, iako zahvaljujući njemu sada znamo šta se dešava sa onim Huliom koji žuri na ljekarsku komisiju. Motivi koji se u različitim varijantama ponavljaju mogu, a to je kratkim pričama ponekad neophodno, zamijeniti retrospekciju ili paralelnu kompoziciju.)

Hulio prebaci testeru preko ramena i krene prema potoku. U tri koraka pređe preko kamenja na drugu obalu, i pogrbljen, da ga snajper ne vidi, utrči u kuću. Sve su odnijeli, ne samo drvo, nego i cijevi, prekidače, keramiku, slavine. Zidovi su mokri, jer su i grede iz stropa i daske iz poda iščupane. Kuća, bez pola krova, srušiće se do kraja zime. Ako već mora donijeti drva, bolje da ih uzme odavde. Šljivu neće odrezati.
(Čitaoci vole posmatrati junaka pred izborom između zla i goreg, ali ne smiju na rukama sudbine koja ga davi prepoznati vaše prste. Drugim riječima, pazite na motivaciju, ona papirne karaktere preobražava u žive ljude. I ne zaboravite na prezent: priča u perfektu je kao uspavanka sa fanfarama.)
Ali, dok on stoji na trulim gredama, savijenog vrata pod crepovima, ostaci greda škripe i stenju, provaljen strop ugiba se pod njegovim čizmama i svakog trena prijeti da ga proguta i zatrpa krovom. Iza njega ostala bi priča kako je poginuo rušeći očevu kuću iznutra. Jok. Odavde se više ni iver ne može iznijeti bez rizika da se sve ne rasturi i skrha. Vratiće se bez drva. Neka večeras omladina loži ćebad…
Kako je moguće da ga čas nakon ove odluke vidimo na koljenima pred šljivom, onom iz naslova ove priče, posljednjom u posječenom šljiviku, jedinom pošteđenom jer je na meti snajpera? A još je i dan, i vidi se kao na dlanu.
(Obavezni smo čitaoce uvjeriti u motivisanost postupaka naših junaka, pogotovo onda kad su ti postupci neočekivani, i kad mijenjaju čitav tok priče. Hulio je ostao bez porodice (žena i djeca otišli u Njemačku), bez stana (na Dobrinji), bez očeve kuće (pitanje je dana kad će se srušiti) i bez voćnjaka (ostala još samo ova jedna šljiva); ako je Božija volja, red je da i sam pripomogne. To bi moglo biti jedno prihvatljivo objašnjenje. Iako je drugo bolje: kad mu je lovački pas ostario, Hulio ga nije odveo veterinarima, da ga zauvijek uspavaju injekcijom. Nego je stavio pušku na rame, uzeo lopatu u jednu, a povodac u drugu ruku, i…)
Gvozdeni zubi žvaću stablo, iz kore se cijedi piljevina, kao pljuvačka.
(Stigli smo do jednog od dva vrhunca priče. Naglasiti! Napetost se pojačava slikanjem opasnosti, ali i produžavanjem realnog vremena. Dakle…)
Momci se uspravili u rovu i gledaju. Jedan upire prstom, drugi maše, treći mu pokazuje da zalegne. Livada je puna kratera, a zna se da granata neće dva puta u istu rupu…
Hulio raskopčava okovratnik i nastavlja da reže.
Šta se zbiva u Huliovoj glavi? Bilo bi zanimljivo u njoj pratiti misao o grijehu. (Sjećate se njegovog odgovora da je grijeh posjeći voćku?) Naprimjer: “Ako ja ovaj grijeh uzmem na svoju dušu, jedan manje biće na nečijoj tuđoj.” Ovakve rečenice vole gimnazijski profesori, da oko njih pletu interpretacije ili rasprave. Ali Hulio nije išao u gimnaziju. Njegova vjera je krilata kad osjeća i čini, a gmizava kad govori i tumači. Kao i svaka vjera, uostalom.
(Kakva šteta što nismo na vrijeme u priču uključili sveznajućeg pripovjedača. Sada bismo znali da li gore na brdu neko sve ovo posmatra kroz snajper. Ta perspektiva uokvirena crnilom oko kruga podijeljenog končanicom (u filmu se to zove jednostavnije – “maska”) pokazala bi nam lice čovjeka koji kleči iza dopola prerezanog stabla šljivice. Lice tamno, sa sivom bradom, crnim brkovima, i plitkom vunenom kapom. Možda bismo vidjeli usne koje se pomjeraju. Molitva ili psovka? Možda bismo na reveru vidjeli značku sa Titovim potpisom.
Stop! Šta je Hulio, vjernik, ili komunista, pitaće, s pravom, čitaoci. Oni vole pronalaziti ovakve male greške. Vjernik, ili komunista, ponovićete vi pitanje, a onda odgovoriti: u čemu je razlika? Dovoljno smo odlagali rasplet, sad se nešto mora dogoditi. Zubi testere već su u sredini debla.)

U čekaonici Glavne ljekarske komisije je vruće. Starac bez ruke bezbrižno hrče, kao da će ga sigurno osloboditi.
(Lijep prelaz, sa rezanja drveta, na hrkanje. Čuje li to naš junak? Ako čuje, da li je simulant, iz Besimove škole?)
Bolničar izlazi i proziva Hulija. Hulio se i dalje svađa sam sa sobom. Bolničar proziva ponovo. Vojnik sa zavijenom glavom pogleda Huliove papire i mahne bolničaru. Hulio ulazi pred komisiju. Pet ljekara.
Da li je Hulio nekom od njih dao novac?
Da li je cijena nakon godinu dana ista?
Ljekari čitaju Huliove papire. Moraju da viču, da bi Hulio odgovorio klimanjem glave. Čini se da će ga osloboditi.
(Kome se čini?)
“Huseine, imaš li porodicu? Porodicu!! Imaš li!!”
“Gdje ti je porodica? Gdje!!”
Simulanti se obično čude i misle kako su vojne komisije više policijske nego ljekarske. Šta je Hipokratova zakletva prema zakletvi velikom vođi. Ljekari su i u Aušvicu odvajali zdrave od bolesnih. Ali Hulio ne zna ko je Hipokrat. Da mu postave pitanje na papiru, on bi ispričao kako je rezao svoju šljivu, i kako je žagom naletio na geler u dubu, i kako je slomio žagu, i kako se uspravio, i kako je nogom udarao u drvo da se slomi, i kako je onda puklo, i zacrnilo mu se pred očima. Ali kako da ispriča, kad se onoga prije i poslije slabo sjeća, i kad od tada ne čuje dobro, i kad ga jezik slabo sluša, otečen od dobrih lijekova kao od slabe šljive? Sve im piše u papirima. On bi samo da dobije otpust iz Armije, i da nekako dođe do Njemačke i da se sastavi sa ženom i djecom…
Evo, udarili su pečat, smiju mu se, bolničar ga vodi prema vratima, šta je ono htio da ih pita… Aha!
I Hulio se okrene, trenutak nakon što ga je ljekar iz komisije tiho pozvao po nadimku. Kao što je i Besima pozvao, prije godinu dana, u onoj priči koju Hulio nije dokraja čuo, jer je sa testerom išao prema svojoj srušenoj kući i posječenom šljiviku.
(Ovo je kraj. Poenta, o nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine, samo je jedna od nekoliko sporednih. Ona glavna dovodi nas do pisca koji je naručenu priču po svaku cijenu htio započeti rečenicom sa kojom već godinama ne zna šta da čini: “Ide gluhonijem čovjek ulicom i svađa se sam sa sobom.”)

Dobro mi je u mojim knjigama, nemoj me tražiti izvan njih

Odlomak iz romana Vremenska petlja

Pisac: Ja znam da si ti zaljubljena u mene. Već neko vrijeme. Drugi to ne vide, jer si ti mudrica, ali ja osjećam. I lijepo mi je. Uživam. I stidim se. Jer sam te ohrabrio i zaveo. Ali nisam lagao. I ja sam zaljubljen u tebe. Zamišljam da putujemo zajedno, da živimo zajedno, da se budim pored tebe, i da te gledam dok spavaš, i da te ljubim dok se budiš. Zamišljam nas kako čitamo jedno drugom, i kako peremo zube u istom ogledalu, i kako se ljubimo pod tušem, i zamišljam da plešemo na kiši, bosi u prašini, i kuhamo skupa, goli u keceljama, i slušamo radio u autu pod snijegom. Čuješ li smetnje? (Buba klimne glavom. Trnci, i grč. Srce koje raste, i grudi koje se smanjuju. U svemu što je rekao sve je što nije rekao.) Dva puta sam stariji od tebe, nastavlja, drugim glasom. Čuju se smetnje… U meni je sve više iskustva a sve manje života. Plesali bismo bosi na kiši, a onda bi se meni upalila prostata. Hrkao bih pored tebe budne. Dobio bih šuljeve od vina. Ja nosim ovo tijelo kao zahrđali oklop. Sad kad bih ustao, čula bi zglobove kako škripe. Šta bi ti s tim? Ljubav nije kugla koja se vuče za nogom, na lancu. (Buba otvori oči. On je gleda, i smiješi se, kao na koricama svojih romana. Dođe joj da se okrene, i provjeri, govori li samo njoj. Kakav gad! I kakav talenat, da nepoštenje proda kao iskrenost.) Ne želim da me vidiš u hladnom kupatilu naježenog, ne želim stajati pred tobom go, s napuhanim trbuščićem, na mršavim nožicama, kao očerupani noj. Ne želim više pretvarati svoju samoću u tuđa razočarenja. Dobro mi je u mojim knjigama, nemoj me tražiti izvan njih. (Ukratko: biti voljen a ne voljeti, zaključuje u mislima Buba njegov splačinasti monolog. Piti iz čistih izvora ljubeći svoj lik u njima. Hraniti ptičad sjemenjem divljih ruža, a onda pisati pjesme o tome kako umiru s rascvjetalim trnjem u utrobi.) Samo sam to želio da ti kažem. Zaljubljen sam u tebe. Činiš ovaj svijet pristojnim mjestom za život. Napunila si mi stomak leptirima. Čujem te kako dišeš, ništa mi ne promiče, ni kako ti se zjenice šire, ni kako ti kosa raste. Razaznajem tvoj hod među hiljadu drugih. Udišem tvoje prisustvo, kao kiseonik. Ali neću usporiti moje vrijeme tako što ću ubrzati tvoje. Nemam ništa zauzvrat. I nikad nećemo biti bliže nego što smo sad. Neću te dodirnuti, jer znam da ćeš nestati. Jer svaki put nestaneš. Jer je moj dodir otrovan.

Dragi Džordž,
Najzad, Sarajevo!
Okruženo je planinama u kojima ima još mnogo aktivnih minskih polja. Tako mi je rekao vozač koji me dočekao na aerodromu.
Na njegovoj ID kartici pročitao sam ime – Sakib.
Po zanimanju je profesor, ali pošto dobro govori engleski više mu se isplati da radi kao vozač nego kao predavač. Prilično je zgodan. Ima lijepe ruke i nokte. Košulja mu je čista, nije vlažna ispod pazuha, i sasvim pristojno miriši. Ni traga bijelom luku, na koji me Vilbi upozorio.
(Zapravo, lokalno stanovništvo se spolja i iz daljine, kad se gledaju iz auta, nipočemu ne razlikuje od nas. Jedina razlika koju sam zapazio jeste da svi i svuda puše.)
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Na`alost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskog prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
U parku preko puta hotela je neobično kamenje, koje oblikom podsjeća na kućice za pse. Oni to ovdje zovu “stećak” i misle da je to neki istorijski spomenik.
Recepcioner me obavijestio da ih ima mnogo po planinama širom Bosne.
(Riječ je o bezvrijednom kamenju, jer da je imalo neku vrijednost, oko njega bi obilazili turisti u našim muzejima, a ne ovce na njihovim livadama.)
U nekim prospektima pročitao sam da budućnost polažu u travu na tim livadama. Sve same ljekovite biljke.
A mogao bih se kladiti da uvoze mlijeko u prahu iz Ukrajine.

Lepa para i gvozdena vrata otvara.

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Lepa para i gvozdena vrata otvara. Julio bi, sa svojim vezama i poznanstvima, mogao zaustaviti rat. Samo kad bi izašao iz grada.
Ovde, u Muzeju, ima i nakita, i starog novca, i poštanskih maraka, i slika, i starog oružja, svega… (Julio nudi Brkića polovnom kutijom cigareta.)
Ne misli on da opljačka Muzej, bože sačuvaj, uzeo bi samo nešto malo. Rat je, ne bi niko ni primetio. Pala granata…
Ne može. Dok je Brkić čuvar.
Svaka čast Brkiću. Društveno je društveno. Ali ima u Muzeju i privatnog nakita. Na primer, Gretino koferče. Šta misli on, koliko ima unutra?
Zaista, šta je sa koferom moje bake?
Pitala sam mamu šta baka čuva u njemu. Odgovorila je da ne zna. Kofer je limeni, crni, manji od aktovke, sa bravicom na koju baka stavlja katanac.
Ključ drži na lančiću oko vrata. Iz stana u plamenu ponijela je samo torbu i ovaj limeni neseser. Znam da je ostavila albume sa fotkama, svežnjeve
pisama i svjedočanstva. Nakit je nosila na sebi, bočice sa mirisima u torbi. Ne vidim šta bi još moglo biti sakriveno ispod crnog lima.
Julio mi je pustio baju. Ako je tačno da su Jevreji bogati, a moja baka je Jevrejka, onda nije sasvim van pameti da moja porodica ima neko blago, za koje ja do svoje dvadeset prve ne treba da znam. To objašnjava zašto moja mama odbija razgovor na ovu temu.
Brkić ne viri u tuđe kofere.
Ako se sve sabere i oduzme, Greta je njima dužna.
Ovo nisam razumjela. Možda nisam dobro čula. Počeli su da govore tiše. Onda je Brkić ugasio pola cigarete, što je poprilično nevjerovatan događaj.
(Kao kad bih ja ostavila pola čokolade.) Prije nego što je otišao, Julio mu je pružio ruku: Da se klade?
Brkić je prihvatio, i izašao.

Ja sam ciganske vatre gledao sa prozora,
ona je oko njih igrala.

Dao bih hiljadu maraka. Dvije. Da nekome ispričam kako je sve bilo, i da on napiše priču. I da se objavi. Da joj pošaljem. Neka čita, kad neće da sluša. Ja je nazovem, ona spusti slušalicu. Čim ja kažem dva, pet, osamnaest, ona prekine vezu. Svaki dan je zovem. Svaki dan otkad sam se vratio. Da sam Ciganin, pa da i nju uzmem. Rodio sam se na Gorici. Pod prozorom su mi gorjele ciganske vatre. Sa njima sam odrastao. Od Ciganki sam učio o ženama. Nema ružnog ženska. Svaka je lijepa. Svaka ima vatru u očima. Svaka voli muško, samo se neke pretvaraju više, a neke manje. Sa svojom sam u braku šesnaest godina. Imam sa njom dva sina. Stariji ima četrnaest. Lud je za kompjuterima. Kad je rat počeo, poslao sam ih u Češku. U kampu su za izbjeglice.
Ja sam radio u marketingu Radija. Radio sam i kao zastupnik Coca-Cole. Kad je rat počeo, nije više bilo marketinga. Direktor me uzeo za vozača. Nijedan dan nije zakasnio. Po najgoroj pucnjavi. Samo se sagnem i nagazim gas. To je bilo u samom početku. Onda smo počeli ostajati da spavamo na Radiju. Ja sam sebi namjestio jednu režiju. Dvoje gvozdenih vrata. Vakuum. Krevet sam napravio od kulisa i pernatih vreća za spavanje. Ostali su spavali na stolicama i stolovima. Imao sam struju, neprekidno, i telefon. Kod mene su dolazili da zovu svoje po svijetu. Moj lokal je bio: dva, pet, osamnaest. Čim je rat počeo, ja sam nabavio tri pasoša. I sve kartice, UNPROFOR, UNHCR, PRESS. Među prvima sam otišao na službeni put. Direktor je znao koliko ja vrijedim i šta mogu. Bilo je dosta komitenata u Sloveniji i Italiji. Stid ih što su pobjegli, a strah da se vrate. Takvima sam prodavao bajramske čestitke. Slali su me i po novac. Jednom je trebalo da donesem u Sarajevo pola miliona maraka. Pitao sam hadžiju šta ako mi otmu. “Neka tebi ništa ne bude, a ako ti otmu, halali.” Donio sam pare.
U to vrijeme su mnogi odlazili službeno, samo sam se ja uvijek vraćao. Donosio sam hranu, piće, lijekove. U dva, pet, osamnaest uvijek je bilo kafe. Dolazile su sekretarice, spikerice, lektorke, strane novinarke, pjevačice, glumice, prevodioci. Namirisane, čiste, uređene. Vani granate, snijeg, bijeda, a kod mene električna grijalica, muzika, piće. Svako veče sam imao drugu.
Nadiru sam prvi put vidio u sobi za lektore. Bila je nova. Samo sam provirio kroz vrata i rekao: dva, pet, osamnaest. Ona je poslije pitala kolegice šta to znači, i one su joj objasnile da je to moja soba. Bilo joj je smiješno. Ali je sutradan došla na kafu. Na početku rata ostala je bez muža. Odveli su ga jedne noći, i nisu joj ga više vratili. Ostala je sa kćerkom, dvije i po godine. Došla je sva zakopčana. Rukavi do članaka, suknja do tala, košulja do grla zakopčana. A jedna joj cipela pukla sa strane. Sramota, rekao sam joj, da tako lijepa djevojka hoda u takvim cipelama. Pravdala se da nema, da joj je granata sve odnijela. A nije. Za sve se pravdala da nema. Rekao sam da ću joj ja dati nove cipele. Od moje žene. Nije htjela. Ja sam rekao da ću ih onda dati nekoj drugoj. Pristala je da ih uzme.
Bila je najbolja lektorka. Sve je znala. I mene je učila da pravilno govorim. To je važno u marketingu, govorila je. Nije svejedno hoću li reći nešto ispravno ili pogrešno. Učila me bosanski jezik.
Kad su lektorsku sobu iznajmili stranim novinarima, ona je došla da pita može li prespavati kod mene. Ja sam rekao da može, ali da ja uvijek spavam go. Ona je rekla da joj to ne smeta. I ona je spavala gola. Imala je tijelo kao flaša Coca-Cole. Ja prije nisam ni sa jednom ženom mogao da spavam u krevetu. Ni sa svojom. Završim šta treba, i pošaljem je u njen krevet. A sa Nadirom sam tu noć spavao skupa.
Počela je dovoditi svoju kćerku. Mala je našla neke sličice polijepljene po inventaru, lizala ih i skidala zubima. Pitao sam Nadiru je li joj dijete normalno. Naljutila se. Mala i ja smo postali prijatelji. Ja sam je zvao Azrael. Po onom mačku iz crtanog filma. Više je mene voljela nego majku. Ja sam joj donosio bijele čokolade iz Italije. I lutke.
Nadiri sam donosio cipele, veš, nakit. Nije nosila obični nakit, nego kartije. A veš sam kupovao da me niko ne vidi. Gore mi je bilo da to prenesem nego pola miliona. A ona, glupača, obukla ga i pokazivala okolo. Šta je od mene dobila. Tad sam je prvi put naružio. Rekao sam joj da me zbog toga mogu poslati u vojsku. Ljudi su zavidni. Reći će da sam ukrao. Drugi su pušili loš duhan, i tuđe opuške, a Nadira žuti Kent. S medom. Tih dana su ljude sa Radija slali u vojsku. Direktor je jedva uspio da me sačuva.
I bundu sam joj poklonio. Nazvao sam ženu i rekao joj da ima jedna djevojka koja me pazi, skuha mi i opere, i da bih joj rado poklonio njenu bundu. Sedam i po hiljada maraka. To je moja žena dobila na poklon pred rat, od jednog komitenta. Pitao sam ženu šta misli o tome. Rekla je: “Neka je djeci otac živ i zdrav, a biće bundi ako Bog da.” I pitala me pazi li me u još čemu, osim u kuhanju i pranju. Rekao sam ne. Nisam htio da je povrijedim. Poslije sam saznao da je već tad znala. Neko je požurio da joj ispriča.
Kad Nadira nije bila dežurna, spavao sam u njenom stanu. Ona mi je čitala. Tako sam učio da lijepo govorim i da se izražavam. Čitala mi je svašta. Kako su se djeca rađala poslije Hirošime. I slike mi je pokazivala. Pitala je kakva će se djeca rađati poslije Sarajeva. Čitala je i češkala me. Jednu bi nogu prebacila preko mene, i ljuljala me, dok ne zaspim. Azrael bi došao i legao između nas. Ja sam Azraela učio ciganski. Hasme zaira, to znači pojedeš mi stidne dlake.
Naučio sam je da se zakune: te me ravle ćave, da mi umru djeca. La ćo, dobro. Nadira je zabranjivala da Azrael psuje. Ali se nije brinula za nju u drugim stvarima. Nije joj kuhala čaj. Puštala je da ide bosa po kući. Ja sam joj kupio papuče. I lutke. Najviše je voljela Budu. Od voska. Sa njim je spavala. Govorila je da liči na mene. Često me pitala jesam li je ja rodio. Ja sam odgovarao da nisam. Bila je tužna. Onda me opet pitala: “Gogo, jesi li me bar malo rodio?” Odgovarao sam da jesam.
I Nadira me ispitivala. Pitala me volim li je više od svoje žene. Odgovorio sam joj da ja sa svojom ženom imam dva sina. Porodicu. Pitala me jesmo li i nas troje porodica. Vidio sam da moram da bježim. Da sam zaglibio. Prvo sam probao da je naljutim. Pozvao sam njenu najbolju drugaricu u dva, pet, osamnaest. Nadira je otjerala. Onda je skočila na mene. “Je l’ se to ja ne guzim dobro?”, pitala je. I sve je poderala na meni. Poslije dva puta rekao sam da ne mogu više. Možeš! I nastavila je. Sedam puta! Perje u vrećama za spavanje bilo je mokro od znoja. Poludio sam za njom. Morao sam da pobjegnem. Htio sam da odem i da se ne pozdravim, ali direktor mi nije dao. On je poštovao moju ženu. Nije odobravao moju vezu sa Nadirom. Ona je htjela da i nju povedem. Rekao sam da se vraćam svojoj porodici.
Otišao sam u Češku. Nadira mi je telefonirala poslije dva mjeseca. Rekla mi je da nosi moje dijete i da će roditi. Rekao sam joj da ne pravi gluposti, da ne rađa dijete za cirkusa, kao oni iz Hirošime. Obećao sam da ću otići po nju i odvesti je u Njemačku, da abortira. Vratio sam se i sredio joj službeni put. Ona je htjela da vodi i Azraela. Rekao sam joj da se djeca ne mogu voditi na službeni put. Ona nije htjela da ide bez male. Našao sam ženu sa djetetom na pasošu, dječakom. Ošišali smo Azraela, i skinuli joj minđuše, da na granici misle da je dječak. “Gogo, jesam li ja sad muškar?”, pitala me kad se pogledala u ogledalo. Ja sam je nosio kroz tunel. Kad smo se popeli na Igman, pokazao sam joj Sarajevo. Pitala me šta je to.
“Das ist Valter”, odgovorio sam. Bile su to prve njemačke riječi koje je naučila. Vozila se u kombiju ispred nas.
U Njemačkoj sam Nadiri našao posao u našem konzulatu. Rekao sam joj da se javi tamo, ali da nikome ne kaže da mene poznaje. Da se pravi da nikad nije čula za mene. Jer će ostati bez posla, ako saznaju da je sa mnom živjela. Zaposlila se, i nije me više zvala.
Sad sam ja mogao da se vratim u Sarajevo. Nazvao sam direktora, i pitao mogu li da se vratim na posao. Odgovorio mi je da mogu, ali da mi treba ovjera vize u našem konzulatu. Otišao sam kod nje, da mi da jedan pečat. Nije me primila. Nahuškala je gorilu na mene. Otišao sam u govornicu i nazvao je. Rekli su mi da je izašla. Vratio sam se bez pečata.
Svaki dan je zovem. Kažem dva, pet, osamnaest, i čekam. Nekad spusti slušalicu odmah, a nekad čeka i ćuti. Ali čim progovorim, prekine vezu.
Da sam Ciganin, ubio bih, ili sebe, ili nju. Ali nisam. A ona jeste. Ja sam ciganske vatre gledao sa prozora, ona je oko njih igrala.

Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost.

A ovu priču napiše neko drugi.

Priča iz istoimene zbirke priča “Đavo u Sarajevu”

Bio jedan carević pa se u njega zaljube dvije sestre princeze. Starija uzme da otruje mlađu, ali se prevari pa sama otrov popije i u mukama umre, a đavo joj potom dušu sakrije u zmijino jaje. Prođe neko vrijeme, zmija šest košulja promijeni i u sedmoj, crnoj i srebrnoj, u carski vrt dođe i caricu svoju mlađu sestricu pored prstena ugrize. Sluge skoče da zmiju ubiju, ali je ne stignu, i ko zna koliko bi košulja još promijenila da ne padne na nju jednog dana drvo jorgovana i ne razmaže joj šaru na leđima.

Takvu šaru izatka iste noći na ćilimu nekakva žena i na njoj začne muško dijete kojemu dadne ime Nasradin. Dijete bude pametno i poslušno i starost dočeka kao hodža. Dok jednom ne zabasa u njegovu bašču krmak i ne učini mu zijan u dinjama. Hodža zajmi krmka, namrtvo ga izdegeneči i onako u huji ispeče i pojede. Istom ga strefi damla. A duša mu ne preseli na ahiret, nego se za kaznu ponovo rodi, ali kao vlašče.

Učeći od svakoga a najmanje od učitelja, izraste ono u pjesnika, upadne u loše društvo i iz čista mira i puna pištolja opali u nekakva cara i njegovu ženu. Tu kad vidi da je njih pogodio, a sve ostalo promašio, okrene da bježi, ali upadne u vruć asfalt i zalijepi se kao muha na med. Utom stignu žandari i rastave ga prvo sa asfaltom i cipelama a potom i sa životom i dušom.

Dušu mu u grudi primi slavuj, ali iz njih ne zapjeva, jer mu đavo podmetne grančicu namazanu ljepilom i zajedno sa njom strpa ga u kavez. U novom domu najviše mu se obraduje mačka. Još mu perje ni poda nije osolilo, a nekakva Ciganka gledajući iz suha potoka zvijezdu kako pada, zanese se pa zanese i rodi blizance. Mlađi i po redu trinaesti bude pametan i poslušan i starost dočeka kao lopov. Ali kad jednom na grad napadnu dušmani, vlast natjera sve lopove pa i njega da pređu u policiju i danju da oni čuvaju zakon, a noću da zakon čuva njih. Tako on stane od bogatih uzimati i siromašnim prodavati te od ćara i jednim i drugim milostinju dijeliti. Dok jednom u nekakvom potkrovlju ne zatekne uključen televizor i na ekranu ne ugleda sebe, samo sa bradom i šubarom. Skoči da televizor ugasi, ali ne stigne, jer iz ekrana izleti granata. Od treska i udara probudi se pisac ove priče i požuri da zapiše sve kako je bilo.

* * *

Mlađa sestra i carica proživi sa carevićem neko vrijeme u sreći i ljubavi, a kad jednog dana izađe u vrt ujede je zmija. Otrov bude jak ali i ljekari budu dobri, tako da prvo umre carević od tuge i brige pa tek onda carica od straha i otrova.

Duša joj pređe u sjemenku i iz nje izraste u bašti nekakvog hodže ogromna dinja na ponos i diku čitavom kraju. Ali je zajedno sa sjemenom nečija svinja pojede.

Rodi se opet u tuđoj zemlji kao princeza. Jednom tako krene ona sa svojim mužem budućim carem da kupi ćilim sa crnom i srebrnom šarom, kad pred njihov automobil iskoči mladić u sjajnim crnim cipelama i pištoljem ubije i nju i muža.

Od pucnja se na nekakvom tavanu u starom ćilimu prepadne mačka i prije vremena omaci sedam žutih mačića. Najmlađe brzo nauči loviti miševe, postane u tome nadaleko čuveno pa ga tako na kraju neki žandar u penziji usvoji. Jednog dana zatekne mačak u sobi krletku, a drugog dana žandar u krletki mačka. Starac se razbjesni i ubije mačka osam puta. Mačak sa devetim životom pobjegne na kraj grada. Tu u suhom koritu ulovi crnu cipelu, u cipeli zlatnu ribicu, u ribici zlatan prsten sa crnim kamenom.

Duša mu jedva izađe na njušku, uzjoguni se, sakrije u beharu jorgovana i stane odatle poručivati đavolu da joj više nikakva tijela ne treba. Ali je đavo nekako prevari, i jedne noći pojavi se ona opet, u dva oka koja su više knjige čitala nego po svijetu gledala. Tim očima pročitaće jednog dana ona ovu priču, i tada će se naposljetku dosjetiti da umjesto nje živi neko drugi.

* * *

A carević u srcu izabere mlađu princezu, pa kad vidi da se starija sprema da otruje sestru, zamijeni im čaše i vjenča se sa svojom izabranicom. Kad mu ženu ujede zmija, on od tuge i brige umre i izmoli da mu duša ne ide daleko od carice u postelji.

Želja mu se ispuni i on nastavi da živi kao drvo jorgovana. Mirisao je od njega carski vrt, ali je caricu od mirisa boljela glava. Naredi da ga posijeku i sluge joj posljednju želju ispune.

Na svijet se opet vrati kao najmlađe od trinaest prasića. Zarana naučeno da se bori za svoju sisu pod suncem, prasence jednog dana odluta lopovskim putevima na drugi kraj grada i tamo u tuđoj bašti nađe crnu smrt među žutim dinjama. Ali je i mrtvo još neko vrijeme po svijetu hodalo, jer mu kožu prodaju i od nje načine cipele.

Dušu mu đavo utrapi nekakvom žandaru, čovjeku bez duše, koji se odjednom postidje svoga posla i kupi kavez i u kavezu slavuja. A kad mu slavuja očerupa mačak, sažali se nad svojim životom, sa osam metaka napuni mačka, a devetim sebi usta i zauvijek zanijemi.

Istu noć izikri se zlatna ribica, koja kad poraste proguta zlatan prsten sa crnim kamenom i nastani se u crnoj cipeli sa asfaltiranim đonom na dnu potoka. U toj je cipeli za velike suše nekakav mačak sa očima boje olova i grančicom jorgovana zalijepljenom za brkove pronađe polumrtvu i proguta poluživu. Ali se ribica uzjoguni i oboje izdahnu u međusobnom praćakanju.

Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost. A ovu priču napiše neko drugi.