Treba vidjeti kome šteta koristi

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom:
tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja.
Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Tata ne razumije Davora. Zašto on ne objasni kome u gradu koristi to što u Muzeju koliko već dana nema struje?
Objasniće. Bez struje nema televizora. Nema vijesti sa lica mjesta. Sve su glasine. Kome to odgovara? Onome ko gubi rat, da može da kuka i da se pravda. Bez struje nema zamrzivača. Kome to odgovara? Onome ko preprodaje zalihe mesa, povrća, ko je uzeo da dijeli hranu koja pristiže u grad. Bez struje nema grijanja. Kome to odgovara? Onome ko će na jesen prodavati ugalj i drva… Dobro Brkić kaže. Ima sicilijanska poslovica: Treba vidjeti kome šteta koristi!
Davor je zreo za ludnicu. Iz njega ne govori razum nego paranoja. Zašto bi jedna nezavisna, suverena i međunarodno priznata država na taj način pljačkala svoje građane.
Zato što nezavisna, suverena i međunarodno priznata država jedino na taj način može da isplati svoje obaveze.
Slušam ih, i ništa mi nije jasno. Zar zaista više ništa nije kao što bi bilo logično da jeste? Ovo je sve ludo, a i ja. Kao što reče Sanja jednom prilikom: ovdje više niko nije normalan, sreća pa nema ko da nam to kaže. A odavde se ne može.

Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Džordž, bio si u pravu. Od početka, od prve Tvoje sumnje, bio si u pravu. Vidio si to znatno prije mene.
Da, ja sam se bio zaljubio.
Zašto? Šta me privuklo?
Oči, od kad sam ih prvi put pogledao, pratio me utisak da je takve iste morao imati Isus. Koliko puta sam sjedio pored njega dok je vozio i gledao u njegove ruke, u prste sa noktima od sedefa, u plave guste malje na podlaktici, u adamovu jabučicu, u hladan oštar profil!
Ne, nije to bila ljubav, bio je to rat, od početka. Od prvog dana znao sam da je ON moja misija ovdje.
Iza tih mirnih očiju nazirao sam nešto opasno uznemirujuće. Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma. Kad sam se potpisivao kao baštovan, mislio sam na stotine mojih kolega koji čuvaju kraljevske vrtove zatirući korov stotinama milja daleko izvan ograde.
Dakle, da se vratim na onaj dan kada si me uzalud čekao na Hitrou.
U Sarajevu magla. Otkazani letovi. Moje čarape i cipele na radijatoru.
Završio sam posao, napisao sam Ti mail da me ne čekaš, svi su već otišli kući, veče je uoči Božića. Tada sam vjerovao da sjedim tu i buljim u prazan ekran jer su mi cipele mokre. Jer nemam gdje da odem. Koferi spakovani, stan hladan, frižider prazan. Sada znam da sam čekao Sakiba.
Najzad je pokucao, otvorio vrata, stao sa strane da sačeka uputstva. Na licu nije bilo ni podrugljivosti ni skrušenosti. Nije se kajao zbog onog performansa sa gelerima. Poslao sam ga po suhe cipele i čarape. Klimnuo je i izašao. Znao sam da ga žena čeka (zapravo, njeni roditelji, koji slave Božić), i nije me bilo briga. Ostavio sam papir sa otkazom da ga vidi kad se vrati, a dok se ja u kupatilu perem i presvlačim.
Dočekao me ponovo sa izrazom ravnodušnosti. I još nečeg, i još nečeg…
Takvih lica ima ovdje u Beogradu mnogo. Sa ponosom koji nikako, nikako ne priliči slugama. Riječ “Slaveni” vodi porijeklo od latinske riječi “robovi”. A ovdje imaju poslovicu: “bolje grob nego rob.” Ovdje su četrdesetprve na ulicama demonstranti tom parolom protestvovali protiv pakta njihove vlade sa Hitlerom.
Deset dana poslije Hitler je bombardovao Beograd. Iako je kolateralna šteta bila ogromna, mnogo veća nego ova koju smo mi napravili, oni su skloni da naše lidere porede sa fašistima.
Ali, to sada nije bitno. Vraćam se. Sakib. Ima slobodno veče, praznik je, čeka ga žena, a on stoji u mom ofisu i ništa ne govori. Ništa ne pita, i ništa ne traži.
Uplašio se otkaza na stolu, sjećam se da sam tada zaključio, i sad pokušava da promijeni moju odluku.
Rekao sam da nas vozi u bar. Klimnuo je glavom.
Pili smo tekilu. Dva, možda tri sata. Pili smo da se napijemo. Ruski. Kao Kolja.
Ja sam ćutao, Sakib je ćutao. Sve vrijeme nismo progovorili ni riječ. Nismo se ni gledali, osim dok smo ispijali naiskap.
(Mogao bih napisati da imam rupe u sjećanju. Poslije toliko tekile. Ali neću. Ti moraš znati šta se te noći dogodilo.)
Izvini, javljaju mi da upalim TV. Prenose neko hapšenje. Ovdje se oko toga napravi gužva kao kod nas poslije utakmice. Nastaviću…

Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Kad bi sad došao neki stranac, na primjer iz Beograda, sigurno bi se začudio zašto sve šoljice, tj. fildžani, stoje nahero, tj. nagnuti. (Čitalac primjećuje da opis obreda pijenja kafe – kafenisanja – pred pisca nameće obavezu da koriguje jezik koji upotrebljava.) Suđe je nahereno zato da bi se toz (teljva) bolje iscijedio. Za razliku od predratnih, ratne džezve su čiste iznutra. Dežurni prije sipanja kašičicom opere (isplakne) zidove, čime se povećava količina (pjene) kajmaka, koja se potom opet kašičicom podijeli u sve fildžane podjednako. Ova sjedenja oko tacne (poslužavnika) i kafe na njima, odnosno surogata za kafu, bitna su zbog još nečega. Ona zamjenjuju vijesti. U toku dana svi nešto čuju, svako na svojoj strani i iz svojih izvora, i onda se ta saznanja objedine u nešto što bi, da se sroči u stihove, bilo epska poezija. (Ovo je jedan primjer ostopisa.)

Julio je čuo da se može izaći iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Avionom.
To su svi čuli.
A može li mamin sin?
Može.
Sa Sanjom?
Nije siguran. Potrebno je da se plati izvesna suma, i dobije se izvesna PRESS kartica. Uredi se da ga neka strana agencija angažuje za svog dopisnika, pa ga kao takvog pozove, i on na avion, i zdravo.
Sanji se ideja dopada. Davor bi mogao da ode na ovaj način, a ona bi za njim.
Ne dolazi u obzir da ode i ostavi trudnu ženu u ovom sranju. (Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu.)

Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Dragi Dž.,
Božićna atmosfera u gradu?
Ne znam. Ne izlazim. Ono što vidim kroz prozore ofisa i landrovera više podsjeća na odlazak cirkusa, nego na dolazak Božića. Jeftini električni ukrasi i ofucana okićena drvca. Ovdje je Nova godina još uvijek veći praznik od Njegovog rođenja. Ateisti koji je slave već su počeli sa petardama. Nije im dovoljno da se prepadneš od eksplozije, usreći ih tek ako neko padne. A ako se još i upiški od straha, sreći nema kraja. Ne, kad odem odavde, njihov smisao za humor neće biti na spisku stvari koje će mi nedostajati. Iako, malo mi je žao što odlazim. Desiće se važne promjene na gej-sceni. Već pada stereotip da sidu dobijaju i prenose isključivo pederi. To možemo zahvaliti smrti neke prostitutke zaražene sidom, o kojoj su proteklih sedmica izvještavali svi lokalni mediji. Po panici koju su posijali neiskusan posmatrač mogao bi pomisliti da je spavala sa svim oženjenim Bosancima.
Ali razlozi su drugi: ovaj narod je užasno glup i primitivan, a to znači da njegove reakcije pobuđuje strah a ne razum. Obično, kad shvate da nisu direktno ugroženi, strah za svoju sreću pretvore u radost zbog tuđe nesreće. AIDS je ovdje prilično nova stvar i još nisu načisto kad trebaju paniku zamijeniti zluradošću.
Dobro, lokalni gej-pokret na ovome je profitirao, ali najviše su ipak profitirali dizajneri. Sad će milione plakata na temu svjesnost o postojanju mina zamijeniti plakati na temu svjesnost o postojanju side.
Mislim da je AIDS-volonterima ovo dobra prilika da napune budžete. Do sada su bili uglavnom ignorisani. Kad bi tražili od vlade sterilne igle za narkomane, vlada je kupovala pletaće za izbjeglice!
Priznajem, za to smo mi krivi. Njihove izbjeglice su ipak bile naš problem. Mi smo lokalne političare godinama navikavali donacijama da je povratak prioritet. Sad ih je teško od toga odviknuti.
Kraj je godine, i ovih dana ubrzano praznimo višak sredstava na računima. To je do sada bio, kažu, težak posao, jer je to bila jedina prilika da učiniš usluge ljudima od kojih si imao koristi tokom protekle godine ili mandata. (Za ove isplate ne traže se detaljni izvještaji!)
Do sada težak posao, sada paklen!
Ne želiš ostaviti lokalne prijatelje na cjedilu, a novac moraš potrošiti na AIDS!? Kako? Mislim, ako pola donacije namijenjene zavodu za transfuziologiju daješ džez-festivalu, moraš imati neko objašnjenje. Recimo, da naprave CD, a da sav prihod od prodaje CD-a ide zavodu? Ako se CD ne proda, nije naša krivica.
Ženeviv je “pogurala” projekat svog dečka koji je dizajner. “Grafitima protiv side”. Njihov narod ima poslovicu: Bolje krečiti nego liječiti. Iako ne razumijem grafit: “imaš sidu, vrati stan”. Ženeviv mi je objašnjavala, ali nisam ništa shvatio, osim da je to ironija.
Kuropatkin je želio sav novac dati za “Sigurne javne kuće”. (“Sigurnim kućama” nazivaju se skloništa za žene koje trpe nasilje u braku. Sigurne javne kuće bile bi skloništa za žene koje trpe nasilje na radu.) Ali Kuropatkin je dijete socijalizma, on još uvijek radnička prava pretpostavlja zadovoljstvu potrošača. A i htio se revanširati nekim građevinarima.
Van Der Klift bi radije na sve granične ulaze u Bosnu postavio crvene fenjere, a novac potrošio dajući ga ne kao donaciju nego kao kredit, za kupovinu kondoma i sredstava za testiranje. On već ima banku koja bi posredovala…
Srećom, šef koji ima iskustva sa domorocima više nego svi mi zajedno, traži od nas da sav novac potrošimo na seminare, debate, okrugle stolove i panel diskusije.
Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.

Zrno mudrosti teže je od vreće praška

Odlomak iz knjige Viva sexico

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (Odlomak iz knjige)

COSMO: “Priča o ovom novom puderu slična je bajkama: zatvorite oči i savršen ten je tu.”
PRINCEZA NA ZRNU PRAŠKA
Cosmoboy je volio priče slične bajkama, kad je imao pet godina. Sad, kad ih ima četrdesetpet, podozriv je prema svakom gledanju zatvorenih očiju. Nije mu teško zamisliti slične rečenice u magazinima za muškarce:
Priča o novom losionu slična je bajkama: zatvorite oči i savršena frizura je tu.
Priča o novom mehlemu slična je bajkama: zatvorite oči i savršena erekcija je tu.
Priča o novom prašku slična je bajkama: natrljaš desni i savršen osmijeh je tu.
Priča o novom poretku slična je bajkama: zatvorite oči i savršen život je tu.
Dok ne otvorite oči.
Onda otkrijete da savršen puder nije isto što i savršen ten. Onda se pitate šta je savršen ten. Ten bez rupa, izbočina i fleka? Bez pigmenta? (Majkl Džekson uštedio bi bogatsvo da je držao oči zatvorene!) Bez bubuljica, ožiljaka, bora, pjegica, mladeža…
Ten porculanske lutke?
Želite li to, zaista? Vjerujete li da se na licu može nacrtati život drugačiji od onog koji se proživljava u mozgu?
Kojim to bajkama sliči priča o novom puderu?
Ima raznih bajki. Djevojčica sa žigicima? Mala sirena, možda? Ili ipak Pepeljuga? Snjeguljica?
Uspavana ljepotica i zvijer?
Po svoj prilici misli se na bajke sa savršenim krajem. S poljupcem i vjenčanjem. Kao Šrek, naprimjer. Tu se ljepotica pretvori u rugobu, da bi se mogla poljubiti i vjenčati sa drugom rugobom. Put od priče o savršenom tenu do bajke o rasnoj čistoći nije dugačak kao što se čini. Zato Cosmoboy zazire od savršenstva koje se dostiće puderisanjem. Na vagi kojom on mjeri vrijednosti zrno mudrosti teže je od vreće praška.

Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.
Dejan nije bio ni glup, ni sebičan, ni kukavica. Nije mario za politiku, nije tragao za svojim porijeklom, nije išao u crkvu, i kad su mu odjednom, za nekoliko noći, pomeli i najdraže uspomene i najljepše planove, nije se dvoumio koju stranu da izabere, a protiv koje da se bori.
Rupe u krovu pokovao je komadima polomljenog namještaja, zakrpio najlonom i limom, i nastavio da stanuje u jednoj sobi, kao glineni golub u kavezu za kanarince. Dolazio je tu, u rijetkim zatišjima između bitaka, dok su psi rata lizali rane, da se odmori, ćuti, i da spaljuje pisma i fotografije. Usijan od ljetne jare, vrelog asfalta, zapaljenih zgrada i ruševina što tinjaju, vazduh je u Sarajevu treperio i svemu davao maglovite i krivudave obrise. Ali, krajem ljeta, sa prvim hladnijim sutonima, slike su postale jasnije, a granice vidljive. Grad je bio podijeljen, na dva dijela, i sa svih strana okružen i opsjednut. Dejan je tada već uveliko radio u Službi državne bezbjednosti.
Početkom ljeta, više zbog njegovog imena nego zbog njegovih zasluga, premješten je sa prvih borbenih linija u veliku zgradu u centru grada. Ponovo je dobio radni sto i kompjuter na njemu, saksije sa kaktusima na prozoru, kalendar na zidu iznad glave i – nove kolege. Kad je upoznao Azru, imala je 23 godine, diplomu profesorice engleskog jezika i književnosti, govorila još francuski i poljski, i bila kćerka bogate i uticajne porodice.
Obrazovana, lijepa, pametna, duhovita, mlada, više od svega bila je patriota. Znala je sve o bosanskim kraljevima, stećcima, bogumilima, Kalajevoj vladavini u Bosni i Hercegovini i velikosrpskoj hegemoniji.
I nju i Dejana ljubav je iznenadila i zatekla nespremne. Nju je, više od njegovih krupnih, tužnih očiju, lijepog lica i glasa, privukla njegova ravnodušnost prema svemu: gradu, slobodi, smrti. Čudila se tome, na izvjestan način to je vrijeđalo. Raspitivala se i saznala sve o njemu: da je sa oružjem bio vješt, na položaju pouzdan, u borbama hrabar. Posmatrala ga je u dolascima i odlascima: nije gurio ramena ni skakao pred iznenadnim praskovima granata, nije trčao preko raskršća, pa ni u samoj zgradi, u sobama ili restoranu, nije zazirao od otvorenih prozora sa pogledom na opasna brda. Sa dvije iskrzane fotografije upoznala je njegovu porodicu, ženu i sina i odlučila mu pomoći da izađe iz grada i sastane se sa njima.
Dejana je zabavljala njena veselost. Jedan dan pojavila bi se debelo i masno našminkana, sa ogromnim sjajnim plastičnim nakitom, a već sutra sasvim drugačija, sa tankim sjenama surme ispod trepavica i zlatnim naušnicama mutnim od starosti. Privukle su ga njene lake ljetne haljine, cvjetni mirisi, okrugla ramena, neobične cipele na uskim stopalima, ali prije svega ostalog, bezopasnost njihovog sve češćeg druženja. Bio je siguran u svoju odanost ženi i sinu, bebi koja se možda već rodila, baš kao što nije sumnjao da je Azra dragocjenost nad kojom stražare moćniji i važniji od njega. Od početka poznanstva učinila mu se nedostižnom, i gledao je sa neskrivenim divljenjem i nesputanom strašću, kao junakinju na filmskom platnu. Bila je to opasna igra, u kojoj se gubilo sve, a nije dobijalo ništa.
Njena poznanstva i veze uredile su da dobije pasoš i uđe u spisak kandidata za odsustva. Što je njegov odlazak postajao izvjesniji, ona je bivala tužnija. Onda je jednom posjetila njegov golubarnik, i u spavaću sobu, kao u neki plastenik, na parket isklobučan suncem i vlagom, uselila dvije saksije sa krhkim stabljikama marihuane. Dejan ih je zvao konoplje, a ona Marija i Huana. Kasnije su sjedili na podu, na dušeku, ona je pušila “marlboro” i vrhovima crvenih noktiju skidala komadiće kafe sa usana.
On je prodavao stvari: namještaj, ploče, knjige, diskete, i za taj novac od francuskih legionara kupovao konjak i cigarete. Sve više vremena provodili su zajedno, ne govoreći o svojim osjećanjima, izbjegavajući dodire, i mnogo i često smijući se svima i svemu oko sebe. Ljubav, koju još nisu imali hrabrosti prepoznati u sebi, i koju su zato potiskivali i gušili, izbijala je iz njih u toj zavjeri smijeha, dajući ružnoj i beznadnoj stvarnosti novi i drugačiji smisao. Oponašali su kolege, vijesti i glasove sa radija, hod i lica prolaznika, i smijali se do bola u potiljku i umora pod grudima. Čak su im i prva zadirkivanja na njihov račun bila smiješna. Nisu priznavali, ni drugima ni sebi, da iza njihovog prijateljstva ima nečeg drugog i dubljeg. Ona je bila Kći, on Muž. Muž koji je, sredinom prve ratne zime, dobio dozvolu da službeno otputuje, a neslužbeno i prećutno, da se sastane sa porodicom i da se više ne vrati u Sarajevo. Njegova žena rodila je kćerku.
Spremio se. Nije nosio mnogo stvari u torbi, pomalo od svega što nije imao hrabrosti prodati, cipele i diplomu. Let je bio zakazan za sutra ujutru. Ona je došla da mu pomogne u pakovanju, i da popiju posljednju bocu “Stotinu gajdaša”. Iako je imala dozvolu za kretanje u vrijeme policijskog sata, malo prije deset naglo se uozbiljila, ustala i krenula. “Za sretan put”, rekla je, i poljubila ga. Nije mu dozvolila da joj uzvrati, ni da je zagrli, isto tako brzo i neočekivano okrenula se i otrčala niz stepenice. On je ostao sam sa svojom velikom sjenom koja je drhtala na zidu, i sa okusom njenog ruža na usnama i jeziku.
Sutradan nije otputovao.
Azra nije došla na posao. Telefonirao je kući. Rekli su mu da je bolesna. Ostavio je poruku i čekao da se javi. Nije odgovorila. Dan je proveo objašnjavajući kako je i zašto svoje mjesto za službeni put ustupio drugome. Ostao je dokasna, čekajući da telefon zazvoni, i praveći se da obnavlja okončan posao listao već jednom razdužene akte, sve dok nije osjetio prve znake groznice. Nabrzinu se spremio i požurio kući. Samoća u kojoj se odjednom zatekao, žureći kroz puste ulice zamračenog grada, bila je hladna poput beskrajne ledene pustare. Na vrhu stepeništa, ispred golubarnika, sjedila je Azra. Bila je blijeda, bez šminke, otečenih kapaka. Drhtala je, umotana u bundu od stopala do grla.
Vodili su ljubav u ledenoj sobi, u mraku, u tišini. Povremeno bi odbljesci eksplozija zasvijetlili u ledenicama iznad prozora.
Njegov telefonski poziv, ali još više njegov ostanak u Sarajevu, uzbunili su njenu porodicu. Mogli su joj oprostiti njeno očijukanje sa drogom kao prolazni hir radoznale srednjoškolke, teško ali ćutke podnijeli su njeno preziranje vjere i običaja, ali vezu sa oženjenim čovjekom, ocem dvoje djece, bez imovine i budućnosti, nisu mogli dopustiti. Azri je ponuđen posao u kancelariji Ujedinjenih naroda, zanimljiviji, za nju korisniji, i neuporedivo bolje plaćen. Dok se premišljala da li da prihvati, Dejan je premješten u neku sporednu policijsku stanicu da radi kao surogat za portira ili stražara. Njeno novo radno vrijeme bilo je dnevno, on je dežurao noću. Nastavili su da se viđaju nedjeljom, kod njega, ložili parket, smeće i dječije igračke, grijali vodu, kupali jedno drugo, i dugo, zagrljeni, bez riječi i bez smijeha, pili instant-kafu iz malih zemljanih saksijica za kaktuse. Tako je došlo i prolazilo proljeće.
Početkom juna Dejan je napisao pismo ženi. Nije lagao, ni molio za oproštaj, nije krivicu svaljivao na rat. Tako se desilo. Dao je pismo Azri, i strani novinari ponijeli su ga na put za Crnu Goru. Tanki bijeli koverat Azra je dodirnula samo dva puta: kad ga je spremila u torbu, i kad ga je iz nje izvadila. Oba puta imala je strašnu potrebu da opere ruke, da sastruže prste, kao da će time skinuti i izbrisati svoje otiske sa papira. Prvi put postala je svjesna svog udjela u zločinu, i možda baš zato mirno je prihvatila kaznu. A možda je znala da nema izbora, da je sve već odlučeno bez nje, da će najbolje biti da se prikloni i povinuje, i da sačuva Dejana kad već ne može njihovu vezu. Do odlaska nije uspjela da se sretne sa njim, on je bio na nekom vanrednom zadatku i nisu imali ovlaš – ćenja da joj kažu na kakvom i gdje.
To je bilo sve što su mu dopustili da sazna i što je sam uspio da domisli i razumije. Ni kojim putem je otišla, ni u koji grad. Samo – Amerika. Ponovio je zahtjev za službeno odsustvo. Odbijen je. Pokušao je dobiti mjesto vozača u Međunarodnom crvenom krstu. Nije uspio. Dosađivao je malobrojnim zajedničkim poznanicima, nije o njoj saznao ništa novo. U jednom trenutku očajanja, usamljen, prljav, zapušten, u zamračenom potkrovlju ispod usijanih limenih zakrpa, napisao je poruku porodici, više da sebe kazni još jednim poniženjem, nego što je stvarno očekivao ili želio pomoć. Odgovor je stigao brže nego što se nadao, ne ostavljajući mu vremena da se dvoumi i predomišlja. Ušao je u bijeli oklopni trans – porter sa plavo-žutom ukrajinskom zastavicom i prešao u srpski dio grada.
Umjesto rođaka dočekali su ga oficiri za bezbjednost. Iako su imali sve podatke o njemu, tražili su da bezbroj puta ponavlja gdje je bio i šta je radio. Kao slučajno, ostavljali su pred njim izjave svjedoka, prebjega, bivših susjeda i poznanika. On je govorio, bez straha i stida, ništa ne krijući i ne pravdajući se, ne moleći i ne izvinjavajući se, i to ih je dovodilo do bijesa. Tukli su ga i bili zadovoljni kad je počeo da laže.
Bilo mu je neobično što čuje sebe da blati ljude sa kojima je do juče dijelio strah i nesreću, i pitao se: zašto to radi? Njegov život mu se gadio. Nije imao potrebu da ga na taj način spasava. A kad je u tim svojim bljuvotinama prepoznao osvetu, za Azrinu otmicu, ućutao je. Nekoliko puta vodili su ga na strijeljanje, i da nije bio od svega umoran i zgađen, bilo bi mu smiješno sa kojom su ozbiljnošću to radili. A onda je negdje odlučeno da zabludjela ovčica smije napustiti čistilište i dva policajca sprovela su ga do kasarne.
Kod kapije ga je čekao stric. Porodica je uspjela da mu izdejstvuje samo tri mjeseca službe u srpskoj vojsci, potom će biti slobodan da dođe u Crnu Goru i skrasi se sa ženom i djecom.
Iz kasarne nije izlazio, nije stvarao poznanstva, nije čak ni razgovarao rado, ali su ga podnosili: pristajao je da ih mijenja u njihovim smjenama, i davao im je svoje salate i deserte. Sjedio je satima i gledao kroz puškarnicu bunkera kako teški zimski oblaci i vlažne sive magle gutaju grad u kome je odrastao. Poslije tri mjeseca na kapiji ga je čekao drugi stric, sa dokumentima i automobilom.
Dok se vozio uskim makadamom i asfaltiranim cestama, naizmjenično, pitao se kakav će biti njegov susret, poslije dvije godine, sa ženom i sinom, i kćerkom koju nikad nije vidio.
Sačekali su ga na ulazu u selo. Žena je bila mršava, sa pramenovima srebra u kosi, postarana od umora i tuge. Njene oči bile su crne, krupne, sjajne, sa tamnim sjenama ispod dugih trepavica, i u njima nije bilo ni mržnje ni prijekora. Još uvijek ga je voljela. Strina ga je gledala očima kao u sove, i njen pogled osjećao je na potiljku kao krst snajperskog nišana.
Sin ga nije prepoznao, i krio se od njega iza majčine suknje. Kćerka se saplitala i ustajala, gledala ga sa palcem u ustima, i premišljala da li da zaplače ili da se nasmiješi. On je sa njima bio nespretan i hladan. Bili su mu kao tuđa djeca. Odahnuo je kad se strina smilovala i odvela ih u kuću.
Žena je odmah pogodila da još voli onu drugu. Rekla je to mirno, kao istinu oko koje ne treba trošiti riječi i vrijeme. Nije morao glumiti kajanje i stid. Sjetio se njenog protivljenja odlasku iz Sarajeva i njihovom rastanku, njenoj spremnosti da kroz sve najavljene strahote prođu zajedno. Sjetio se i da je ona bila ta čiji su preci živjeli u Sarajevu, i čija je sestra još uvijek tamo. Sjetio se svog navaljivanja da je skloni u ovo selo na obali mutnog jezera, u dnu golih kamenih brda.
U kući se kretala tiho i spretno, radila neprekidno i vrijedno, sa djecom bila nasmijana i vesela. Pjevala im je, pričala, igrala se sa njima. Bilo mu je žao, prepoznao je u njoj osuđenika koji, pomiren sa kaznom, izgovara molitve pred gvozdenim krstom u prozoru tamnice.
Ona je od rođaka u selu tražila i sakupila novac (i veze) za njegov put u Beograd. Još uvijek su bili ponosni na njegovu diplomu i njegove nagrade, i bilo im je razumljivo da poslije kratkog odmora krene za poslom i preuzme brigu o ženi i djeci. Pratili su ga do ceste, strina najduže. Bila se obukla kao da prati mrtve. Žena ga je poljubila, ni tad ne prestajući da grize usnu. Djecu su, zbog vjetra i mraza, ostavili u kući. Došao je “mercedesom”, odlazio je autobusom. U ruci je držao list papira, pravo na neki komad zemlje, zaboravljeni strinin miraz, u Slavoniji.
Beograd ga je dočekao tužnim osmijehom, kao začaran dvorac u kojem škripe zahrđale šarke, odjekuju koraci praznih oklopa i čuje se disanje dvorjana pod zvonima od paučine. Tu je sreo nekoliko prijatelja iz Sarajeva. Bili su sretni što su živi, i tužni što jedni drugima nemaju šta reći. Radost kod susreta bila je ravna olakšanju nakon rastanka. Njegovo znanje, iskustvo i preporuke, nakon dvije godine, svi su smatrali zastarjelim. Mogao je birati: ili da sa porodicom ode u Slavoniju, ili da na beogradskim ulicama preprodaje cigarete i benzin. Izabrao je ovo drugo, ne zbog dobre zarade i korisnih poznanstava, nego zbog veze sa Sarajevom. Nafta se prodavala Bosancima, a sa njima su odlazila i dolazila pisma. Poslao je nekoliko poruka, kratkih, da je živ, i da traži Azrinu adresu u Americi. Ali, prije nego što su odgovori mogli stići, primio je poziv za rad u Moskvi. Tražili su arhitektu, osposobljenog za rad na kompjuteru, sa programima koje je on poznavao, a koji tamo još nisu bili zastarjeli. Takvu priliku nije mogao propustiti. Ni takav razlog da odloži odlazak po ženu i djecu.
U Moskvi je brzo savladao jezik i još brže počeo napredovati. Radio je od jutra do sutra, spavajući po nekoliko časova na spojenim radnim stolicama. Nije hodočastio Crveni trg, Lenjinov mauzolej, zlatne kupole Svetog Vasilija, ali se njihovim fotografijama javio u Crnu Goru. Primio je i odgovor. Vijesti, iz Sarajeva, nije bilo. A onda, signal telefaksa i papir koji se odmotava iz mašine. U prvom redu pročitao je svoje ime, u drugom Azrino.
Ponovo je bila u Sarajevu. Tražila ga je, prije nego što je saznala za njegov bijeg i povratak ženi. Pravo sa aerodroma otrčala je u njegovo potkrovlje. Vrata su joj otvorili nepoznati ljudi, izbjeglice. A kad se sudarila, najzad, sa istinom, nekoliko dana, dok je nisu spriječili, zaustavljala se na raskrsnicama koje su drugi pretrčavali, i gledala u srušene kuće među krošnjama na srpskoj strani, nadajući se da je kroz snajperski nišan gleda on, još toliko pošten da povuče obarač i oslobodi je mučnog posrtanja kroz blato od kojeg je Bog, prema svom liku, načinio ljude. A onda su je našli… Papir se zaustavio. Tamo negdje, daleko, u nekoj kancelariji u Sarajevu, nestalo je struje. Ili je naišao neko pred kim se nisu smjele službenim kanalima uspostavljati privatne veze. Vrh papira virio je iz mašine kao isplažen jezik. Dejan se pitao ko ga šalje, i šta je značilo ono “…A onda su je našli…”
Dva sata kasnije, papir se ponovo pokrenuo. A onda su je našli u zamračenoj sobi, sa karminom oko očiju, sa odsječenim pramenovima kose u rukama. Njena majka se odmah vratila iz Amerike. Dovela je sa sobom ljekara, psihijatra. On je mlad, i izgleda da ima uspjeha. Azra je preživjela.
U svakoj pažljivo odmjerenoj riječi krila se mješavina zlurade ljubaznosti i bijesne mržnje. Dejan je prstom izbrisao potpis, ime ženine sestre, a onda, red po red, cijeli otrovni izvještaj. Istim prstom povukao je dvije linije, od vrha nosa niz obraze, i nastavio da igra “Tetris”. Kockice su propadale, kao u pakao, a broj poena na ekranu vrtoglavo i besmisleno rastao.
Sutradan je počeo slati poruke. Dopisnici, ruski diplomati, novinari, oficiri i službenici Ujedinjenih nacija, svi koji su kretali prema Sarajevu, odnosili su njegove poruke. Prolazili su dani i sedmice. Odgovora nije bilo. Počeo se nadati da pisma ne stižu do nje. Jedne noći probudio se, isprva ne znajući gdje je, u potkrovlju, u bunkeru, u birou, panično nastojeći da ne zaboravi neobičan san. Neko, u tom snu, rekao mu je da će ona, kao prevodilac za poljski jezik, biti u Krakovu nekoliko dana, u sastavu bosanske delegacije, na proslavi pedeset godina oslobađanja Aušvica. Izračunao je: ima dva mjeseca da se pripremi i isposluje dozvole za putovanje i kartu za avion. Ni jednog trenutka, ni jednog od tih šezdeset dana, nije posumnjao u taj san. Nije ga čak ni smatrao snom. Za njega je to bio glas iz njegove podsvijesti, zbir mnogih naoko beznačajnih i zaboravljenih vijesti i podataka odjednom pretvorenih u stvarnost.
Penjao se prema dvorcu Vavel, onom stranom uzvišenja sa koje se, kroz procvjetale grmove i ograde, moglo gledati u izmaglicu iznad Visle. Još je bilo rano za autobuse i čopore turista, a već kasno za radnike i đake. Bio je siguran da će je sresti. Nije žurio. Zastajao je ispred crvenih zidova zaraslih u bršljan, ispred gvozdenih kapija u visokim sivim zidinama, i zamišljao kako će, kad se okrene, ugledati nju.
Zatim je sjedio u kafani, na glavnom trgu, gledao golubove i grupice skauta u sivim i zelenim košuljama, sa crveno-bijelim maramama. Gledao je mlade djevojke, i sjećao se njenog lica, očiju mutnih od strasti, raširenih nozdrva, usana otečenih i crvenih od ujeda i poljubaca, očnjaka koji su sijevali kad se smijala. Ručao je u starom dijelu grada, zatim šetao uskim ulicama i ulazio u radnje sa slikama. Najzad je svratio u turistički biro i počeo telefonirati hotelima. Ali u onome gdje je boravila bosanska delegacija praznih soba nije bilo.
Na recepciji su ga obavijestili da je gospođica, u društvu dva gospodina, sa vodičem, otišla u turistički obilazak grada, najvjerovatnije u rudnik soli “Velička”. Počeo je uživati u neizvjesnosti, kao lovac siguran u svoj instinkt.
Rudnik se upravo zatvarao. Ponudili su mu, umjesto silaska u dubinu zemlje, suvenire: razglednice sa fotografijama podzemne kapele, sa ogradom, stepeništem, oltarom i raspećem koje su rudari uklesali u soli. Od soli su bile i figurice kopača, svetaca, životinja i biljaka, mineralne kupke, poludrago kamenje, kristalni privjesci na srebrnim lančićima. U knjizi utisaka ugledao je njen rukopis.
Vratio se u hotel. Gospođica i gospoda su ponovo izašli u grad. Potražio je i našao prenoćište, u najbližem hotelu, presvukao se, vratio, čekao do zatvaranja bara, i sa prvim zrncima straha pošao na spavanje. Na recepciji je ostavio poruku.
Ujutru se dugo tuširao pod mlazom vrele vode, i kasno čuo zvono telefona. Nije stigao da podigne slušalicu. Odjenuo se, mokre kose utrčao u taksi, na poleđini svoje poruke, na recepciji njenog hotela, pročitao je: “Zvala. Nema te. Idemo u Aušvic, prije gužve. a.” Svoje ime uvijek je započinjala malim slovom.
Poslije dva sata stajao je pred željeznom kapijom sa natpisom da rad oslobađa. Krenuo je od posljednjeg paviljona, siguran da joj ide u susret, rasijano gledajući u hrpe naočara, ošišane ljudske kose, vještačkih nogu, ruku, vilica. Jedino pred čime se zaustavio, i ostao neko vrijeme, bila je maketa unutrašnjosti gasne komore. Vidio je male ljude, figurice od gipsa, kako se u smrtnim ropcima grče i padaju, dok jači gaze i penju se preko njih, da udahnu još jedan dah čistog vazduha. “Ciklon B” bio je teži od zraka.
Kupica golih ljudskih tijela, simbol čovjekove borbe za život, i simbol njene uzaludnosti.
Prošao je kroz krematorijum, i na izlasku ugledao nju. Bila mu je leđima okrenuta, sa druge strane dvostrukog reda bodljikavih žica. Kao da je osjetila njegovo prisustvo, okrenula se. Kad ga je prepoznala, nasmiješila se, jedva primjetno, zbunjena, tužna, sa nevjericom i strahom. Primakla se sasvim uz žicu i jednom rukom uhvatila za nju. Bila je to mala, bijela ruka, sa crvenim noktima, sa dugim stisnutim prstima između kojih su virile bodlje čelične pahuljice.
Stajali su i gledali se. Mlađi od dvojice njenih pratilaca, niži, u tamnom odijelu, potkresane brade, pozvao je, ali ona ničim nije pokazala da ga čuje. Onda se i on, za njenim pogledom, okrenuo prema Dejanu.
Dejan je pokazao prema kapiji, rad oslobađa, da će je tamo čekati. Ona je odmahnula da ne može. Da je nazove. On je ispružio osam prstiju. U toliko sati doći će po nju. Klimnula je glavom. Razumjela je. I da će ga čekati. Zatim se pustila da je mladić povede. Ali se nečeg sjetila, ponovo okrenula, i bacila, kroz žice, papirnu kesicu. Dejan je podigao, i otvorio. Unutra je bila figurica, bijeli krin, od soli. U njenom osmijehu, na trenutak, zablistali su očnjaci.
Cijelim putem nazad pjevušio je, nesvjestan pogleda saputnika zgroženih takvim ponašanjem u autobusu koji vozi iz Aušvica. U svojoj sobi ponovo se tuširao, duže od sata, potom je ručao, pa se vratio i legao, ali ga je bilo strah da ne prespava, i već u sedam krstario je holom njenog hotela. U baru su, za njega, pronašli bocu “Stotinu gajdaša”. Onda mu je prišao njen pratilac iz Aušvica, predstavio se i zamolio ga da prošetaju. Pristao je.
Koračali su pored tramvajske pruge, ćuteći. Psihijatar je mnogo puta, u sebi, ponovio i napamet naučio mješavinu uvreda, prijetnji i molbi, ali sad, sasvim blizu te ljušture začahurene u Azri kao kapsula sa smrtonosnim otrovom, nije znao kako da počne. Sve mu se činilo slabo i nedovoljno. Znao je samo jedno: da je Azru pronašao polomljenu, kao pregažen ružin grm. To, što ponovo cvjeta, i opija mirisom i ljepotom, to je njegova zasluga. Sve što je znao i bio, i više od toga, uložio je u to. I sada se pojavila ova skitnica sa žarom ludila u očima, da je ubere, ponese u reveru, i baci, kad uvene. Osjećao je da se zapliće u svoje misli, kao u klupko hladnih, debelih zmija.
Dejan je zapazio da odmiču od hotela, i trudio se da zapamti put. Ćutao je i on. Bilo je pet minuta do osam. Psihijatar se zaustavio i okrenuo prema njemu. Dva puta ubo ga je prstom u rame: “Ja vam to neću dozvoliti!” Okrenuo se i istim putem pošao nazad. Dejan je ostao, zbunjen. Nije znao šta da radi. Bilo mu je glupo da potrči i prestigne psihijatra, još gluplje da pređe na drugu stranu ulice i požuri prije njega. Gušio se. Slika malih bijelih ljudi od gipsa miješala se sa njenim licem iza dva reda žica. Pred njim je zazvonio tramvaj. Utrčao je u njega, pored ljudi u redu, ne mareći za njihovo glasno negodovanje. Gledao je kroz prozor kako tramvaj promiče pored mladića sa zlatnim naočarima i potkresanom bradom. Sa druge strane ulice nailazio je hotel. Na stepeništu je stajala ona. Iako ništa nije moglo biti isto, sve na njoj bilo je kao kad je prvi put ušla u kancelariju i upoznala se sa njim. Boja i kroj duge suknje, bijeli džemper, cipele sa potpeticom.
Tramvaj se zaustavio pedesetak metara dalje, vrata otvorila, ljudi izašli, ušli, vrata ponovo zatvorila, tramvaj krenuo. On je još uvijek bio u njemu.
Ulična rasvjeta postala je jača, saobraćaj gušći, gužve veće. Odjednom se uplašio svoje naprasne odluke. Probio se do vrata i na sljedećoj stanici istrčao. Potrčao je uz šine. Malo dalje pruga se račvala, i nije znao kojim od dva kraka da nastavi. Izabrao je jedan. Pogrešan. Požurio je prečicom, zalutao u uskim i neosvijetljenim ulicama, ponovo se vratio do glavnog trga, uzeo taksi, našao hotel, ali nje nije bilo na stepeništu. Ni u holu. Nije bilo ni poruke za njega. Čekao je cijelu noć, u baru, do zatvaranja, a onda na ulici ispred hotela, do svitanja. Mislio je na svoju ženu. I u nju je bio zaljubljen, jednom davno, i nju ljubio zagnjuren u valove teške crne kose, i njena ramena pečatio otiscima svojih zuba. Ili je to bila samo strast, a on ponesen njome, kao pozorišni plakat mlazevima perača ulica.
Uveče se vratio u Moskvu i sutradan najavio povratak u Beograd. Saradnike je uveo u svoje projekte i razdijelio im knjige i diskete. Posljednja slika iz Rusije, sa moskovskog aerodroma, bila je naslovna strana nekih novina, sa licima vojnika u blatu Čečenije. Prvi put je tada, dok se avion dizao u nebo, pomislio da veliki rat koga se svijet boji već traje, i da više nema kutka na zemlji gdje mu se može sakriti i uteći. Nije imao kome i šta da kaže u Beogradu, i prvim vozom produžio je za Bar.
Još se žarilo nad kršem kad je izašao iz autobusa i zaputio stričevoj kući. Bio je siguran da će ženu zateći u crnini, za strinom, ali vrata su bila zatvorena, a tama iza njih hladna i tiha. Čuo je ciku i smijeh djece, i sjetio se plaže na jezeru. Žena je prala rublje, u koritu. Haljinu sa tankim naramenicama vezala je u čvor sa strane. Djeca, gola i preplanula, šljapkala su po plićaku i pravila kolače od blata. Dječak ga je prvi vidio i rekao to majci. Okrenula se. Pramenovi mokre kose bili su joj zalijepljeni za obraze i vrat. Prešla je podlakticom preko obrva i usana, i kao da je tako navukla na lice ledenu masku nesigurnosti i straha. Djeca su to osjetila, i privila se uz nju.
“Došao sam po vas”, rekao je Dejan.
Do večeri je bio nespretan sa djecom i jedva je dočekao da, začarana pričom iz knjige, na majčinom krilu zaspu. On je sjedio za stolom, a ona na rubu kreveta, raspletene kose, u dugačkoj bijeloj haljini za noć. Pričao je o Moskvi, o svom radu, o planovima, o strininoj zemlji u Slavoniji. Zatim je kleknuo ispred nje, uzeo njene ruke u svoje, i stavio ih na svoje lice. Gledao je u nju pogledom očajnika, koji moli za pomoć, spas, život.
“Za ono što si ti htio, potrebna su dva života. A tebi su uzeli i ovaj jedan”, rekla je, i povukla njegovu glavu u svoje krilo. Prvi put, poslije tri godine, mogao je da zaplače.

Ispred male, u bijelo okrečene kuće, oslonjen leđima na sanduk sa kalifornijskim glistama, sjedi Dejan Boljević. Ima trideset tri godine i više je sijed nego crn. Dva crna jareta ližu cvijet od soli u njegovoj ruci. Djevojčica, sin i žena smiju se, kad u moru podivljalog žita naiđu na bokor jagoda. Dejan ih gleda. Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu.

Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Uveli su je u sobu i ostavili da čeka dežurnog komandira. Još ne vjeruje da se to njoj dešava. Upozorila je policajce, dva jedva punoljet – na blizanca, da žuri kući, da je tamo ostavila muža i bebu kojoj sutra slavi prvi rođendan. Njen je muž dobio odsustvo zbog toga.
Iz betonskih zidova bije studen. Ona zakopča dugi crni ruski kaput sa kragnom od astrahana i sjedne na drvenu klupu. Šahovski časovnik na obijenom metalnom sefu pokazuje dvadeset minuta od početka policijskog sata. Sa svakim njegovim otkucajem u njoj se gasi nada da je žrtva loše šale ili glupog nesporazuma. Život je satkan od bola, tuge i nesreće. Ta istina sačeka je na kraju svakog kratkog i varljivog spokoja.
Neko ulazi, zatvara vrata, sjeda za veliki pisarski sto, otvara ladicu, vadi i lista papire. Ona ne diže glavu, boji se da će zaplakati, dovoljno je ponižena i bez suza koje nikoga neće ganuti.
Komandir pali cigaretu i gleda je, kroz kolutove dima, sa licem u velikoj crnoj krznenoj kragni i blijedim šakama. Zna da ne spava, osjeća njen nemoćni prezir. I on ima ženu, i sina, pogriješio je, nije ih smio pustiti da odu, u Švedsku, od rata se ne može ni pobjeći ni sakriti. Sad mu je obećano odsustvo, i ne smije zabrljati, inače bi je pustio, na svoju odgovornost.
Komandir lista njenu legitimaciju, zagleda fotografiju, lijepa je, liči na njegovu ženu, smije se, ali nije sretna.
“Imate li sina ili kćer?” pita je.
Više u glasu nego u samom pitanju, ona prepozna naklonost i podigne glavu. Nizak i mršav, komandir joj se iza velikog stola čini još manji. Sitne mu oči sijaju kao da tinjaju u bolesti ili groznici.
“Sina. Sutra mu je rođendan. Prvi.”
“I ja imam sina. Pet godina. Jeste li telefonirali kući?”
Komandir gurne aparat pred nju. Ona ustane, još tužnija, sad i bez posljednje nade da će je osloboditi. Okreće brojčanik. Tamo zvoni telefon. Jednom. Zatim čuje glas svoga muža.
“Gdje si?”
“U policiji.”
“Reci im da imaš bebu. Pustiće te.”
“Rekla sam.”
“I?”
“Ništa.”
“Doći ću po tebe.”
“Nemoj.”
“Spakovaću i malog. Donijeću i njega. Neka i njega privedu, ako rade na normu!”
Muž spusti slušalicu, upali svijeću, sjedne na krevet pored djeteta. Koga da zove? Da probudi bebu, umota je u ćebad, i odnese u policiju, kao što je rekao? Ali gdje? Ne zna u kojoj je stanici. Ali zna kuda je i kojim putem išla. Nema sto policija u tih nekoliko ulica? Ustane, obuče se, ponovo sjedne. Dijete spava, na leđima, raširenih ruku, sa vunenom kapom na glavi i rukavicama na šakama. Ne, njega ne smije dirati. Ponovo ustaje. Što ga obuzima jači bijes, to dublje spoznaje svoju nemoć. Kao nikada prije, sada jasno vidi koliko je sitan i beznačajan u tuđim velikim računima, i kako se njegovim pravom i životom igraju kao vjetar zgužvanim papirima. Korača preko kuhinje, od vrata zastrtih ćebetom do prozora presvučenih najlonom, i to ga polako smiri. Zavuče se u postelju, savije oko djeteta kao dlan oko plamena svijeće, i potone u vrtlog snova, iz kojih se budi sa još težim umorom i još većim strahom. Neko je pokrenuo drugi mehanizam na šahovskom časovniku, i žena ne zna koliko je sati. Blizanci joj donose ćebad, nude kafu i cigarete. Dugačkim prstima moćnih očeva sklonjeni od rata, pod široke strehe policijskih šapki ili vatrogasnih šljemova, mladići kao oni sad uče da iza sile stoji strah, a iza zakona nepravda, i da njihovoj plavoj krvi ne priliče samilost i stid. Njoj glava pada na prsa, to je svaki put prene i ona s naporom otvara oči. San joj izgleda kao priznanje nepoznate krivice, kao oprost njihove surovosti i zaborav sopstvenog poniženja. Trudi se da ne misli na kuću, na kuhinju ušuškanu u ponjave i ćilime, na bebu i muža, i na sav svoj sadašnji i budući život, u koji, eto, kao u lokvu poslije kiše, svako može i smije da ugazi ili pljune.
Ni komandir ne spava. Pred njim je koverta iz Švedske, i slika. Ne gleda u dječaka kojeg, prvi put, nije ni prepoznao među velikim igračkama. Gleda u ženu koja sjedi iza igračaka i smješka se posljednjom snagom koju ima. Ove dvije žene pred njim, na slici i klupi, slične su, kao sestre. Ovoj ovdje mogao bi ispričati ono što onoj tamo ne može da napiše. Ona će, kao niko drugi, razumjeti koliko mu je teško i koliko se boji. A opet, bilo bi bolje, hiljadu puta poštenije, da ustane, obuče jaknu, i otprati je do njene adrese. Neka je zapisano i zavedeno, neka su najavljeni obilazak i kontrola, provjera spremnosti i gotovosti.
Zvoni telefon. Beba se namršti, ali nastavi da spava. Zovu iz kasarne. Kažu da znaju za njegovo odsustvo, i prvi sinov rođendan, ali iskrslo, oprema, naredba, pet sati ujutru. “Dobro.”
Zašto je rekao dobro? Nije dobro! Nije pošteno. Zašto jedni imaju sve, a drugi ništa? Jednima je toplo, svijetlo, čisto, drugima hladno, mračno, prljavo. Jedni nose kravate, tašne, odijela, drugi rance, uniforme, puške. Jedni se goje i bogate, drugi gladuju i siromaše. Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih.
Nikuda on neće u pet sati. Danas mu je praznik. Prvi rođendan. Sinu. I čizme su mu još mokre, košulja bez dugmadi, vjetrovka blatnjava, ženu je jedva vidio. Vraća se u krevet. Zavuče glavu među koljena, navuče prekrivače preko glave. Dijete ostane otkriveno, ali se ne budi.
Komandir gleda na šahovski časovnik, računa, pola pet. Sve u njemu poziva na oprez. Prvi je na spisku odobrenih odsustava, najmanji propust može ga maknuti odatle. Mnogi jedva čekaju. Ženi pred njim svejedno je, izdržala je cijelu noć, može i pola sata. Niti će njoj pomoći, niti sebi olakšati. Rečeno je do pet sati, a njegovo je da sluša i izvršava. Ako on popusti, šta da očekuje od jedinice koja mu je povjerena.
“Možete ići”, kaže ženi.
Ona ostane da sjedi. Gdje može ići? Kući? Mužu, bebi, nezavršenim poslovima oko dječijeg rođendana? Taj život produžio se sinoć bez nje, ona je ostala u ovom ukočenom tijelu kao u čekaonici neke beznačajne prolazne stanice. Ipak ustane, klimne glavom, i izađe.
Vani je dočeka hladna noć. Boja neba i miris vjetra slute na snijeg. Bila je sigurna da će je muž i beba čekati. Ali izašla je ranije. Iznenadiće ona njih.
Kuca. Spavaju. Otključa. Kuhinja je prazna, posteljina zgužvana, peć hladna. Ipak su pošli pred nju! Žuri nazad, istim putem, ne bi li ih sustigla ili presrela. Odnekud se u njoj budi nada da nije sve izgubljeno, da je dovoljno samo da ih zagrli, da zagnjuri glavu između njih dvojice, i ovaj beskrajni umor od sopstvenog života iščiliće u poljupcima i tepanju. Blizanci, međutim, nisu vidjeli čovjeka sa bebom.
Sjedi, u kaputu, u hladnoj kuhinji, i gleda u dvije kuke u dovratku, i vidi sebe, kako se ljulja na njima, umjesto dječije ljuljaške, lagana, kao neka lutka napuhana neizmjernom tugom. Zvoni telefon. Njen muž morao je otići u jedinicu, a beba je u susjedstvu.
Sviće. Žena prelazi ulicu, sa djetetom u naručju. Iz dekice sijaju dva velika radoznala oka i gledaju u snijeg koji pada. Neke pahulje tope se i iščezavaju odmah, a neke ostaju na bucmastim dječijim obrazima, kao suze.

O nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Ide gluhonijem čovjek ulicom, i svađa se sam sa sobom.

Ko je on? Kako se može svađati bez glasa? Zašto ulicom?
(Oprezno sa prvom rečenicom! Ako je dosadna, čitalac može preskočiti sve rečenice poslije nje, ali ako pruža lažna obećanja, ili budi pogrešna pitanja, preskočiće i sve vaše sljedeće priče.)

Ko je, dakle, gluhonijemi čovjek? Lik.
(Dobro je da lik ima ime, ili nadimak, jer čitalac zna biti podozriv prema inicijalima. Zato se, naprimjer, i K. zove Jozef.)
I zašto se Hulio, pravo ime Husein K., rođen u Sarajevu, opština Stari Grad, star 56 godina, svađa sam sa sobom?
(Broj pitanja raste literarnom progresijom: zašto u Sarajevu, zašto u opštini Stari Grad, zašto baš 56 godina? Svaki podatak u vašoj priči, svaka riječ, posebno imenica ili glagol, moraju imati razlog za pojavljivanje.)

Vrijeme je da čitalac dobije neke odgovore: Sarajevo, jer će priča biti o ratu. Stari Grad, jer je u brdima iznad Baščaršije Hulio vojnik. Zašto ne branilac? Zato jer treba izbjegavati riječi potrošene kotrljanjem u mišićavim ustima. Šta Hulio brani, kad je njegova rodna kuća između dvije linije, a njegov šljivik svake noći kraći za nekoliko voćki? Možda se to pita i sam junak, možda se zato svađa sam sa sobom.
(Jeste li primijetili, ostala je jedna zagonetka: zašto 56 godina? Čitaocu nikada ne smijete ispričati sve do kraja, prije kraja.)

Možemo zamoliti skrivenog pripovjedača da priđe Huliu, dok korača ulicama. Ljudi u kaputima, sa praznim kanistrima zavezanim za sanke, uklanjaju se pred njim.
(Na ovaj način odredili smo vrijeme zbivanja. Devedeset treća, ili četvrta, zima.)

Tvrde pahuljice udaraju u obraze. Kroz zapletene trepavice vidi se Vojna bolnica. Možda se vide i prozori Glavne ljekarske komisije? Ali to skriveni pripovjedač ne može znati. Već je vidio dovoljno, i inteligentan čitalac već naslućuje kuda Hulio ide. Da li je stvarno bolestan, ili se pretvara, da bi ga proglasili nesposobnim? To možemo saznati samo ako odstojanje između lika i pripovjedača još više smanjimo. Ako uđemo u Huliove misli.
Hulio ne vidi snijeg, kapute sa kanistrima…
(Pazi: figura sinegdoha, podvrsta metonimije, kojom se iskazuje odnos dio – cjelina: ljudi su zamijenjeni njihovom odjećom. Stilske figure koriste nam da izbjegnemo ponavljanja riječi, u ovom slučaju imenice ljudi.)
…Vojnu bolnicu. Hulio vidi svoju rodnu kuću, panjeve oko nje, i posljednju neposječenu šljivu.
Kuća je mala, od zemlje, sva kriva. Ispred nje protiče potok. Iz zidova su izvađeni ramovi vrata i prozora, i rupe podsjećaju na iskopane oči.

(Jeste li nekad vidjeli iskopane oči? Niste. Vjerovatno nije ni vaš čitalac. Ali svako može zamisliti lice sa njima. Tj. bez njih. Tj. lice sa iskopanim očima, tj. lice bez očiju. Preciznost, jasnost i pravilnost su odlike dobrog stila, od Kvintilijana naovamo. Ali sa njima ne treba pretjerivati, jer precizno, jasno i pravilno jeste samo ono što je rečeno ili napisano kratko. Ispravimo grešku: Iz zidova su izvađeni ramovi vrata i prozora, i Huliova kuća podsjeća na lice iskopanih očiju… Fasada Huliove kuće. Gdje je kraj nastojanju da se kazuje precizno?)

“Hulio, bi l’ mogli uzet tvoju žagu?”
“Za šta?”
“Za šljivu.”
“Ne dam.”

Hulio gleda krov na svojoj kući. Ali ne onaj Hulio koji korača ka Vojnoj bolnici, koji ima 56 godina i koji ide na sastanak sa glavnom ljekarskom komisijom, nego Hulio koji ima 55 godina, koji sjedi ispred rova i oštri testeru.

(Gluhonijem čovjek ne bi mogao čuti pitanje i odgovoriti ne dam. Jeste li zaboravili: pripovjedač je ušao u glavu junaka, a tamo su iznad zakona vremena i prostora zakoni mašte i priče.
Najzad, počinjemo. Hulio, dakle, gleda u krov očeve kuće.)
Sa jedne strane, one okrenute Srbima, on je pokriven izrešetanim crijepom. Sa druge ga nema. Omladina, tako Hulio zove momke iz svoje smjene koji prodaju drva da bi sakupili 3.000 maraka, koliko košta rješenje vojne komisije o nesposobnosti za služenje u Armiji, skinula je crijep, nakon što je izvadila ramove i iščupala podove, i odrezala sve grede.
(Isti subjekat ovdje smo, koristeći apoziciju, predstavili sa dvije imenice različitog roda, što je dugu rečenicu, natrpanu podacima o sporednim likovima, učinilo zanimljivom i dinamičnom.)
“Što ne daš, kad tebi ne treba?”
“Ne dam.”

(Ako Hulio sada ušuti, moraćemo odustati od dijaloga, iako ga čitaoci vole, a ni piscima koji su plaćeni po kartici, nije mrzak. Istina, tako ćemo brže ispričati zašto Hulio ne da testeru. Međutim, dobar dijalog teško je pisati, jer replike treba da su kratke, a da prikazuju karakter lika, njegovo obrazovanje i porijeklo, njegovo trenutno raspoloženje, i njegove namjere. I to još nije sve.)
“Daj Hulio, svakako je tvoj red.”
“Ne dam. Imate svoju.”
“Polomili se zupci.”
“Hoće to, kad se siječe voće.”
“Bolje da je mi povalimo, nego druga smjena.”
“Grijeh je od Boga.”
Hulio ne govori da je svaku voćku on sam sa svojim ocem sadio. Ne govori ni da je svaki rog na kući svojim rukama podizao. Hulio zna da se mladost svemu smije, a najslađe tuđoj nezgodi.
“Pusti ga, vidiš da je ters.”
“Jeb’la ga žaga!”
Hulio zna da je njegov red da donese drva. Do sada je sakupljao triješće, izvlačio grane iz potoka, prebirao smeće. Sad se više nema odakle.
Iznutra se čuje smijeh, i Besimov glas:
“Vuku ljudi kolica, curi iz kanistera, ja idem i sve molim Boga da ne zvekne odnekud neka granata, znam da bi odma zalego, a more me neko vidit, i onda ti dokaži da si gluh. Isto i u čekaonici. Jesam ja treniro, i jesu mi sve rekli kako da uradim, al opet, doktori su to, džaba što si platio, ako te ufate, gotovo ti je. Daju ti papir, ko biva, nesposoban, ti se opustiš, dofatiš se šteke, da izađeš, oni te zovnu, ti se okreneš, i jebiga! Hodnik pun ovakih ko ja, što je čoek manje bolestan, više se savio i gore izgleda. Čeko sam jedno tri sata. I prozovu me. Ja ništa. Oni opet prozovu. Ja ništa. Tako me naučilo. A ufatila me prpa, more onaj pomislit da nisam došo. I odem do vrata, i pokucam…”
(Ovdje treba prekinuti Besima, jer nije on junak ove priče, iako zahvaljujući njemu sada znamo šta se dešava sa onim Huliom koji žuri na ljekarsku komisiju. Motivi koji se u različitim varijantama ponavljaju mogu, a to je kratkim pričama ponekad neophodno, zamijeniti retrospekciju ili paralelnu kompoziciju.)

Hulio prebaci testeru preko ramena i krene prema potoku. U tri koraka pređe preko kamenja na drugu obalu, i pogrbljen, da ga snajper ne vidi, utrči u kuću. Sve su odnijeli, ne samo drvo, nego i cijevi, prekidače, keramiku, slavine. Zidovi su mokri, jer su i grede iz stropa i daske iz poda iščupane. Kuća, bez pola krova, srušiće se do kraja zime. Ako već mora donijeti drva, bolje da ih uzme odavde. Šljivu neće odrezati.
(Čitaoci vole posmatrati junaka pred izborom između zla i goreg, ali ne smiju na rukama sudbine koja ga davi prepoznati vaše prste. Drugim riječima, pazite na motivaciju, ona papirne karaktere preobražava u žive ljude. I ne zaboravite na prezent: priča u perfektu je kao uspavanka sa fanfarama.)
Ali, dok on stoji na trulim gredama, savijenog vrata pod crepovima, ostaci greda škripe i stenju, provaljen strop ugiba se pod njegovim čizmama i svakog trena prijeti da ga proguta i zatrpa krovom. Iza njega ostala bi priča kako je poginuo rušeći očevu kuću iznutra. Jok. Odavde se više ni iver ne može iznijeti bez rizika da se sve ne rasturi i skrha. Vratiće se bez drva. Neka večeras omladina loži ćebad…
Kako je moguće da ga čas nakon ove odluke vidimo na koljenima pred šljivom, onom iz naslova ove priče, posljednjom u posječenom šljiviku, jedinom pošteđenom jer je na meti snajpera? A još je i dan, i vidi se kao na dlanu.
(Obavezni smo čitaoce uvjeriti u motivisanost postupaka naših junaka, pogotovo onda kad su ti postupci neočekivani, i kad mijenjaju čitav tok priče. Hulio je ostao bez porodice (žena i djeca otišli u Njemačku), bez stana (na Dobrinji), bez očeve kuće (pitanje je dana kad će se srušiti) i bez voćnjaka (ostala još samo ova jedna šljiva); ako je Božija volja, red je da i sam pripomogne. To bi moglo biti jedno prihvatljivo objašnjenje. Iako je drugo bolje: kad mu je lovački pas ostario, Hulio ga nije odveo veterinarima, da ga zauvijek uspavaju injekcijom. Nego je stavio pušku na rame, uzeo lopatu u jednu, a povodac u drugu ruku, i…)
Gvozdeni zubi žvaću stablo, iz kore se cijedi piljevina, kao pljuvačka.
(Stigli smo do jednog od dva vrhunca priče. Naglasiti! Napetost se pojačava slikanjem opasnosti, ali i produžavanjem realnog vremena. Dakle…)
Momci se uspravili u rovu i gledaju. Jedan upire prstom, drugi maše, treći mu pokazuje da zalegne. Livada je puna kratera, a zna se da granata neće dva puta u istu rupu…
Hulio raskopčava okovratnik i nastavlja da reže.
Šta se zbiva u Huliovoj glavi? Bilo bi zanimljivo u njoj pratiti misao o grijehu. (Sjećate se njegovog odgovora da je grijeh posjeći voćku?) Naprimjer: “Ako ja ovaj grijeh uzmem na svoju dušu, jedan manje biće na nečijoj tuđoj.” Ovakve rečenice vole gimnazijski profesori, da oko njih pletu interpretacije ili rasprave. Ali Hulio nije išao u gimnaziju. Njegova vjera je krilata kad osjeća i čini, a gmizava kad govori i tumači. Kao i svaka vjera, uostalom.
(Kakva šteta što nismo na vrijeme u priču uključili sveznajućeg pripovjedača. Sada bismo znali da li gore na brdu neko sve ovo posmatra kroz snajper. Ta perspektiva uokvirena crnilom oko kruga podijeljenog končanicom (u filmu se to zove jednostavnije – “maska”) pokazala bi nam lice čovjeka koji kleči iza dopola prerezanog stabla šljivice. Lice tamno, sa sivom bradom, crnim brkovima, i plitkom vunenom kapom. Možda bismo vidjeli usne koje se pomjeraju. Molitva ili psovka? Možda bismo na reveru vidjeli značku sa Titovim potpisom.
Stop! Šta je Hulio, vjernik, ili komunista, pitaće, s pravom, čitaoci. Oni vole pronalaziti ovakve male greške. Vjernik, ili komunista, ponovićete vi pitanje, a onda odgovoriti: u čemu je razlika? Dovoljno smo odlagali rasplet, sad se nešto mora dogoditi. Zubi testere već su u sredini debla.)

U čekaonici Glavne ljekarske komisije je vruće. Starac bez ruke bezbrižno hrče, kao da će ga sigurno osloboditi.
(Lijep prelaz, sa rezanja drveta, na hrkanje. Čuje li to naš junak? Ako čuje, da li je simulant, iz Besimove škole?)
Bolničar izlazi i proziva Hulija. Hulio se i dalje svađa sam sa sobom. Bolničar proziva ponovo. Vojnik sa zavijenom glavom pogleda Huliove papire i mahne bolničaru. Hulio ulazi pred komisiju. Pet ljekara.
Da li je Hulio nekom od njih dao novac?
Da li je cijena nakon godinu dana ista?
Ljekari čitaju Huliove papire. Moraju da viču, da bi Hulio odgovorio klimanjem glave. Čini se da će ga osloboditi.
(Kome se čini?)
“Huseine, imaš li porodicu? Porodicu!! Imaš li!!”
“Gdje ti je porodica? Gdje!!”
Simulanti se obično čude i misle kako su vojne komisije više policijske nego ljekarske. Šta je Hipokratova zakletva prema zakletvi velikom vođi. Ljekari su i u Aušvicu odvajali zdrave od bolesnih. Ali Hulio ne zna ko je Hipokrat. Da mu postave pitanje na papiru, on bi ispričao kako je rezao svoju šljivu, i kako je žagom naletio na geler u dubu, i kako je slomio žagu, i kako se uspravio, i kako je nogom udarao u drvo da se slomi, i kako je onda puklo, i zacrnilo mu se pred očima. Ali kako da ispriča, kad se onoga prije i poslije slabo sjeća, i kad od tada ne čuje dobro, i kad ga jezik slabo sluša, otečen od dobrih lijekova kao od slabe šljive? Sve im piše u papirima. On bi samo da dobije otpust iz Armije, i da nekako dođe do Njemačke i da se sastavi sa ženom i djecom…
Evo, udarili su pečat, smiju mu se, bolničar ga vodi prema vratima, šta je ono htio da ih pita… Aha!
I Hulio se okrene, trenutak nakon što ga je ljekar iz komisije tiho pozvao po nadimku. Kao što je i Besima pozvao, prije godinu dana, u onoj priči koju Hulio nije dokraja čuo, jer je sa testerom išao prema svojoj srušenoj kući i posječenom šljiviku.
(Ovo je kraj. Poenta, o nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine, samo je jedna od nekoliko sporednih. Ona glavna dovodi nas do pisca koji je naručenu priču po svaku cijenu htio započeti rečenicom sa kojom već godinama ne zna šta da čini: “Ide gluhonijem čovjek ulicom i svađa se sam sa sobom.”)

Dobro mi je u mojim knjigama, nemoj me tražiti izvan njih

Odlomak iz romana Vremenska petlja

Pisac: Ja znam da si ti zaljubljena u mene. Već neko vrijeme. Drugi to ne vide, jer si ti mudrica, ali ja osjećam. I lijepo mi je. Uživam. I stidim se. Jer sam te ohrabrio i zaveo. Ali nisam lagao. I ja sam zaljubljen u tebe. Zamišljam da putujemo zajedno, da živimo zajedno, da se budim pored tebe, i da te gledam dok spavaš, i da te ljubim dok se budiš. Zamišljam nas kako čitamo jedno drugom, i kako peremo zube u istom ogledalu, i kako se ljubimo pod tušem, i zamišljam da plešemo na kiši, bosi u prašini, i kuhamo skupa, goli u keceljama, i slušamo radio u autu pod snijegom. Čuješ li smetnje? (Buba klimne glavom. Trnci, i grč. Srce koje raste, i grudi koje se smanjuju. U svemu što je rekao sve je što nije rekao.) Dva puta sam stariji od tebe, nastavlja, drugim glasom. Čuju se smetnje… U meni je sve više iskustva a sve manje života. Plesali bismo bosi na kiši, a onda bi se meni upalila prostata. Hrkao bih pored tebe budne. Dobio bih šuljeve od vina. Ja nosim ovo tijelo kao zahrđali oklop. Sad kad bih ustao, čula bi zglobove kako škripe. Šta bi ti s tim? Ljubav nije kugla koja se vuče za nogom, na lancu. (Buba otvori oči. On je gleda, i smiješi se, kao na koricama svojih romana. Dođe joj da se okrene, i provjeri, govori li samo njoj. Kakav gad! I kakav talenat, da nepoštenje proda kao iskrenost.) Ne želim da me vidiš u hladnom kupatilu naježenog, ne želim stajati pred tobom go, s napuhanim trbuščićem, na mršavim nožicama, kao očerupani noj. Ne želim više pretvarati svoju samoću u tuđa razočarenja. Dobro mi je u mojim knjigama, nemoj me tražiti izvan njih. (Ukratko: biti voljen a ne voljeti, zaključuje u mislima Buba njegov splačinasti monolog. Piti iz čistih izvora ljubeći svoj lik u njima. Hraniti ptičad sjemenjem divljih ruža, a onda pisati pjesme o tome kako umiru s rascvjetalim trnjem u utrobi.) Samo sam to želio da ti kažem. Zaljubljen sam u tebe. Činiš ovaj svijet pristojnim mjestom za život. Napunila si mi stomak leptirima. Čujem te kako dišeš, ništa mi ne promiče, ni kako ti se zjenice šire, ni kako ti kosa raste. Razaznajem tvoj hod među hiljadu drugih. Udišem tvoje prisustvo, kao kiseonik. Ali neću usporiti moje vrijeme tako što ću ubrzati tvoje. Nemam ništa zauzvrat. I nikad nećemo biti bliže nego što smo sad. Neću te dodirnuti, jer znam da ćeš nestati. Jer svaki put nestaneš. Jer je moj dodir otrovan.

Dragi Džordž,
Najzad, Sarajevo!
Okruženo je planinama u kojima ima još mnogo aktivnih minskih polja. Tako mi je rekao vozač koji me dočekao na aerodromu.
Na njegovoj ID kartici pročitao sam ime – Sakib.
Po zanimanju je profesor, ali pošto dobro govori engleski više mu se isplati da radi kao vozač nego kao predavač. Prilično je zgodan. Ima lijepe ruke i nokte. Košulja mu je čista, nije vlažna ispod pazuha, i sasvim pristojno miriši. Ni traga bijelom luku, na koji me Vilbi upozorio.
(Zapravo, lokalno stanovništvo se spolja i iz daljine, kad se gledaju iz auta, nipočemu ne razlikuje od nas. Jedina razlika koju sam zapazio jeste da svi i svuda puše.)
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Na`alost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskog prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
U parku preko puta hotela je neobično kamenje, koje oblikom podsjeća na kućice za pse. Oni to ovdje zovu “stećak” i misle da je to neki istorijski spomenik.
Recepcioner me obavijestio da ih ima mnogo po planinama širom Bosne.
(Riječ je o bezvrijednom kamenju, jer da je imalo neku vrijednost, oko njega bi obilazili turisti u našim muzejima, a ne ovce na njihovim livadama.)
U nekim prospektima pročitao sam da budućnost polažu u travu na tim livadama. Sve same ljekovite biljke.
A mogao bih se kladiti da uvoze mlijeko u prahu iz Ukrajine.