Nazdravljanje mumiji
(Povodom dana poezije, 21. marta 2009, za internet portal DW) Generacija đaka iz učionica s Titovom slikom iznad školske pločNastavi čitati
Srbija, pečena nedopečena
Kako je snimljen spot za predsedničku kampanju Alaksendra Vučića
– Ideja trećeg spota vrti se oko jedne reči koja je Srbima svetinja.
– Kosovo!
– Ne možemo da snimamo na Kosovu.
– Mogli bismo iz drona?
– Pa ako ćemo tako, onda je bolje iz Miga. A već smo imali spot sa avionom.
– Rakija.
– Imali smo i spot sa pivom. Reč koja je Srbima svetinja…
– Crvena zvezda?
– Jedna reč.
– Nije valjda Partizan?
– Nije. Ima veze sa tradicijom…
– Sveti Sava?
– I to su dve reči…
– Samo Sava?
– To asocira na poplave i na Sava Malu…
– Može pomoć.
– Jede se…
– Slanina?
– Toplo…
– Čvarci?
– Mesi se od brašna…
– Pizza!
– To nije srpska reč.
– Znam! Hleb!
– Bravo, predsedniče vlade i države.
– Kako ste to zamislili? Ja jednim hlebom nahranim 5.000 ljudi?
– Taj ćemo spot ostaviti za finale kampanje.
– Mogu li tu i da hodam po vodi?
– Može, koristićemo slike iz Obrenovca.
– Kako ste zamislili to sa hlebom?
– Počinje kadrom iz rerne, u kojoj se peče hleb. Kroz rernu vidimo ženu, majku, domaćicu koja proverava da li je hleb pečen, i iza nje u drugom planu njeno dvoje dece i muža. Čujemo dečakov glas koji kaže: Hajde mama više, i devojčicin koji kaže: Gladna sam. Mama kaže: Još samo par minuta, a dečak na to: Pa do tada ćemo da umremo od gladi. Nosićeš nas na duši.
– To je neka romska porodica?
– Zašto romska?
– Pa razvaljen šporet… oni umiru od gladi…
– Zašto mislite da je razvaljen šporet?
– Pa rekli ste da se kroz rernu snima…
– To se rešava trikom. Ne, porodica je dobrostojeća, srpska. Imaju modernu kujnu, veliki frižider, punu korpu voća, sto je postavljen, na stolu je predjelo, salata, naresci, šeri-paradajz, pršut…
– A umiru od gladi?
– Da, jer nema hleba koji se peče.
– Razmažena neka deca.
– Tako je. Oni su narod. A vi ste mama.
– A ko je tata?
– Tata je tu samo kao figura.
– Znači, Nikolić.
– Može i tako da se razume. Vi ste majka.
– Moraću da nosim veštačke sise?
– Ne, majku glumi glumica.
– A gde sam ja u spotu?
– U off-u. Čuje se samo vaš glas.
– Šta kažem?
– Majka protiv svoje volje izvadi nepečen hleb, deca uzmu da ga komadaju, ali on se rasteže, jer testo nije pečeno. I onda se čuje vaš glas: “Srbija je 2013. bila na ivici propasti. Posle tri godine ozbiljnog i teškog rada vidimo prve i prave plodove.”
– I ne vidim se ja dok to govorim?
– Ne, vidi se testo koje se razvlači.
– Čuje se moj glas i vidi se testo koje se razvlači?
– Da.
– Znači, testo koje se razvlači su prvi i pravi plodovi ozbiljnog i teškog rada?
– Ne, niste shvatili… Testo je metafora Srbije koju razvlače vaši neprijatelji.
– A moji su neprijatelji deca?
– Ne, deca su metafora opozicije koja razvlači Srbiju.
– Dobro, a šta su prvi i pravi plodovi ozbiljnog i teškog rada?
– Pa ta moderna kujna, lep stan, ljudi dobro žive…
– Kako dobro žive ako umiru od gladi?
– Znate kakvi su Srbi, preteruju u svemu, a najviše u kuknjavi.
– Znači, ta kujna i ta porodica, to je isto Srbija, a ja sam u Srbiji majka?
– Tako je.
– I Srbi se ponašaju kao razmažena i nestrpljiva derišta koja ne veruje majci?
– Da. Oni razvlače testo, a vi kažete…
– U off-u?
– Da, u off-u, vi kažete: “Ovo je presudan trenutak. Moramo da ostanemo na pravom putu. Zato ne smemo da dozvolimo da se najlošiji vrate na vlast. Uništiće sve što smo stvorili.”
– I ne vidim se ja dok to govorim?
– Ne. Vidi se razmeckano testo. Uništen hleb.
– Ko ga je uništio?
– Deca.
– Kapiram, deca su metafora najlošijih koji hoće da se vrate na vlast i unište sve što smo stvorili.
– Da, a vi ste strpljiva majka koja ih pušta da se sami u to uvere.
– Kako ih puštam?
– Pa dajete im izbore.
– Gluvo bilo! Vladu dam, ali izbore ne dam!
– Ne da pobede, nego da izađu. Nepečen hleb je metafora nedovršenog posla. Zato majka složi opet testo u tepsiju i kaže: I, jeste li sada spremni da sačekate? A deca, ulepljena testom, kažu: Daaa.
– I?
– To je kraj. Idu još one trobojke AV, i slogan, brže, jače, bolje.
– Nema mene u spotu?
– Ne?
– Pa kako će narod da shvati za koga da glasa?
– Završava se vašim sloganom.
– A šta će onda spot ako imamo slogan?
– Zbog vaše poruke.
– Šta je moja poruka?
– “Srbija je 2013. bila na ivici propasti. Posle tri godine ozbiljnog i teškog rada vidimo prve i prave plodove. Ovo je presudan trenutak. Moramo da ostanemo na pravom putu. Zato ne smemo da dozvolimo da se najlošiji vrate na vlast. Uništiće sve što smo stvorili.”
– Pa zašto ja to ne mogu da kažem u kameru?
– Zato što to govorite u kameru od 2013. Ljudima je već muka od toga da vas gledaju dok to govorite.
– I biće im manje muka ako dok slušaju mene gledaju testo koje se razvlači?
– Ne, biće ista, ali manje od vas a više od spota.
Pismo mladom Rambu
O ratu, proje nego počne…
Vidim na fejsbuku da voliš svoj klub kao svoju zemlju i da o pištoljima i motorima znaš više nego o padežima i kontracepciji. Čitam i da nisi pičkica koja se boji rata. Ako sutra zapuca, prvi si u stroju. Siguran sam da znaš da nisi originalan. I prije tačno četvrt vijeka, samo bez fejsbuka, tvoji vršnjaci polazili su u rat kao na gostujuću utakmicu. Dozvoli da ti kažem nekoliko stvari koje njima tada nisam. Jer ih ni sam nisam znao.
Prvo, rat traje duže od filma. Usudio bih se reći, duže od svih filmova koje si u životu gledao a u kojima Ramboidi povaljuju negativce kao bekane. Rat je dosadan, uglavnom, hrabrost i nestrpljenje gubitna su kombinacija. Scene u kojima sebe zamišljaš prilično su rijetke. Neprijatelj je obično pametniji od kaskadera koje Rambo kosi strelama, rafalima, bazukama, mačetama… I momci na drugoj strani su, kao i ti, gledali iste filmove. Gluplji si od njih ako to zaboraviš.
Kako je nastao spot Ima li pilota u avionu
Kako je nastao predizborni spot za predsjedničku kampanju Aleksandra Vučića
Tako što su Kreativci izložili ideju:
– Ideja je avion. ErSrbija. Leti ravno. Kroz oblake. Odjednom, glas pilota kaže jedno, onda glas kopilota drugo. Putnici su u kabini začuđeni. Slušaju svađu iz kokpita. Rez na kokpit. Pilot kaže idemo mojim putem, kopilot kaže idemo mojim. Jedan okrene volan ulijevo, drugi udesno. Rez na kabinu. Putnici se tumbaju s jedne strane na drugu. I onda kadar iz kontrolnog tornja, kontrolori gledaju avion koji leti kao po kaldrmi.
Trojanski konjčić u senatu Univerziteta
O inicijativi Studenskog parlamenat Univerziteta u Sarajevu za usklađivanje rasporeda nastave s terminima molitvi.
Senat Univerziteta u Sarajevu, nakon sjednice održane 28. decembra 2016. godine, objavio je isti dan Preporuku da se pri planiranju studijske godine vodi računa o terminima molitvi.
Preporuka se oslanja na član 56. Statuta Univerziteta (Nadležnosti Senata), tačnije na tačku (1) a), po kojoj Senat “odlučuje o svim akademskim pitanjima, a posebno o pitanjima koja se odnose na nastavnu, naučnu, umjetničku i stručnu djelatnost Univerziteta”. Međutim, pošto u tački (2) istog člana stoji da “Senat odlučuje o akademskim pitanjima pojedinačnim aktima u formi odluke”, nije jasno po kom osnovu je dao “preporuku”.
U sjeni lipsajuće godine
Podsjećanje na neke događaje u 2016. koji su privukli medijsku pažnju, začinjeno zrnom gorke satire.
Duga zimska noć
Zimska sezona skijanja na Jahorini i Bjelašnici počela bez snijega, što je šteta, jer je mrak u državi toliki da bi gosti mogli uživati u noćnom skijanju preko cijelog dana… Uprkos lošem vremenu, statistike pokazuju da se gosti duže zadržavaju u hotelima na planinama bez snijega, nego osumnjičeni koje SIPA uhapsi u zatvoru.
Tužilaštvu je sud u vezi s tim poručio: ne može nijedna agencija uhapsiti toliko osumnjičenih koliko ih mi možemo pustiti. Sličnu poruku dobio je i sud s vrha države: ne možete vi osuditi toliko kriminalaca koliko ih mi možemo pomilovati. Lanac ohrabrujućih poruka završava međunarodna zajednica koja se obratila bosanskohercegovačkim liderima: ne možete vi potrošiti, koliko vas mi možemo zadužiti… Vanjski dug je u 2015. godini iznosio 8,4 milijarde maraka, s tendencijom rasta…
Književnost je igra i u njoj uživam
Intervju: Goran Sarić, 8/2016. PEN BiH
Goran Sarić: Tvoj odnos prema istoriji je pun otklona, izrazito ironičan. Zbog toga često sklizneš u parodiju. To je vidljivo već u prvoj, moram priznati – meni najdražoj, knjizi, zbirci priča Đavo u Sarajevu. Evo, u vezi s tim, znakovitog citata iz knjige Vremenska petlja:
“Istorija je puna visokih čela, čeličnih pogleda, čvrstih vilica; zagušena muškarcima širokih ramena, stisnutih pesnica, isturenih grudi; kipti spomenicima junaka na konjima, sa sabljama, u jurišu, pod zastavama. Samo je gluha i slijepa i nijema za njihove smežurane kituljke, za zapišano rublje, za dlakava raščešana dupeta, za stenjavu napuhanih crijeva. Kao da graške znoja izbijaju uvijek pod teretom sudbine a nikad pod pritiskom gasova. Kao da niko u toj slavnoj prošlosti nije imao karijes i šuljeve, garavicu i proljeve, kilu i vjetrove. Pa se onda iznenadiš kad iz te prošlosti, kao iz prljavih gaća, pripovjedač izvuče neobrezan detalj i tutne ti ga u znojav dlan. Skupiš usta, naboraš vjeđe, zaškrgućeš vilicama, ali uzmaka nema; jer teren je strm i sipljiv, a čovjek u nuždi s rukom u zavoju.”
Jesi li takav bio i za vrijeme rata koji si proveo u Sarajevu. Je li i tada bilo vremena za humor, šegu, šalu, ali i za ironiju i, katkad, sarkazam?
Nacionalističko obrazovanje je nasilje nad djecom
Intervju: Eldin Hadžović, 7/2016. Novosti
Novosti: Profesore, na kojem jeziku sada razgovaramo?
N.V: Na našem. Mislim, možemo ga zvati raznim imenima, ali važno je da je to isti jezik.
Novosti: Oko toga se u Bosni i Hercegovini vrlo često vode polemike, potpuno nepotrebno. Zašto, ako je u pitanju isti jezik?
N.V: Zato što se iza priče o jeziku, odnosno o pravu na obrazovanje na svom jeziku, krije pravo na obrazovni sadržaj. Mi imamo jedan jezik i svi se razumijemo kad njime govorimo. Priča o jeziku ustvari je priča o identitetu, a ovdje se radi o različitim identitetima i potrebi da se razlike među njima dodatno prodube. Zato je važno da imamo bosanski, srpski i hrvatski jezik, jer onda imamo bosansko, srpsko i hrvatsko obrazovanje, a onda imamo, unutar svakog od njih, perspektivu koja je poželjna za one koji vladaju u ta tri sektora.
Novosti: Sve ovo o čemu govorite prelama se preko leđa djece. Posljednji primjer bili bi đaci iz Republike Srpske kojima je uskraćeno pravo da svoj jezik zovu bosanskim, dok im je nametnuta konstrukcija ‘jezik bošnjačkog naroda’. Šta mislite o tome?
Uvod u stvarnost
Predgovor knjizi Golicave novele (Izbor iz Dekamerona Đ. Bokača) u biblioteci Lektira narodu
Zašto Dekameron i zašto ovakav izbor iz Dekamerona – u škole! – dva su pitanja na koja je priređivač dužan odgovoriti. Na prvo se odgovor čini prost – zato što je to jedno od kapitalnih djela svjetske književnosti, neizostavno iz svakog lektirskog kanona. A takvo je zato što je dobro zamišljeno i precizno izvedeno, zato što govori o ozbiljnim i važnim temama, zato što je jezik kojim se pripovijeda bogat, a naracija zanimljiva, zato što predstavlja uzor pripovjedačkog umijeća u formi novele (o čemu je inspirativno pisao Erih Auerbah1), zato što svjedoči o transformaciji usmenog i narodnog kazivanja u pisanu, literarnu i autorsku formu, zato što je, u najkraćem, poput Šekspira ili Rablea, neprekidno aktuelan i jer se kao takav tiče i današnjih mladih čitalaca. A aktuelan je, prije svega i iznad svega, zbog svog renesansnog duha, slobodnog i hrabrog da pomjeri granice kolektivnog mišljenja. (O kojem je, duhu, nadahnuto pisao Stiven Grinblat2. Međutim, zašto bi svi ti kvaliteti bili značajni u školi; odnosno, zašto je dobra književnost – najbolja, u svjetskim mjerilima – važna za obrazovanje mladih ljudi?
Bezglasno glasanje
Tema ovog članka je elektronska sjednica Vijeća Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a povodom naučno-stručne ekskurzije studenata tog odsjeka na Susrete bosnista u Mostaru, krajem aprila 2016. godine.
O LEGO-KOCKAMA I DRESURI
Predgovor knjizi Principi prije pravila, Sandre Zlotrg i Klaudije Mlakić Vuković, u biblioteci Lektira narodu
Pravopis je zbirka uputstava o tome kako treba pravo pisati, gdje prilog pravo znači ispravno. O tome šta je ispravno, a šta neispravno pisanje odlučuju stručnjaci koji proučavaju jezik i poznaju njegove osobine i zakonitosti. Da bi neko bio stručnjak za jezik, on mora, školujući se, naučiti kako jezik radi (kao što inžinjeri uče kako rade mašine, ili kao što ljekari uče kako radi tijelo). Stručnjak za jezik, drugim riječima, zna kako riječi nastaju, kako se povezuju u rečenice, kako ih ljudi koriste, kako se tokom upotrebe mijenjaju, a sve to da bi ga čuvali od kvarenja i učinili da radi bolje, najbolje što može.
Pokvaren jezik, onaj kome treba popravak, jeste jezik koji ne radi dobro. A jezik ne radi dobro onda kada se ljudi njime sporazumijevaju s teškoćama, ili kad se ne razumiju, ili pogrešno razumiju, pa onda jedni drugima ne vjeruju, jedni u druge sumnjaju, jedni se drugih boje te na kraju, zbog svega toga, jedni druge mrze i ubijaju.