Nazdravljanje mumiji
(Povodom dana poezije, 21. marta 2009, za internet portal DW) Generacija đaka iz učionica s Titovom slikom iznad školske pločNastavi čitati
Nacionalističko obrazovanje je nasilje nad djecom
Intervju: Eldin Hadžović, 7/2016. Novosti
Novosti: Profesore, na kojem jeziku sada razgovaramo?
N.V: Na našem. Mislim, možemo ga zvati raznim imenima, ali važno je da je to isti jezik.
Novosti: Oko toga se u Bosni i Hercegovini vrlo često vode polemike, potpuno nepotrebno. Zašto, ako je u pitanju isti jezik?
N.V: Zato što se iza priče o jeziku, odnosno o pravu na obrazovanje na svom jeziku, krije pravo na obrazovni sadržaj. Mi imamo jedan jezik i svi se razumijemo kad njime govorimo. Priča o jeziku ustvari je priča o identitetu, a ovdje se radi o različitim identitetima i potrebi da se razlike među njima dodatno prodube. Zato je važno da imamo bosanski, srpski i hrvatski jezik, jer onda imamo bosansko, srpsko i hrvatsko obrazovanje, a onda imamo, unutar svakog od njih, perspektivu koja je poželjna za one koji vladaju u ta tri sektora.
Novosti: Sve ovo o čemu govorite prelama se preko leđa djece. Posljednji primjer bili bi đaci iz Republike Srpske kojima je uskraćeno pravo da svoj jezik zovu bosanskim, dok im je nametnuta konstrukcija ‘jezik bošnjačkog naroda’. Šta mislite o tome?
Uvod u stvarnost
Predgovor knjizi Golicave novele (Izbor iz Dekamerona Đ. Bokača) u biblioteci Lektira narodu
Zašto Dekameron i zašto ovakav izbor iz Dekamerona – u škole! – dva su pitanja na koja je priređivač dužan odgovoriti. Na prvo se odgovor čini prost – zato što je to jedno od kapitalnih djela svjetske književnosti, neizostavno iz svakog lektirskog kanona. A takvo je zato što je dobro zamišljeno i precizno izvedeno, zato što govori o ozbiljnim i važnim temama, zato što je jezik kojim se pripovijeda bogat, a naracija zanimljiva, zato što predstavlja uzor pripovjedačkog umijeća u formi novele (o čemu je inspirativno pisao Erih Auerbah1), zato što svjedoči o transformaciji usmenog i narodnog kazivanja u pisanu, literarnu i autorsku formu, zato što je, u najkraćem, poput Šekspira ili Rablea, neprekidno aktuelan i jer se kao takav tiče i današnjih mladih čitalaca. A aktuelan je, prije svega i iznad svega, zbog svog renesansnog duha, slobodnog i hrabrog da pomjeri granice kolektivnog mišljenja. (O kojem je, duhu, nadahnuto pisao Stiven Grinblat2. Međutim, zašto bi svi ti kvaliteti bili značajni u školi; odnosno, zašto je dobra književnost – najbolja, u svjetskim mjerilima – važna za obrazovanje mladih ljudi?
Bezglasno glasanje
Tema ovog članka je elektronska sjednica Vijeća Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a povodom naučno-stručne ekskurzije studenata tog odsjeka na Susrete bosnista u Mostaru, krajem aprila 2016. godine.
O LEGO-KOCKAMA I DRESURI
Predgovor knjizi Principi prije pravila, Sandre Zlotrg i Klaudije Mlakić Vuković, u biblioteci Lektira narodu
Pravopis je zbirka uputstava o tome kako treba pravo pisati, gdje prilog pravo znači ispravno. O tome šta je ispravno, a šta neispravno pisanje odlučuju stručnjaci koji proučavaju jezik i poznaju njegove osobine i zakonitosti. Da bi neko bio stručnjak za jezik, on mora, školujući se, naučiti kako jezik radi (kao što inžinjeri uče kako rade mašine, ili kao što ljekari uče kako radi tijelo). Stručnjak za jezik, drugim riječima, zna kako riječi nastaju, kako se povezuju u rečenice, kako ih ljudi koriste, kako se tokom upotrebe mijenjaju, a sve to da bi ga čuvali od kvarenja i učinili da radi bolje, najbolje što može.
Pokvaren jezik, onaj kome treba popravak, jeste jezik koji ne radi dobro. A jezik ne radi dobro onda kada se ljudi njime sporazumijevaju s teškoćama, ili kad se ne razumiju, ili pogrešno razumiju, pa onda jedni drugima ne vjeruju, jedni u druge sumnjaju, jedni se drugih boje te na kraju, zbog svega toga, jedni druge mrze i ubijaju.
Kuća velikog blata
Bosna i Hercegovina u 2015. – Na slovo, na slovo
A kao Ante iz Mostara, kao afera dva papka; ovo drugo o snimljenom razgovoru premijerke eReSa, na temu kupovine glasova. Zahvaljujući njoj danas je aforizam Šta je vlast bez votergejta moguće prevesti kao: šta je vlast bez papka? Gospođa je prvo osporavala autentičnost snimljenog razgovora, a kad je autentičnost potvrđena, osporen je autoritet forenzičkog instituta koji je potvrdu izdao. Jedino što nije za sada osporeno jeste sama stvarnost, u kojoj se ostvarilo sve u razgovoru skicirano. Naprimjer:
– Pa ja tebe htjela pitat možemo li mi isforsirati onu priču da idemo… jer mi smo već vrbovali Miloša Kovačevića da krene na medije sa pričom bosanski/bošnjački jezik…
– Pa nek ide naravno, ko mu brani, ali to je do akademske zajednice to da priča i da objašnjava da se napravi emisija…
A Anteta su već svi i zaboravili. Taj mladi Mostarac je rekao da se ljudi s druge obale Neretve (muslimani) razlikuju od njega (i drugih hrvata) po boji kože, govoru, kretanju, načinu odijevanja, pa i teksturi lica i tamnijoj koži. Načinila se nekoliko dana velika halafejsbuka, razne su se pameti ibretile po medijima, palanka se digla na zadnje noge, zatečena na snimku bez šminke… Kao da je Ante rekao nešto drugačije od onog što premijerkina akademska zajednica govori decenijama, samo uvijenije…
Socijalni angažman Ćopićevog Nasradin hodže u Bosni
Pogovor zbirci objavljenoj u biblioteci Lektira narodu
Provokacije znaju biti zlonamjerne, ciljane da povrijede ili obezvrijede, ali su često i jedini način da otkrijemo nevidljive granice nespoznatog svijeta koji nas okružuje. (Tako, naprimjer, provociraju djeca, koju zovemo bezobraznom, iako su najčešće samo radoznala.)
Objavljivanje knjižice s pričama Branka Ćopića iz ciklusa o Nasradin-hodži provokacija je ove druge vrste. Radoznali smo kako će se prema njoj ponijeti književni ideolozi, sastavljači lektirskih spiskova i nastavnice i nastavnici svikli na činovničku poslušnost.
Već i sama naslovna stranica knjige privlači pažnju i nudi je kao tržišno opravdanu. Hem na njoj ime omiljenog dječijeg pisca, Ćopićevo, hem svima simpatični šeret iz narodnih priča kao njen glavni junak. Pa ipak je ovaj ciklus ostao prilično zapostavljen u domaćoj lektiri. Šta je to u njemu što ga uprkos tržišnoj potentnosti i interkulturnoj podobnosti drži dalje od školskih klupa?
Modra rijeka, Odiseja 2015
Pogovor obnovljenom izdaju zbirke Modra rijeka Maka Dizdara
Pjesma Maka Dizdara Modra rijeka u čitanci za 4. razred gimnazije 1 (u okviru tzv. federalnog plana i programa u kome se Makov opus, sveden na Kamenog spavača, prečesto koristi kao patriotski odgojni materijal) protumačena je površno ili pogrešno. Autor čitanke upućuje na Vlatka Pavletića, koji zaključuje:
“Završni stih Dizdarove pjesme, VALJA NAMA PREKO RIJEKE, vrlo se često spominje u muslimanskim obiteljima u malo drukčijem obliku: VALJA NAMA PREKO SIRAT ĆUPRIJE.
Nije riječ, dakako, o slijepom povođenju već o pjesničkoj transformaciji koja bjelodano potvrđuje autentičnost Dizdarova pjevanja. Pjesnik neomanihejskog i bogumilskog dualizma, Mak Dizdar je pjesmom Modra rijeka ušao također u bit islamskog dualizma jer ’Sirat-ćuprija’ je most koji spaja obale ali ujedno razdvaja Dobro od Zla.”
Dunđeraj na zemlji
Perspektiva i dometi bh. arhitekture
Vampire state building, pod tim imenom mogao bi se u istoriji bh. arhitekture zavesti objekat P+4+∞, koji zaokuplja misli putnika na trolejbuskoj liniji Sarajevo – Vogošća. Njegova fotografija, snimljena smartfonom kroz prljavo staklo i kišnu izmaglicu zaslužuje da krasi hol arhitektonskog fakulteta.
Tako bi svaki sadašnji i budući student razumio da ulazi u jedan šizofreničan svijet na smrti posvađane teorije s praksom. U teoriji se ti budući mimari i sinani uče zlatnim presjecima, proporcijama, skladu i srazmjeru, oči iskapavaju crtajući, nastojeći zadovoljiti stroge estetske kriterije zanata, da bi sve to, ako uopšte uz puno sreće dobiju priliku da nešto projektuju prije četrdesete, u trenu zaboravili izlazeći u susret hirovima polupismenih investitora. Bolje sit kurvizje, nego gladan Kurbizje.
O laži koja ne služi lažljivcima
Pogovor knjizi Čudnovati doživljaji barona Minhauzena
Čudnovate doživljaje barona Minhauzena nije napisao, kako na koricama ove knjige piše, Gotfrid August Birger. Njemu je autorstvo pripisano kasnije, a on sam nije učinio ništa da tu grešku ispravi. Istina bi bila da je on na njemački preveo knjigu koja se godinu dana ranije pojavila u Londonu, na engleskom jeziku, a koju je po svemu sudeći napisao njegov zemljak Rudolf Erich Raspe.
Kako se i zašto Raspe našao u Londonu, priča je zanimljiva sama po sebi. Ukratko, iako već ugledan naučnik i relativno dobro materijalno osiguran, zbog nekih dugova nije odolio iskušenju da proda stare novčiće koji su mu bili povjereni na čuvanje, pa je morao bježati iz Njemačke čak u Britaniju. Ugled stečen u struci dočekao ga je s one strane Kanala, pa je neko vrijeme živio od naučnog rada. Ali kad se dočulo za krađu morao se dovijati na razne načine da preživi. Jedan je, pretpostavlja se, bio objavljivanje nevjerovatnih priča Jeronima Karla Fridriha barona fon Minhauzena. Ako barona i nije lično poznavao, morao je za njega čuti, jer su jedno vrijeme živjeli blizu jedan drugoga, a baron je bio poznat nadaleko po svojoj navici da okuplja goste i prijatelje i zabavlja ih svojim pričama. Danas se zna i da je Raspe mogao jedan njihov mali ali nepotpisani izbor pročitati nekoliko godina ranije, u nekim berlinskim novinama.
Vijesti iz podvijesti
Tradicionalni pregled odlazeće godine za portal DW.
Ova se novogodišnja igra igra ovako: uzme se jedan portal, narodski, naprimjer Klix. Otvori se u njemu arhiva iz protekle godine i čitaju iz nje vijesti, dan po dan, mjesec po mjesec. Iz preko 30.000 naslova izaberu se jedni po važnosti, a drugi po banalnosti. Zatim se u svakom mjesecu, kao u špilu karata, pomiješaju. Iz njih se onda nasumično izdvoje parovi – gore je vijest, a dole podvijest – i iz njih se čita budućnost. Naprimjer, igrač postavi pitanje:
hoće li 2014. biti bolja od 2013? Onda upari vijest i podvijest, npr. iz oktobra:
Umro Lou Reed
U Mostaru Noć sjećanja na Mehu Džegera
Odgovor je očigledno pozitivno negativan, ili negativno pozitivan, zavisi od igrača do igrača, jer se očigledno ništa neće promijeniti. Ostaćemo svoji na svome, ponosni na nekulturne različitosti i dugu tradiciju nepismenosti.