Nazdravljanje mumiji
(Povodom dana poezije, 21. marta 2009, za internet portal DW) Generacija đaka iz učionica s Titovom slikom iznad školske pločNastavi čitati
Sahib
Odlomak iz romana Sahib
Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.
Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu. U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.
Dragi Džordž,
Najzad, Sarajevo!
Okruženo je planinama u kojima ima još mnogo aktivnih minskih polja. Tako mi je rekao vozač koji me dočekao na aerodromu.
Na njegovoj ID kartici pročitao sam ime – Sakib.
Po zanimanju je profesor, ali pošto dobro govori engleski više mu se isplati da radi kao vozač nego kao predavač. Prilično je zgodan. Ima lijepe ruke i nokte. Košulja mu je čista, nije vlažna ispod pazuha, i sasvim pristojno miriši. Ni traga bijelom luku, na koji me Vilbi upozorio.
(Zapravo, lokalno stanovništvo se spolja i iz daljine, kad se gledaju iz auta, nipočemu ne razlikuje od nas. Jedina razlika koju sam zapazio jeste da svi i svuda puše.)
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Na`alost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskog prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
U parku preko puta hotela je neobično kamenje, koje oblikom podsjeća na kućice za pse. Oni to ovdje zovu “stećak” i misle da je to neki istorijski spomenik.
Recepcioner me obavijestio da ih ima mnogo po planinama širom Bosne.
(Riječ je o bezvrijednom kamenju, jer da je imalo neku vrijednost, oko njega bi obilazili turisti u našim muzejima, a ne ovce na njihovim livadama.)
U nekim prospektima pročitao sam da budućnost polažu u travu na tim livadama. Sve same ljekovite biljke.
A mogao bih se kladiti da uvoze mlijeko u prahu iz Ukrajine.
Konačari
Lepa para i gvozdena vrata otvara.
Odlomak iz romana Konačari
Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.
Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.
Lepa para i gvozdena vrata otvara. Julio bi, sa svojim vezama i poznanstvima, mogao zaustaviti rat. Samo kad bi izašao iz grada.
Ovde, u Muzeju, ima i nakita, i starog novca, i poštanskih maraka, i slika, i starog oružja, svega… (Julio nudi Brkića polovnom kutijom cigareta.)
Ne misli on da opljačka Muzej, bože sačuvaj, uzeo bi samo nešto malo. Rat je, ne bi niko ni primetio. Pala granata…
Ne može. Dok je Brkić čuvar.
Svaka čast Brkiću. Društveno je društveno. Ali ima u Muzeju i privatnog nakita. Na primer, Gretino koferče. Šta misli on, koliko ima unutra?
Zaista, šta je sa koferom moje bake?
Pitala sam mamu šta baka čuva u njemu. Odgovorila je da ne zna. Kofer je limeni, crni, manji od aktovke, sa bravicom na koju baka stavlja katanac.
Ključ drži na lančiću oko vrata. Iz stana u plamenu ponijela je samo torbu i ovaj limeni neseser. Znam da je ostavila albume sa fotkama, svežnjeve
pisama i svjedočanstva. Nakit je nosila na sebi, bočice sa mirisima u torbi. Ne vidim šta bi još moglo biti sakriveno ispod crnog lima.
Julio mi je pustio baju. Ako je tačno da su Jevreji bogati, a moja baka je Jevrejka, onda nije sasvim van pameti da moja porodica ima neko blago, za koje ja do svoje dvadeset prve ne treba da znam. To objašnjava zašto moja mama odbija razgovor na ovu temu.
Brkić ne viri u tuđe kofere.
Ako se sve sabere i oduzme, Greta je njima dužna.
Ovo nisam razumjela. Možda nisam dobro čula. Počeli su da govore tiše. Onda je Brkić ugasio pola cigarete, što je poprilično nevjerovatan događaj.
(Kao kad bih ja ostavila pola čokolade.) Prije nego što je otišao, Julio mu je pružio ruku: Da se klade?
Brkić je prihvatio, i izašao.
Nema za škole, a ima za borbene avione
Vanredno izdanje Sarajevo Kino Bosna / Prvi maj 23.12.2025.
O romanu Sahib 2.0 razgovaraju
Ružica Marjanović i Nenad Veličković, autor
Sahib je drugačiji od Konačara.
Konačari jesu autobiografski, Sahib nije.
RM: U intervjuima obično novinar juri sagovornika, ovdje je skroz drugačije, evo čak i ovo pitanje pišeš umjesto mene. O čemu se radi?
NV: Pa o tome da sam kao autor novog romana zainteresovan za njegovu promociju želio o tome razgovarati s nekim ko o književnosti zna mnogo, ko poznaje moj opus i ko se u ranoj verziji rukopisa pojavio u jednoj epizodnoj ulozi. A osim toga, jer još uvijek, evo nakon šest mjeseci, nisam izvukao iz tebe zašto si sve vrijeme uzdržana. Praktično nas je upoznao prvi Sahib, pa sam jako zainteresovan da otkrijemo kakve planove ovaj drugi ima s nama. Ponadao sam se da ću iz tvojih pitanja saznati šta je tvoj najjači utisak vezan za roman, šta vidiš kao njegovu vrijednost a šta kao nedostatak.
Distanca i vjerostojnost
RM: Dobro, odavde ja preuzimam. Ne bih sada da nabrajam silne knjige koje su imale ozbiljan uspeh kod čitalaca, a izdavači su ih odbili (na netu postoje spiskovi, knjige poređane po broju odbijenica – neke su baš rekorderi), ali me interesuje kako si odlučio da objaviš knjigu uprkos činjenici da su izdavači u Srbiji odlučili da Sahiba 2.0 ne donesu pred čitaoce. Siguran si da ova knjiga treba da postoji baš sada, što bi se reklo usred događaja? Nas su stari profesori učili da treba ipak da postoji distanca od događaja da bi književni tekst mogao da bude kvalitetan.
NV: Ne vjerujem da kvalitet književnog teksta zavisi od te distance. Recepcija, da. Konačari, roman o opsadi Sarajeva, objavljeni su dok je opsada još trajala (april 1995). I tada su prve recenzije bile negativne. Poslije je doživio tridesetak izdanja, na našem i drugim jezicima. A onda su neki kritičari otkrili da roman, iako je pisan iz samog događaja, ima i tu distancu o kojoj govoriš. Možda vrijeme nije jedini način da se ona uspostavi. Možda to može dobro izabran pripovjedač. U Srbiji su rukopis čitala tri izdavača, od kojih ga jedan nije baš odbio, samo nije imao vremena da se njime bavi u rokovima koje sam očekivao. Njihovi razlozi nisu mi se činili dovoljno ubjedljivi, jer se nisu odnosili na kvalitet rukopisa, nego na ugao iz kojeg su martovski protesti u Beogradu opisani. Tako sam barem zaključio, iz odgovora koje sam dobio. Rukopis je, u različitim fazama njegovih korekcija, pročitalo dvadesetak pažljivih čitalaca čije sam primjedbe uzimao u obzir, tako da verzija koja ide u štampu nije ona koju su izdavači čitali. Dakle, ne uprkos odbijanju, nego i zahvaljujući njemu, jer su učinili da roman na kraju bude bolji, da jasnije govori ono što sam imao potrebu njime reći. Ali da ja pitam tebe. Da li to što ne živim u Beogradu i Srbiji podriva vjerodostojnost pripovjedača? Ako je odgovor potvrdan, gdje se to vidi? Putovao sam u Beograd krajem marta da bih obišao neke lokacije na kojima ranije nisam bio, ili da bih provjerio da li se nešto promijenilo u odnosu na ono kako sam stvari znao i zapamtio.
Ko je idelani čitalac
RM: Rekla bih da ne. Nije ekskluzivno pravo da o nečemu pišu samo oni koji to o čemu pišu znaju iz prvog reda. Koliko je samo dobrih primera da su ljudi pisali o prostorima koje nikada nisu videli i događajima u kojima nisu učestvovali. Sećam se onih glupih primedbi kako neko odavde ne može da kritički govori o knjizi koja se tiče rata u Bosni, ako u tom ratu nije učestvovao. Tada smo taj argument valjano pobili. Ne bih rekla da se vidi bilo kakav nedostatak ili nedoslednost, a čini mi se da možda baš zato što i ti i pripovedač ovo ovdašnje ludilo gledate sa neke distance, to može biti samo prednost. Zato narator u izveštajima daje neku vrstu dokumentarističke studije, koja može da smeta čitaocu iz Srbije, jer to već sve zna, ali zato će s protokom vremena biti sve značajnja. Mi smo skloni mitologiziranju i bežanju od faktografskog. Pa bi bilo zanimljivo da kažeš kakvog si čitaoca zamišljao pišući ovaj roman? Šta taj čitalac treba da dobije? Malopre sam htela nešto da proverim i uzela ono piratsko izdanje Užičke književne republike, i evo me čitam bez prekida, a nepregledani pismeni zadaci reže sa mog radnog stola. Dakle, drži pažnju i nekome ko čita treći ili četvrti put.
NV: Pa da budem iskren, zamišljao sam i tebe kao čitateljicu. Ti i ja smo se upoznali zahvaljujući prvom Sahibu. Zamišljao sam, znači, i čitaoce prvog Sahiba. Zanimalo me hoće li razumjeti zašto sam poslije više od 20 godina nastavio tu priču. Njima bi moglo biti zanimljivo tražiti šta je drugačije, i zašto, a šta je ostalo isto, i zašto. Privukla me ta vremenska distanca, u kojoj se nije dogodilo ništa veliko poput rata. Osim što se rat nikako ne završava. Ali tokom pisanja pojavio se i drugačiji čitalac, neko koga zanima kraj tranzicije. Privatizacija resursa pod ruku s veličanjem kolektiva. Pokušao sam to istaknuti onim dugim renderom na kraju, za koji mi se čini da je mogao biti još duži, oporiji u detaljima.
RM: Međutim, u Sahibu i u Konačarima radilo se o tvom iskustvu, pisao si o stvarima koje si, kako bi se to reklo, osetio na sopstvenoj koži. U martovskim događajima nisi učestvovao, a proces pobune još traje. Je li to otežavajuća okolnost za ovaj roman?
Štrajk nastavnika
NV: Sahib je drugačiji od Konačara. Konačari jesu autobiografski, Sahib nije, jer nisam radio u nekoj od međunarodnih organizacija, nisam imao to iskustvo. Sahib je nastao iz satiričkih kolumni, u kojima su činjenice često žrtvovane humornom efektu i aforističkoj poenti. To je vjerovatno moja najuspješnija knjiga, ako se računa broj izdanja i prevoda. Sa Sahibom 2.0 sam želio otkriti može li se ista stvar ispričati drugačije, manje kolumnistički, više literarno. Događanja u Srbiji me se tiču iako ne živim u njoj; ne samo zato što tu žive moji prijatelji i rođaci, ili što je jedna grana moje porodice iz Beograda i Zemuna (o čemu sam pisao u Koncertima za obou), nego i zato što ih vidim kao posljedicu politike međunarodne zajednice prema Balkanu, kakva je satirično opisana u prvom Sahibu. Mart sam izabrao zato što je tada štrajk prosvjetnih radnika obustavljen, a taj sam tok protesta smatrao ključnim. Negdje na početku romana saznajemo da nastavnici traže povećanje plata a vlast kaže da nema novca, iako u isto vrijeme kupuje francuske borbene avione za ne znam više koliko milijardi eura. Nema novca za učitelje, ali ima za oružje. Jezivo. Sve vrijeme sam se nadao da će uz nastavnike i đake stati roditelji, tako što će se svi pridružiti štrajku, da će zaista sve stati da bi se društvo resetovalo, bez nasilja, ali se to nije desilo i ta se nada ugasila. Roman nije o protestima koji traju nego o razlozima zbog kojih su počeli i zbog kojih niko nema jasnu predstavu kako će se završiti. A ti razlozi sežu mnogo dalje u prošlost od neposrednog povoda, tragedije u Novom Sadu.
Epistolarna forma
RM: Opredelio si se za epistolarnu formu. Zašto? U Sahibu su pisma bila dobro rešenje, jer su tekstovi pisani kao kolumne za Feral, a sada si mogao da biraš drugi format. Razumem da je pozicija stranca koji ne zna mnogo o društvu i zemlji u koju je došao savim dobra da se iz izmeštenog ugla posmatra i objašnjava naše ludilo, ali zašto pisma?
NV: Pa sada nisu pisma, nego audio-poruke, pošto Džordž koga izvještava ne koristi računar i telefon. Možda je taj stari Englez starodomodan, možda ne vidi dobro ili je slijep, nisam mislio da trebam to objašnjavati. Ali se na kraju izbor tog formata objasni. Poglavlja su označena kao AF (audio-fajl). To mi se učinilo zgodnim, jer je pred izvještača /pripovjedača postavilo obavezu koja ga ispočetka malo sputava, jer je on generacija koja komunicira slikama. A u govorenju se i nešto otme, ili preskoči, ili ne dovrši, jer se skoči na drugu temu. Bilo mi je važno da novi Sahib podsjeća na starog, ali da se razvije u nešto novo, čini se još gore. I uopšte, to mi je bio izazov: da napišem nastavak koji će zadržati štih prve knjige ali ipak biti svoj i drugačiji. Neki čitaoci rukopisa imali su potrebu da čitaju ponovo starog Sahiba, mada mislim da to nije nužno. Na početku se sasvim dovoljno kaže o toj staroj priči. Nije nužno, ali jeste zanimljivo, porediti šta je isto a šta drugačije, šta se promijenilo u stvarnosti kojom se bavim, a šta u načinu kojim to radim. Razmišljao sam da Sahib 2.0 izađe skupa s prvim, da se čitaju svako sa svoje strane knjige sa dvije različite naslovnice, ali sam odustao. Za sada.
RM: Epistolarna forma danas ima drugi oblik. Audio poruke su takođe oblik pisama. Ne zovu ih na engleskom bez razoga voice mail. Ovo je samo modernizovana verzija. Ali razumem da je povezana sa izborom naratora a da to onda boji i njegov način govora. Nisi li pomislio da će malo nervoznijeg čitaoca nervirati ono beskonačno ponavljenje odrednice gospodin uz ime osobe o kojoj govori. Znam da je u engleskom govoru to standard, ali nije ti se činilo da je opterećujuće za tekst?
NV: Nisam o tome baš previše razmišljao. Mislim da mi je bilo važno da čitalac nijednog časa ne zaboravi da govori stranac. Moguće da je to i nekakav kod u komunikaciji između Džordža i njegovog sekretara, Nadam se da će čitalac naviknuti i da neće to primjećivati. Ali osim toga, nisam siguran da je “prevođenje” s našeg na engleski (narator) pa sa engleskog na naš (nepoznati prevodilac) sve ispalo najsrećnije. Na jednom mjestu sam logiku prevoda podredio komičnom efektu, to znam, ali je sigurno moglo biti bolje iskorišteno. Nisam se time previše bavio, jesam li trebao? U prvom Sahibu imao sam na kraju napomene prevodioca, to je bilo možda duhovito, ali prilično neuvjerljivo. Nisam uspio riješiti jednu teškoću, što mislim da je pad drugog Sahiba u odnosu na prvi: nema dovoljno satire na račun kolonizatora. Mladog Sahiba nisam tamo mogao zaposliti, a da mu drugi prepričavaju nije mi bilo dovoljno zanimljivo. Možda to riješim do druge verzije (i prvi Sahib je ima drugu, obimniju, dorađenu, skockanu…). ili do Sahiba Trećeg.
Rat i zločini
RM: Jesi li dobro izvagao odnos između onoga što zapaža narator i čiste faktografije, odnosno preciznih informacija koje narator prenosi svom poslodavcu? Možda grešim, ali u Sahibu nema toliko informacija o konkretnim događajima i vremenu u koje je smeštena radnja.
NV: Ne griješiš, ali prvi Sahib uglavnom je funkcionisao na igranju sa stereotipima, zbog čega je na kraju, pretpostavljam, i danas popularan. Ovaj novi Sahib je drugačiji. Njemu su činjenice važne jer ovjeravaju ono što govori i zaključuje, ali ih on uzima zdravo za gotovo, prve na koje naiđe na internetu, i na njima onda gradi svoju perspektivu. Zato je, ako se tako može reći, ovaj mladi nepouzdaniji od starog. Istovremeno, on isto kao i prvi dolazi sa civiliziranog Zapada, od kojeg dio nas bespomoćno očekuje da nas vodi kroz tranziciju i podigne na svoj nivo. Možda nisam to jasno predstavio?
RM: Zašto si fascinaciju ratnim zločincima i pljačkom smestio u opskurni prostor teške margine? Ovde je to dominantni narativ, čak i zvanični.
NV: Tema ratnih zločina možda jeste prostorno na margini, Dunavska luka, Makedonija, Kosovo, Višegrad, ali Praonica je ipak glavno mjesto u romanu. Bilo mi je važno da se tema provlači kroz cijelu priču. Odatle epizoda s Handkeom, recimo, koja je možda malo nategnuta. Ali konkretne zločine nisam želio odvojiti iz šireg u okvira, od onoga što mi se činilo važnijim: od fascinacije ljudi samim ratom, uopšte, kao rješenjem za bilo šta. Rat je već sam po sebi zločin, i u nekom boljem svijetu i u boljem miru, sudilo bi se kao zločincima svima koji svoju političku moć nisu iskoristili da ga izbjegnu. Znam da u jednom trenutku to prestane biti realno, ali sve prije nego li padne krv, izgori kuća, krenu bjegovi, nije nemoguće. Evo, kad puštaš da škole propadaju a kupuješ borbene avione, odatle bih ja, na tom mom utopijskom sudu, na tome bih gradio optužnicu. Nedavno sam bio u Tvojoj gimnaziji i ostao zapanjen koliko je zapuštena, oronula, propala, koliko se ne vodi briga o samoj zgradi, kojom bi se grad na svaki način trebao ponositi.
RM: Praonica u zapuštenom delu skoro centra Beograda ponekad zaliči na njujoršku cvećarnicu u kojoj preživljava grupa TNT.
NV: To mi je sasvim nova perspektiva, i moram priznati da mi se sviđa. TNT mi nikako nije bila na pameti, nije to bio moj omiljeni strip. Čini mi se da je više podsjeća, podsvjesno sam mogao primiti taj uticaj, jer sam to vrlo pažljivo čitao, na mizanscene Dušana Kovačevića. Praonica je pozorište. Koristio sam neke motive scenarija za sitkom, koji sam pisao prije 25 godina, ali nikad ništa od toga nije bilo.
Let iznad Beograda
RM: Je li onaj render na kraju neka anticipacija ili samo priprema za onaj brutalni kraj.
NV: Taj render, ta perspektiva kamere koja ka s nekog drona leti iznad grada, time sam želio postići barem tri stvari. Prvo, izmjenu ritma, usporavanje prije samog finala. Drugo, mislio sam da bi bilo zanimljivo, možda i efektno, dati neki sažetak priče, kroz lokacije koje je pripovjedač tokom boravka u Beogradu posjetio. I treće, taj sažetak ujedno bi trebalo da bude i neka satirička poenta onoga što Beograd u sebi ima kao mogućnost. Nadam se ne i izvjesnost.
RM: Znam bar jednu čitateljku koja je osetila mučninu zamišljajući takav grad. Misliš li da će čitaoci teže razumeti završnu scenu Sahiba 2.0, nego onu koja u Sahibu prethodi odlasku u Beograd? Je li cilj bio da se čitalac zgrane na kraju i da mu baš ostane grozna knedla u grlu?
NV: Stvarno ne znam. Činjenica je da skoro nikome ko je čitao rukopis ta scena nije legla. Niko nije predložio da je izbacim, vjerujem da su svi shvatili zašto je tu i zašto je takva, i zašto bi teško bilo sada zamisliti neku drugu. To je dobar kraj. Siguran sam da mi cilj nije bio da se čitalac zgrane. Dovoljno je da se iznenadi, iako je scena više nego dobro pripremljena. Nju objašnjava razgovor koji narator i Irena vode neposredno prije takvog raspleta, a tu je opet važan link na Pekićevo Vreme čuda. Naravno, nastojao sam i da kraj drugog Sahiba liči na kraj prvog. To je jedan od nekoliko zahtjeva koji su proizišli iz ideje da uopšte pišem nastavak. Mislim da kompetentnim čitaocima takve stvari, naoko formalne, mogu biti jednako zanimljive kao i emocije koje završna scena proizvede. Pri tome, zanimljivo bi bilo čuti čitaoce kako su i na osnovu kojih informacija u tekstu uopšte zamislili aktere te scene. Zašto baš tako? I ovaj roman se igra stereotipima kao prethodni, samo malo lukavije, rekao bih. Okvirna priča je potraga za nekim nestalim likom, ali je moja namjera od početka bila da to ujedno bude i potraga čitaoca za vlastitim odnosom prema događajima predstavljenim u romanu.
RM: Ja sam razumela i da si hteo da lika koji analitično i pomalo nadmeno vidi greške na obe strane (ili na svim stranama) uključenim u ovaj nesretni društveni sukob na kraju pokažeš kao moralnu ništicu?
NV: Da, to svakako. S tim što on baš ne vidi sve, on često samo prenosi ono što vide drugi, a i to radi prilično površno. Arogantno. Pretpostavio sam, igrao sam na tu kartu, da kad čitalac u jednom trenutku shvati da je narator nepouzdan, da će nekako morati sam da preuzme odgovornost za ono što iz priče iščitava. Pa i za to hoćemo li on i ja, kao autor, naći na istom kraju. Nadam se da hoćemo, ako ne previdi hintove koje sam ugradio u priču.
RM: Šta misliš, kako će se za 20 godina čitati Sahib 2.0?
NV: Misliš da će se čitati?
RM: A zašto ne bi? Naratorove zanimljive ponekad zajedljive opaske povremeno su me asocirale na one lude i divne zabeleške Feliksa Kanica o našim krajevima i ljudima. Danas istoričari kažu da je bio špijun i ne baš naklonjen nama, a neki to smatraju izvanrednim izborom informacija o načinu života.
NV: Stvarno ne znam ni zašto bi, ni zašto ne bi? Zašto ljudi čitaju stare knjige? Ja sam ih čitao ponovo, kad sam pisao Čari prepričavanja, jer sam ih zapamtio kao knjige koje su na mene ostavile jak utisak, iako sam za većinu zaboravio zašto, pa čak ni da li je taj utisak bio opravdan. Prvi Sahib čita se i danas, pretpostavljam, jer je ga satira, koja nažalost nije izgubila ništa od svoje aktuelnosti, drži na životu. Za ovog drugog ne znam šta će proigrati, i hoće li išta.
RM: Da, primetila sam da nisi mogao da izbegneš radost koju ti je donosilo pisanje Čari prepričavanja? Naprimer, tamo gde narator każe da je po preporuci pričitao Deset dana koje su potresli svet. Super je asocijacija. Jesi li poželeo da skreneš pažnju na nepravde/ nejednakosti koje donosi svaka revolucija? Ovo što se zbiva u Srbiji liči na revoluciju? Zato si pustio naratora da na to ukaže?
NV: Uglavnom zato. Jako volim tu Ridovu knjigu, i kada sam je ponovo čitao, a to sam radio kada sam ponovo čitao Prizemnu Ameriku Iljfa i Petrova, podsjetio sam se koliko su slučajnosti važne u velikim događajima. Proteste u Beogradu smatram velikim događajem, a na oktobarsku revoluciju nije me podsjetila neka ideološka sličnost između njih, nego političko mnogoglasje i činjenica da se mora naći alternativa postojećem parazitizmu vlasti u Srbiji. Revolucije su obećanja, ali to što su sva dosadašnja neispunjena ne znači da trebamo od njih odustati, zaboravljajući pri tome sve nepravde iz kojih su se rađale.
RM: Očekuješ li reakciju novinara iz Srbije? Poput one na Međa puka manitoga. Ne samo zbog završne scene, uspeo si ono sto je uvek dobro – da se smejem a knedla u grlu.
NV: Zaboravio sam kakva je reakcija bila. Ali mi je zanimljivo zašto si se baš toga sjetila. Međa nije beletristika.
RM: Sećam da je novinarka u nekom opskurnom beogradskom magazinu pisala o tom tekstu kao antisrpskom i načinom na koji ti kao pisac podrivaš vrednosti ove zemlje, čak je navela da je jedan od sagovornika sa kojim razgovaraš/ raspravljaš zapravo tvoj alter ego jer si na taj način izbegao da direktno govoriš sve ono što se o Srbiji ne sme reći. Bilo je prilično besmisleno, pa se ne sećam svakog detalja, ali je upečatljiva bila ljutnja i nespremnost da se pročita bilo kakav stav drugačiji od javnog narativa. Dakle, očekuješ li neku sličnu reakciju ili tradicionalno ćutanje domaće kritike?
NV: U ovom trenutku još nemam neka određena očekivanja. Takvo čitanje kakvo si sada opisala je uvijek moguće. Sahib 2.0 pun je rečenica i pasaža koji istrgnuti iz konteksta mogu biti protumačeni kao takvi.
Kraj
RM: Na samom kraju Irena i narator razgovaraju o pimisma iz prvog Sahiba. Zašto ti je to bilo potrebno, nakon što je ih je narator već ranije citirao?
NV: Sami kraj je morao da bude replika onog prvog, istovremeno sličan i različit, po mogućnosti jači, predvidljiv a da ipak iznenađujući. Tu se na kraju dva Sahiba susreću, tako da nije nemoguće da se čuje glas prvog, opet. Ali ne znam na šta konkretno misliš.
RM: Satira funkcioniše na stereotipima i tipskim likovima. Čini mi se da si nastojao da ovde to izbegneš.
NV: Da. U početku si bili tipski, u početnoj verziji rukopisa. Ali su mi primjedbe prvih čitalaca, a birao sam među njima i iskusne kritičare, pomogle da taj probleme riješim. Ne čini mi se da je bilo ko od njih tipičan.
RM: I ti i ja verujemo u dobrog čitaoca. Nadam se da će Sahib 2.0 stići do baš takvih. Zanimljivo je da su svi koji su u Užicu posegnuli za piratskim izdanjem Sahiba 2.0 prvo tražili da pročitaju starog Sahiba. Iz toga zaključujem da si ovom knjigom privukao nove čitaoce, uglavnom mlađe. Oni stariji, što su se tako lako kikotali čitajući prvog Sahiba, danas su izgleda umorni, prilično očajni i ne umeju da se smeju užasu u kome žive. A možda ih je strah da na jednom mestu, tako zgusnuto vide bedu i ludilo koje curi sa svih strana i najzad, sopstvenu ulogu i odgovornot u haosu koji smo stvorili.
NV: Činjenica je da tri beogradska izdavača nisu željela da objave roman. Bilo mi je stalo da izađe u Beogradu, čak sam zamišljao da oba Sahiba budu u istim koricama, jedan s jedne, drugi s druge strane, tako bi i druga verzija prvog Sahiba najzad izašla i u Beogradu. Simbolično, prvo javno predstavljanje romana ipak se dogodilo u Srbiji, zahvaljujući festivalu Na pola puta, gdje sam čitao odlomak Izlet u Dobrun.
Dva, pet, osamnaest
Iz zbirke priča “Đavo u Sarajevu”
Ja sam ciganske vatre gledao sa prozora,
ona je oko njih igrala.
Dao bih hiljadu maraka. Dvije. Da nekome ispričam kako je sve bilo, i da on napiše priču. I da se objavi. Da joj pošaljem. Neka čita, kad neće da sluša. Ja je nazovem, ona spusti slušalicu. Čim ja kažem dva, pet, osamnaest, ona prekine vezu. Svaki dan je zovem. Svaki dan otkad sam se vratio. Da sam Ciganin, pa da i nju uzmem. Rodio sam se na Gorici. Pod prozorom su mi gorjele ciganske vatre. Sa njima sam odrastao. Od Ciganki sam učio o ženama. Nema ružnog ženska. Svaka je lijepa. Svaka ima vatru u očima. Svaka voli muško, samo se neke pretvaraju više, a neke manje. Sa svojom sam u braku šesnaest godina. Imam sa njom dva sina. Stariji ima četrnaest. Lud je za kompjuterima. Kad je rat počeo, poslao sam ih u Češku. U kampu su za izbjeglice.
Ja sam radio u marketingu Radija. Radio sam i kao zastupnik Coca-Cole. Kad je rat počeo, nije više bilo marketinga. Direktor me uzeo za vozača. Nijedan dan nije zakasnio. Po najgoroj pucnjavi. Samo se sagnem i nagazim gas. To je bilo u samom početku. Onda smo počeli ostajati da spavamo na Radiju. Ja sam sebi namjestio jednu režiju. Dvoje gvozdenih vrata. Vakuum. Krevet sam napravio od kulisa i pernatih vreća za spavanje. Ostali su spavali na stolicama i stolovima. Imao sam struju, neprekidno, i telefon. Kod mene su dolazili da zovu svoje po svijetu. Moj lokal je bio: dva, pet, osamnaest. Čim je rat počeo, ja sam nabavio tri pasoša. I sve kartice, UNPROFOR, UNHCR, PRESS. Među prvima sam otišao na službeni put. Direktor je znao koliko ja vrijedim i šta mogu. Bilo je dosta komitenata u Sloveniji i Italiji. Stid ih što su pobjegli, a strah da se vrate. Takvima sam prodavao bajramske čestitke. Slali su me i po novac. Jednom je trebalo da donesem u Sarajevo pola miliona maraka. Pitao sam hadžiju šta ako mi otmu. “Neka tebi ništa ne bude, a ako ti otmu, halali.” Donio sam pare.
U to vrijeme su mnogi odlazili službeno, samo sam se ja uvijek vraćao. Donosio sam hranu, piće, lijekove. U dva, pet, osamnaest uvijek je bilo kafe. Dolazile su sekretarice, spikerice, lektorke, strane novinarke, pjevačice, glumice, prevodioci. Namirisane, čiste, uređene. Vani granate, snijeg, bijeda, a kod mene električna grijalica, muzika, piće. Svako veče sam imao drugu.
Nadiru sam prvi put vidio u sobi za lektore. Bila je nova. Samo sam provirio kroz vrata i rekao: dva, pet, osamnaest. Ona je poslije pitala kolegice šta to znači, i one su joj objasnile da je to moja soba. Bilo joj je smiješno. Ali je sutradan došla na kafu. Na početku rata ostala je bez muža. Odveli su ga jedne noći, i nisu joj ga više vratili. Ostala je sa kćerkom, dvije i po godine. Došla je sva zakopčana. Rukavi do članaka, suknja do tala, košulja do grla zakopčana. A jedna joj cipela pukla sa strane. Sramota, rekao sam joj, da tako lijepa djevojka hoda u takvim cipelama. Pravdala se da nema, da joj je granata sve odnijela. A nije. Za sve se pravdala da nema. Rekao sam da ću joj ja dati nove cipele. Od moje žene. Nije htjela. Ja sam rekao da ću ih onda dati nekoj drugoj. Pristala je da ih uzme.
Bila je najbolja lektorka. Sve je znala. I mene je učila da pravilno govorim. To je važno u marketingu, govorila je. Nije svejedno hoću li reći nešto ispravno ili pogrešno. Učila me bosanski jezik.
Kad su lektorsku sobu iznajmili stranim novinarima, ona je došla da pita može li prespavati kod mene. Ja sam rekao da može, ali da ja uvijek spavam go. Ona je rekla da joj to ne smeta. I ona je spavala gola. Imala je tijelo kao flaša Coca-Cole. Ja prije nisam ni sa jednom ženom mogao da spavam u krevetu. Ni sa svojom. Završim šta treba, i pošaljem je u njen krevet. A sa Nadirom sam tu noć spavao skupa.
Počela je dovoditi svoju kćerku. Mala je našla neke sličice polijepljene po inventaru, lizala ih i skidala zubima. Pitao sam Nadiru je li joj dijete normalno. Naljutila se. Mala i ja smo postali prijatelji. Ja sam je zvao Azrael. Po onom mačku iz crtanog filma. Više je mene voljela nego majku. Ja sam joj donosio bijele čokolade iz Italije. I lutke.
Nadiri sam donosio cipele, veš, nakit. Nije nosila obični nakit, nego kartije. A veš sam kupovao da me niko ne vidi. Gore mi je bilo da to prenesem nego pola miliona. A ona, glupača, obukla ga i pokazivala okolo. Šta je od mene dobila. Tad sam je prvi put naružio. Rekao sam joj da me zbog toga mogu poslati u vojsku. Ljudi su zavidni. Reći će da sam ukrao. Drugi su pušili loš duhan, i tuđe opuške, a Nadira žuti Kent. S medom. Tih dana su ljude sa Radija slali u vojsku. Direktor je jedva uspio da me sačuva.
I bundu sam joj poklonio. Nazvao sam ženu i rekao joj da ima jedna djevojka koja me pazi, skuha mi i opere, i da bih joj rado poklonio njenu bundu. Sedam i po hiljada maraka. To je moja žena dobila na poklon pred rat, od jednog komitenta. Pitao sam ženu šta misli o tome. Rekla je: “Neka je djeci otac živ i zdrav, a biće bundi ako Bog da.” I pitala me pazi li me u još čemu, osim u kuhanju i pranju. Rekao sam ne. Nisam htio da je povrijedim. Poslije sam saznao da je već tad znala. Neko je požurio da joj ispriča.
Kad Nadira nije bila dežurna, spavao sam u njenom stanu. Ona mi je čitala. Tako sam učio da lijepo govorim i da se izražavam. Čitala mi je svašta. Kako su se djeca rađala poslije Hirošime. I slike mi je pokazivala. Pitala je kakva će se djeca rađati poslije Sarajeva. Čitala je i češkala me. Jednu bi nogu prebacila preko mene, i ljuljala me, dok ne zaspim. Azrael bi došao i legao između nas. Ja sam Azraela učio ciganski. Hasme zaira, to znači pojedeš mi stidne dlake.
Naučio sam je da se zakune: te me ravle ćave, da mi umru djeca. La ćo, dobro. Nadira je zabranjivala da Azrael psuje. Ali se nije brinula za nju u drugim stvarima. Nije joj kuhala čaj. Puštala je da ide bosa po kući. Ja sam joj kupio papuče. I lutke. Najviše je voljela Budu. Od voska. Sa njim je spavala. Govorila je da liči na mene. Često me pitala jesam li je ja rodio. Ja sam odgovarao da nisam. Bila je tužna. Onda me opet pitala: “Gogo, jesi li me bar malo rodio?” Odgovarao sam da jesam.
I Nadira me ispitivala. Pitala me volim li je više od svoje žene. Odgovorio sam joj da ja sa svojom ženom imam dva sina. Porodicu. Pitala me jesmo li i nas troje porodica. Vidio sam da moram da bježim. Da sam zaglibio. Prvo sam probao da je naljutim. Pozvao sam njenu najbolju drugaricu u dva, pet, osamnaest. Nadira je otjerala. Onda je skočila na mene. “Je l’ se to ja ne guzim dobro?”, pitala je. I sve je poderala na meni. Poslije dva puta rekao sam da ne mogu više. Možeš! I nastavila je. Sedam puta! Perje u vrećama za spavanje bilo je mokro od znoja. Poludio sam za njom. Morao sam da pobjegnem. Htio sam da odem i da se ne pozdravim, ali direktor mi nije dao. On je poštovao moju ženu. Nije odobravao moju vezu sa Nadirom. Ona je htjela da i nju povedem. Rekao sam da se vraćam svojoj porodici.
Otišao sam u Češku. Nadira mi je telefonirala poslije dva mjeseca. Rekla mi je da nosi moje dijete i da će roditi. Rekao sam joj da ne pravi gluposti, da ne rađa dijete za cirkusa, kao oni iz Hirošime. Obećao sam da ću otići po nju i odvesti je u Njemačku, da abortira. Vratio sam se i sredio joj službeni put. Ona je htjela da vodi i Azraela. Rekao sam joj da se djeca ne mogu voditi na službeni put. Ona nije htjela da ide bez male. Našao sam ženu sa djetetom na pasošu, dječakom. Ošišali smo Azraela, i skinuli joj minđuše, da na granici misle da je dječak. “Gogo, jesam li ja sad muškar?”, pitala me kad se pogledala u ogledalo. Ja sam je nosio kroz tunel. Kad smo se popeli na Igman, pokazao sam joj Sarajevo. Pitala me šta je to.
“Das ist Valter”, odgovorio sam. Bile su to prve njemačke riječi koje je naučila. Vozila se u kombiju ispred nas.
U Njemačkoj sam Nadiri našao posao u našem konzulatu. Rekao sam joj da se javi tamo, ali da nikome ne kaže da mene poznaje. Da se pravi da nikad nije čula za mene. Jer će ostati bez posla, ako saznaju da je sa mnom živjela. Zaposlila se, i nije me više zvala.
Sad sam ja mogao da se vratim u Sarajevo. Nazvao sam direktora, i pitao mogu li da se vratim na posao. Odgovorio mi je da mogu, ali da mi treba ovjera vize u našem konzulatu. Otišao sam kod nje, da mi da jedan pečat. Nije me primila. Nahuškala je gorilu na mene. Otišao sam u govornicu i nazvao je. Rekli su mi da je izašla. Vratio sam se bez pečata.
Svaki dan je zovem. Kažem dva, pet, osamnaest, i čekam. Nekad spusti slušalicu odmah, a nekad čeka i ćuti. Ali čim progovorim, prekine vezu.
Da sam Ciganin, ubio bih, ili sebe, ili nju. Ali nisam. A ona jeste. Ja sam ciganske vatre gledao sa prozora, ona je oko njih igrala.
Đavo u Sarajevu
Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost.
A ovu priču napiše neko drugi.
Priča iz istoimene zbirke priča “Đavo u Sarajevu”
Bio jedan carević pa se u njega zaljube dvije sestre princeze. Starija uzme da otruje mlađu, ali se prevari pa sama otrov popije i u mukama umre, a đavo joj potom dušu sakrije u zmijino jaje. Prođe neko vrijeme, zmija šest košulja promijeni i u sedmoj, crnoj i srebrnoj, u carski vrt dođe i caricu svoju mlađu sestricu pored prstena ugrize. Sluge skoče da zmiju ubiju, ali je ne stignu, i ko zna koliko bi košulja još promijenila da ne padne na nju jednog dana drvo jorgovana i ne razmaže joj šaru na leđima.
Takvu šaru izatka iste noći na ćilimu nekakva žena i na njoj začne muško dijete kojemu dadne ime Nasradin. Dijete bude pametno i poslušno i starost dočeka kao hodža. Dok jednom ne zabasa u njegovu bašču krmak i ne učini mu zijan u dinjama. Hodža zajmi krmka, namrtvo ga izdegeneči i onako u huji ispeče i pojede. Istom ga strefi damla. A duša mu ne preseli na ahiret, nego se za kaznu ponovo rodi, ali kao vlašče.
Učeći od svakoga a najmanje od učitelja, izraste ono u pjesnika, upadne u loše društvo i iz čista mira i puna pištolja opali u nekakva cara i njegovu ženu. Tu kad vidi da je njih pogodio, a sve ostalo promašio, okrene da bježi, ali upadne u vruć asfalt i zalijepi se kao muha na med. Utom stignu žandari i rastave ga prvo sa asfaltom i cipelama a potom i sa životom i dušom.
Dušu mu u grudi primi slavuj, ali iz njih ne zapjeva, jer mu đavo podmetne grančicu namazanu ljepilom i zajedno sa njom strpa ga u kavez. U novom domu najviše mu se obraduje mačka. Još mu perje ni poda nije osolilo, a nekakva Ciganka gledajući iz suha potoka zvijezdu kako pada, zanese se pa zanese i rodi blizance. Mlađi i po redu trinaesti bude pametan i poslušan i starost dočeka kao lopov. Ali kad jednom na grad napadnu dušmani, vlast natjera sve lopove pa i njega da pređu u policiju i danju da oni čuvaju zakon, a noću da zakon čuva njih. Tako on stane od bogatih uzimati i siromašnim prodavati te od ćara i jednim i drugim milostinju dijeliti. Dok jednom u nekakvom potkrovlju ne zatekne uključen televizor i na ekranu ne ugleda sebe, samo sa bradom i šubarom. Skoči da televizor ugasi, ali ne stigne, jer iz ekrana izleti granata. Od treska i udara probudi se pisac ove priče i požuri da zapiše sve kako je bilo.
* * *
Mlađa sestra i carica proživi sa carevićem neko vrijeme u sreći i ljubavi, a kad jednog dana izađe u vrt ujede je zmija. Otrov bude jak ali i ljekari budu dobri, tako da prvo umre carević od tuge i brige pa tek onda carica od straha i otrova.
Duša joj pređe u sjemenku i iz nje izraste u bašti nekakvog hodže ogromna dinja na ponos i diku čitavom kraju. Ali je zajedno sa sjemenom nečija svinja pojede.
Rodi se opet u tuđoj zemlji kao princeza. Jednom tako krene ona sa svojim mužem budućim carem da kupi ćilim sa crnom i srebrnom šarom, kad pred njihov automobil iskoči mladić u sjajnim crnim cipelama i pištoljem ubije i nju i muža.
Od pucnja se na nekakvom tavanu u starom ćilimu prepadne mačka i prije vremena omaci sedam žutih mačića. Najmlađe brzo nauči loviti miševe, postane u tome nadaleko čuveno pa ga tako na kraju neki žandar u penziji usvoji. Jednog dana zatekne mačak u sobi krletku, a drugog dana žandar u krletki mačka. Starac se razbjesni i ubije mačka osam puta. Mačak sa devetim životom pobjegne na kraj grada. Tu u suhom koritu ulovi crnu cipelu, u cipeli zlatnu ribicu, u ribici zlatan prsten sa crnim kamenom.
Duša mu jedva izađe na njušku, uzjoguni se, sakrije u beharu jorgovana i stane odatle poručivati đavolu da joj više nikakva tijela ne treba. Ali je đavo nekako prevari, i jedne noći pojavi se ona opet, u dva oka koja su više knjige čitala nego po svijetu gledala. Tim očima pročitaće jednog dana ona ovu priču, i tada će se naposljetku dosjetiti da umjesto nje živi neko drugi.
* * *
A carević u srcu izabere mlađu princezu, pa kad vidi da se starija sprema da otruje sestru, zamijeni im čaše i vjenča se sa svojom izabranicom. Kad mu ženu ujede zmija, on od tuge i brige umre i izmoli da mu duša ne ide daleko od carice u postelji.
Želja mu se ispuni i on nastavi da živi kao drvo jorgovana. Mirisao je od njega carski vrt, ali je caricu od mirisa boljela glava. Naredi da ga posijeku i sluge joj posljednju želju ispune.
Na svijet se opet vrati kao najmlađe od trinaest prasića. Zarana naučeno da se bori za svoju sisu pod suncem, prasence jednog dana odluta lopovskim putevima na drugi kraj grada i tamo u tuđoj bašti nađe crnu smrt među žutim dinjama. Ali je i mrtvo još neko vrijeme po svijetu hodalo, jer mu kožu prodaju i od nje načine cipele.
Dušu mu đavo utrapi nekakvom žandaru, čovjeku bez duše, koji se odjednom postidje svoga posla i kupi kavez i u kavezu slavuja. A kad mu slavuja očerupa mačak, sažali se nad svojim životom, sa osam metaka napuni mačka, a devetim sebi usta i zauvijek zanijemi.
Istu noć izikri se zlatna ribica, koja kad poraste proguta zlatan prsten sa crnim kamenom i nastani se u crnoj cipeli sa asfaltiranim đonom na dnu potoka. U toj je cipeli za velike suše nekakav mačak sa očima boje olova i grančicom jorgovana zalijepljenom za brkove pronađe polumrtvu i proguta poluživu. Ali se ribica uzjoguni i oboje izdahnu u međusobnom praćakanju.
Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost. A ovu priču napiše neko drugi.
Uspeće oca Avakuma
U drugim okolnostima moglo bi se reći da je imao sreće. Eksplozija, izazvana bombom u avionu, udarom meteorita, pogotkom rakete vođene sa zemlje, ili nešto četvrto, što bolesni um još nije smislio, većinu putnika usmrtila prije nego su išta shvatili. On, evo, privezan za svoje mesto, 13D, leti uvis.
Da nije u šoku, bilo bi mu hladno, na toj visini. Dok još nisu poleteli, stjuardesa je opisala postupke u slučaju prinudnog sletanja, pokazala je odakle iskaču maske s kiseonikom i kako se stavljaju, gde se nalazi pojas za spasavanje i kako se koristi. Nije spomenula da svako sedište ima padobran, a to bi u ovom slučaju jedino bilo od pomoći.
Usporavajući, u svom letu uvis, otac Avakum je pokušavao da se seti lekcija iz fizike ne bi li vođen sigurnim znanjem ispravno zaključio da li će, kad taj trenutan ubrzo dođe, brže padati vezan za sedište, ili ipak oslobođen njegove težine. Malo ga je bunilo i to što je on sam sa svojih 130 kilograma bio teži od sedišta, pa mu je od konačne odluke odvlačilo pažnju to što nije bio siguran da li bi odvojeno oboje padali sporije, ili bi lakša stolica bez njega usporila, a on bez nje ubrzao.
Drugi sveštenik na njegovom sedištu iskoristio bi preostalo vreme i pomolio se slatko, oslobođen svih zemaljskih briga osim zemlje same, radujući se skorom susretu sa nebeskim ugodnicima. Ali otac Avakum iako je po navici u zbunjenosti mrmljao reči neke molitve, bio je ipak sav usredsređen na sedište pod sobom, odnosno, nad sobom. Pojas ga je stezao još od kako mu je stjuardesa rekla da ne može da se popusti više nego do kraja, i maglovito sećanje na časove fizike šaputalo mu je da bi oslobodivši ga se padao sporije, ali pošto još uvek nije padao, nego leteo naviše, bilo je opravdano, sledeći istu logiku, verovati da će također i duže leteti uvis.
Vreme, vreme je zaokupilo sve misli oca Avakuma. Koliko vremena traje slobodan pad čoveka i sedišta vezanih pojasem rastegnutim do kraja. Padaju li istom brzinom i pero i sveštenik, ili sveštenik ipak pada brže. Šta je masa a šta težina? Šta ono beše svojstvo tela, a šta posledica gravitacije? Ta su pitanja zujala oko sveštene glave s kosom dignutom uvis prema dole, kojom je otac Avakum otresao kao da tera dosadnu muvu. Da će se u jednom trenutku ovo njegovo uspenje zajedno sa sedištem zaustaviti, u to nije sumnjao. Kao što je bio skoro siguran da će posle toga uslediti pad, sve brži i brži i sve kraći i kraći. Ali u međuvremenu, od njega se očekivalo nešto. Jer nije Gospod, koji ništa ne čini bez razloga, baš njega izabrao da preživi nesreću. Šta ako kraj nije tako izvestan kao što se po svemu što zna čini? Koliko napuštenih satelita lebdi iznad Zemlje, puno težih od njega, koji ne padaju na nju, jer su izmakli sili njene teže. Možda ga silina eksplozije dobaci do njihovih orbita. U tom slučaju dobro bi mu došla maska za kiseonik, ali ona je ostala u nekom drugom parčetu aviona. A sećao se da na tim visinama, ako se visinom uopšte može nazvati ono do čega dospe prolazno i grešno telo, vlada velika hladnoća, od koje čoveka ni dobar sloj slanine pod odećom ne može sačuvati od smrzavanja.
Zato se usredsredio na trenutak kad će se ovo padanje uvis zaustaviti, i kada će, uspe li da izvede manevar okretanja, zaputi ka zemlji sedeći dostojanstveno sa nogama dole i glavom gore.
Vremena, vremena je bilo sve manje, to je osećao, osećajući istovremeno i da ubrzava njegov protok misleći o tome kako ga je sve manje, umesto da dokuči šta Gospod od njega očekuje, zašto ga je poštedeo i zašto mu je dao ovu priliku.
Da se ispovedi, nije imao šta, uradio je to kad je ušao u avion, stjuardesu posle toga nije grešno odmeravao jer je bila stara i zbrčkana pa mu nije bila privlačna, a od jela nije uzeo ništa jer nije umeo da otvori kesicu koju su mu dali. Ima pred sobom još minut, ili još nekoliko minuta do pada, u svakom slučaju ne više od deset, sigurno ne ceo dan. To naravno zavisi od visine na kojoj se nalazi, i težine sedišta, koju ne zna, ali i kad bi sve to znao opet mu ne bi vredelo jer je zaboravio formulu po kojoj se to vreme izračunava.
U svakom slučaju, trenutno je bio bezbedan, jer je još uvek leteo uvis. Možda to uspinjanje potraje dovoljno dugo dok ne stignu spasilačke ekipe? Ako mogu da sipaju gorivo u avion koji leti, mogu sigurno da hvataju i razletele putnike, nekim mrežama ili hvataljkama ili sisaljkama…
Ali vreme, vreme… Sve zavisi od vremena koje ima na raspolaganju, a koliko je ono, to, to ne zna.
Možda mu je Gospod baš tu zadaću namenio ovim iskušenjem – da shvati najzad, prije nego što ode sa ovog sveta, odnosno prije nego što se u njega povrati skupa sa sedištem za koje je svezan, da shvati najzad kako je to vreme relativno i kako je to svemir uvrnut i šta su to crvotočine kojima se kroz njega putuje.
Dok leti uvis, mada, čini mu se, sve osetnije sporije, nastoji da se ne pomera, da ni najmanjim pokretom najmanjeg prsta na ruci ne prouzruči neku štetnu promenu brzine i smera svoga čudesnog uspeća. Kad se sedište jednom na jedan tren zaustavi, prije negoli zajedno s njim započne svoj strmoglavi put nazad, izvući će iz džepa na leđima naslona uputstvo za slučaj poput ovoga. Ako je sedište ispod opremljeno pojasom za spasavanje, ako ima pištaljku i svetiljku, možda ima i padobran. Nema niti jednog razloga da sedišta budu ispunjena spužvom ili penom, umesto spasonosnom svilom. Zapravo je, kad čovek okrenut naglavce bolje razmisli, u najmanju ruku nelogično da se putnici u vazduhu osiguravaju od pada u vodu ali ne i od pada u vazduh.
I što sedište pod njim, nad njim, sve primetnije usporava, sve je uvereniji da njegov kraj nije bezrazložno odložen na određeno vreme.
Vreme, to je ključ. Vreme je relativno. Čovek može da ga rastegne u beskonačnost, samo ako misli dovoljno brzo tako da ga uvek pretiče. Kao u priči o Ahilu i kornjači, taj trenutak izranjanja u potonuće ne mora nikad doći, sve dok se čovek uzdržava od pitanja i sumnji, makar i vezan za svoje sedište 13D naglavce propadajući uvis. Sve što treba da učini jeste da zaboravi na gravitaciju.
Oče naš koji jesi devet zarez osamdeset jedan na nebesi da sveti se ime tvoje emce na kvadrat
Odigravanje priče – afiša + sadržaj
AFIŠA
Na pitanje zašto pored drama koje se čitaju s lakoćom i uživanjem čitati nečije (moje!) akademisanje o njima imam jednostavan odgovor: zato što o dramskom opusu Dušana Kovačevića ovakva knjiga nije napisana. Ali da bih sad odbranio ovu hrabru tvrdnju, odgovoriću na nekoliko potpitanja.
Najprije: zašto taj opus uopšte zaslužuje pažnju? U najkraćem: jer je po svom obimu, kvalitetu i recepciji bitna i nezaobilazna činjenica u književnoj i pozorišnoj istoriji Beograda, Srbije i Jugoslavije.
Dalje: šta mene preporučuje za vrednovanje tog opusa? Svakako ne to što predajem književnost na fakultetu; taj smo kredit mi dr-ovi i mr-ovi odavno potrošili. Ne ni to da sam Kovačevićev nešto mlađi savremenik, skupa s činjenicom da smo se upoznali, dvaput kratko i jednom dugo razgovarali, odakle nosim utisak o ljubaznom, šarmantnom i pozorištem opčinjenom čovjeku, urednom u liku, govoru i mišljenju, sigurnom u vrijednost onoga što je stvorio i šta radi. Nego: jedno zanatsko i kolegijalno poštovanje, na momente divljenje, pa čak i profesionalna zavist, za način na koji piše, pomiješano s ljutnjom zbog iznevjerenog očekivanja katarze u pisanju dugom skoro pola vijeka. Pa onda: ko sam ja, uopšte, koji ulazim izvana u taj beogradski pozorišni krug, iz Sarajeva, i šta u tom krugu vrijede moji romani, priče, eseji i studije, u kojima bez obzira na dužinu i formu jedva da igdje izmičem iskustvu pretrpljene opsade i zahtjevu da književnost ima etičku odgovornost? Sigurno nisam pozorišni kritičar, ni reditelj, pa čak ni redovni gledalac, ne krećem se u tom svijetu, nemam ni jedan završen razred pozorišnog bifea. Uzdam se u logiku čitanja po kojoj je književni tekst samo jedna posebna vrsta govorenja jednog čovjeka drugom (ili drugima), a pošto se, ma koliko to zvučalo čudno i nemoguće, kritičari u proteklih pedeset godina nisu često pitali o tome šta tekstovi Dušana Kovačevića govore, preporučuje me, dakle, samo to pitanje.
I posljednje: šta ovu knjigu čini drugačijom? Njena kompozicija je prilično jednostavna. U prvom dijelu pokušavam sabrati ono što je kritika o Kovačeviću do sada rekla, dokazujući da se malo bavila onim što se meni, zbog onog etička odgovornost, čini važnim – a to je politički angažman Kovačevićevih komada. U drugom dijelu analiziram, s težištem na onome šta pisac hoće da kaže, devetnaest dramskih tekstova, od kojih je prvi napisan 1972, a zadnji 2016. godine, podsjećajući i na ono što je tada aktuelna kritika pisala o njihovom pozorišnom životu. U trećem se vraćam na problem ćutanja o političkom u umjetničkom, sad s dokazima da se imalo o čemu pisati, što onda nužno vodi u polemiku i sa aktuelnom književno-naučnom scenom. Zaključak je uzbudljiv i, vjerujem, inspirativan, ali njime se knjiga ne završava, pa ga ne vrijedi tražiti prije nego što se do njega pažljivim čitanjem dođe.
Iako je to iz ovog kratkog uvoda jasno, da ipak istaknem: ne bavim se filmovima, scenarijima ni romanima Dušana Kovačevića, a njegovim političkim uvjerenjima i radom samo onoliko koliko su vidljivo prisutni u njegovim dramama, ili koliko ilustruju, u kontrastu, kvalitet njegovog književnog stvaranja.
I da završim čime sam počeo: tvrdnja da nešto nije bilo rečeno obavezala me na uvid u sve ili bar većinu onoga što je o Kovačevićevom opusu napisano. Pošto takva bibliografija začudo još ne postoji, veliki broj naslova u fusnotama može se čitati i kao skroman doprinos tom predstojećem poslu. Za ovaj završeni zahvalnost dugujem prijateljima, kolegama, izdavačima, institucijama… Nekim redom: najprije, Dušanu i Nadi Kovačević, Gojku Božoviću, Zoranu Hamoviću, Nevenu Ušumoviću, Saši Iliću, Mineli Đelmo, Draganu Goluboviću, Pavlu Popoviću, Jasmini Ahmetagić, Đurđi Strsoglavec, Renati Hansen Kokoruš, Angeli Richter, Svetlani Tomić, Božidaru Đuroviću, Darku Lukiću, Bojanu Koreniću; umrlim: Mladenu Ovadiji, Gordani Muzaferiji, Zdenku Lešiću, Dejanu Đuričkoviću. Potom, Zvezdara teatru, Muzeju pozorišne umetnosti Beograd, Mediacentru Sarajevo, Janku Ljumoviću, Darku Cvijetiću, Tanji Miletić-Oručević, Milici Kralj, Marku Misirači i, posebno, Ružici Marjanović, kumu Boći, Dejanu Iliću i Sandri.
ŠTA JE GDJE
AFIŠA
I DIO / ČITAJUĆA REPRIZA
Magistar(ski) na popravnom
Gdje se objašnjava zašto se osjetljiv posao, da ideološki angažman uključi u estetsko mjerenje i vrednovanje, koji u pravilu češće nailazi na podsmijeh nego na razumijevanje, ipak preduzima.
Ono što se tiče svih
Gdje se citiraju Melhingerove teze o političkom kazalištu, kao ram za sliku dramskog opusa Dušana Kovačevića.
Ukoričeno pozorište
Gdje se obrazlaže zašto bi odnos ideologije, angažmana i pozorišnog teksta vrijedilo ispitati baš na Kovačevićevom opusu, uz obećanje nepristrasnosti i pregled dosadašnjeg nepisanja o tome.
Glasnoća neizgovorenog
Gdje se kazuje nešto o političkom kontekstu u vrijeme izvođenja komada.
Ulazak u kanon
Gdje kritika prelazi na stranu pisca.
Izdanak uglednih preteča
Gdje se prati kako se kroz poređenje sa Nušićem i Sterijom Dušan Kovačević probija do svog mjesta među klasicima.
Kuku i paralele
Gdje se pominju savremenici Popović i Simović.
Masa stilu daje poboljšanje
Gdje se odaje priznanje književnim kvalitetima dramskog teksta.
Komikterna
Gdje se registruju primjećenije kritike o uticajima Žarija, Joneska, Pirandela, Havela, Mrožeka i Beketa.
Sam svoj reditelj
Gdje se daje mali katalog primjedbi na odluku Dušana Kovačevića da sam režira svoje komade.
Šta su drame po zanimanju
Gdje se iznose argumenti kritike da su komadi Dušana Kovačevića farse, komedije, crne komedije, tragikomedije, groteske…
Izgubljeno u poređenju
Gdje se evidentira navada kritike da poredi novi komad sa starijim.
Sinteze i kučine
Gdje se lista nekoliko knjiga posvećenih Dušanu Kovačeviću.
Sveti Georgije ubiva Đerzeleza
Gdje se analiziraju praznokazi akademskog diskursa o djelu Dušana Kovačevića.
II DIO / ČITALAC U GLEDALIŠTU
Faze i prizemljenje
Gdje se u opusu od 1972. do 2016. prepoznaju dvije odnosno tri faze stvaralaštva.
Smrt je jedini i siguran i večiti posao!
Gdje se pokazuje kako Maratonci ismijavaju i prirodu vlasti i Titove epigone u njoj (a kritika to prećutkuje).
Juriš Radovane! Za mnom Radovane!
Gdje se vidi kako se rableovskom karikaturom Kovačević ruga glavonjama, uz popis komičkog alata, i zaključak da je Radovan III logičan, direktniji i aktuelniji nastavak Maratonaca.
Bićemo zdravi, bićemo novi, bićemo pravi ponosni ljudi!
Gdje se sanatorijum čita i kao alegorija na Goli otok, zbog čega je komad Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću složeniji i ozbiljniji od popularnijih i poznatijih Maratonaca i Radovana.
Umirete u ovom mraku, ali ste srećni što ste živi
Gdje se ne nalaze razlozi za rehabilitaciju prezrenog Proleća u januaru.
Učo, brate, to je Mesec…
Gdje se obrazlaže zašto je Kovačevićeva Limunacija ozbiljnija i dublja od Sremčeve.
Ima li života pre smrti?
Gdje se u Sabirnom centru ne nalazi ništa što već nije viđeno u prethodnim komadima.
Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste
Gdje se Balkanski špijun obasipa pohvalama.
Srbija dobija ratove – narod ih gubi
Gdje se Sveti Georgije ubiva aždahu čita kao prilog populističkom talasu u srpskoj književnosti osamdesetih.
Predstava, čoveče. Mi se tamo dajemo.
Gdje se u komadu Klaustrofobična komedija bilježi sumnja u pozorište kao prosvjetiteljsku ustanovu.
Govori tiše da te čujem
Gdje se aplaudira univerzalizmu Profesionalca.
Istina boli jedan dan, a laž ceo život
Gdje se antikomunizam Urnebesne tragedije posmatra u sprezi s umjetničkim kvalitetima komada.
Jednog lepog dana ubićemo se zajedno
Gdje se autor komada Lari Tompson, tragedija jedne mladosti zatiče kako stvaralačku energiju crpi iz intelektualne inercije, a sve to u vezi s memorandumskom književnosti.
Mi smo ovde među nama
Gdje se Kontejner sa pet zvezdica proglašava vrhuncem u maniru samocitiranja.
Pa front je u našem dvorištu!
Gdje se mrgodi na ulogu koju u komadu Doktor šuster dobija podmlađeno pravoslavlje.
Zašto vuk ne pase travu?
Gdje se opisuje kako je duga pauza u Kovačevićevom dramskom stvaralaštvu porodila književno nedonošče, inače Generalna proba samoubistva ne bi završila naravoučenijem.
Trava je pokošena, zečevi su siti
Gdje se nakon dužeg vremena aplaudira autoru, koji se dvadeset godina od pada komunizma u komadu Život u tesnim cipelama vraća svojoj muzi – komunizmu..
Uzlajali čovek
Gdje se bilježi da su čitaoci komadom Kumovi ostali zakinuti.
Rođendan gospodina Nušića
Gdje se kritika Nikole Pašića u komadu Rođendan gospodina Nušića registruje kao signal da je književnik zadrijemao.
Postoji opasnost da smo svi mi sad hipnotisani
Gdje se analiza komada Hipnoza jedne ljubavi završava katalogom samopotkradanja kao simptomom kreativne bespomoćnosti.
Mir u sigurnosti podrumskog života
Gdje se uspješno okončava trudnoća stara 30 godina.
Od satire do propovijedi
Gdje se sumira analiza čitanja komada i kritike i brani čitalački pristup.
III DIO / FOAJEN
Ima li života poslije života?
Gdje se baca više svjetla na konformizam pozorišne kritike.
Kako oživjeti vampira i zašto?
Gdje se objašnjava zašto se Balkanski špijun u Sarajevu pretvorio u populističko šegačenje i kakve teškoće očekuju reanimatore Kovačevićevih komada.
Podrum u potkrovlju
Gdje se najzad saopštava zašto su komadi kojima je tema titoizam (kritika komunističke vlasti i komunističke ideologije uopšte) bolji od onih kojima je tema tranzicijski kriminal i težak život intelektualca u Stradiji.
Ko to tamo piše
Gdje se analizira populizam Dušana Kovačevića.
Pad u dunđeraj
Gdje se biraju tri najbolje drame i prva pratilja.
Januar u avgustu
Gdje se prepoznaju uticaji Selenića i Mihiza na Kovačevićev populizam, ali se ipak s olakšanjem konstatuje da je književnik sretno sačuvao svoje najbolje komade od tog uticaja.
Unakrsna kritika
Gdje se okrivljeni saučesnik u unakrsnom ispitivanju oslobađa optužbi za nacionalizam.
Plotuni iz podrumske niše
Gdje se zamišlja jedan komad koji nećemo gledati.
O književnosti i banalnosti
Gdje reditelj ove knjige pozdravlja čitaoce i silazi u publiku.
Vrane na kraju tunela
2019. jezikom naslova. Nehronološki pregled najvažnijih događaja godine sažet u formu portalskih naslova.
… Nastavi čitati
рамнотежа помеѓу субверзивноста и конструктивноста
Образложение зошто Ненад Величковиќ ја доби главната награда на книжевниот фестивал „Друга приказна“ во 2019 година
Добитник на Главната награда на четвртото издание на фестивалот „Друга приказна“ е Ненад Величковиќ, писател од Сараево, Босна и Херцеговина.
Претходни добитници на наградата беа Давид Албахари, Влада Урошевиќ и Оља Савичевиќ Иванчевиќ.
… Nastavi čitati
varijacije na temu diskriminacije
Akademske baba-Smiljane
Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o odjeći.
Prvi član Zakona glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka odjeća. To je praktično preslikan prvi član Zakona o hrani, koji glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka hrana.
… Nastavi čitati